Simo đelje za svoju dušu i da usreći prijatelje
Pivljanin ne radi nakon 27 godina, odnsono nakon što je Pilana u Donjim Breznima otišla u stečaj. Od tada živi od poljoprivrede, a u slobodno vrijeme obrađuje drvo
Kada je prije šest godina Pilana u Donjim Breznima, u Pivi, otišla u stečaj, Simo Gutović iz sela Rudinice morao je na biro nakon 27 i po godina rada.
“Ništa iz Pilane nijesam uzeo osim radne knjižice i ponovo se vratio na biro. Kada god odem da se prijavim na biro, uvijek mi kažu da negdje nađem posao, a ja im odgovorim samo neka me zovu da su našli posao i ja ću doći da radim. Ne nadam se poslu u ovoj opštini, a da negdje drugo porodica i ja idemo - ne možemo. Ovdje imamo kuću, imanje, stoku. Ne možemo sve ovo ostaviti“, kaže pedesetdvogodišnji Gutović.
Zato sada mnogo više vremena ima za hobi - izradu suvenira od drveta. Kada završi sa poljoprivrednim poslovima, namiri stoku, onda se odmara uz drvo - vješte ruke Gutovića decenijama prave razne suvenire. Kako kaže, za svoju dušu i zadovoljstvo prijatelja i rodbine.
“Kada god sam htio da unovčim hobi, ja to što napravim razdam i poklonim. Novica Gogić, vlasnik etno sela ‘Izlazak’ me godinama nagovora da suvenire izložim kod njega u etno selu, kako bih to prodao i nešto zaradio. Pokušao sam zimus. Napravio sam deset malih gusala i sve sam poklonio prijateljima, rođacima, kumovima“, uz osmijeh priča Gutović dok pravi male gusle koje će, najvjerovatnije, i ovoga puta završiti kod nekog prijatelja ili rođaka.
Ne smeta mu što od hobija nema nikakve materijalne koristi. Dovoljno mu je to što radi nešto što voli i što se njegovi suveniri nalaze kod ljudi kojima se sviđaju, pa su zadovoljni i on i oni. Ta „zarada“, kako kaže, nema cijenu. “Od malih nogu volio sam nešto da đeljkoljim i radim.
Ujak je volio isto to da radi, uvijek je nešto đeljao, dok se od Gutovića niko time nije bavio. Prvi put sam kao učenik petog-šestog razreda napravio suvenir kojim sam bio zadovoljan. Bile su to neke ptice. Od tada stalno nešto pravim. Pretežno radim gusle.
Ne one na kojima može da se gusla, nego ove manje koje služe samo kao suvenir, zatim razne stalke za flaše i čaše, satove“. Kaže da gusle uglavnom pravi od tisovine koju nalazi po Pivskoj planini. Tisovo drvo teško se cijepa, ali površina je dobra za obrađivanje, pa je zato omiljena u umjetničkom stolarstvu.
Osim toga, narodno vjerovanje da tisa štiti od zlih duhova, doprinijelo je tome da mnogi žele da imaju neki suvenir napravljen od drveta koje može da živi i više od hiljadu godina.
“Ove male gusle pretežno ljudi drže u autu, kao suvenir, ali i kao amajliju, da ih čuva. Iako i ljeti pravim suvenire, najviše ih uradim zimi. Tada ima manje posla, pa kada stoku namirim, duge zimske noći provodim tako što đeljkoljim i za dvije-tri večeri napravim neki suvenir.
Ne mogu da radim i da se fokusiram na to ako je televizor upaljen. Zato pustim muziku, često su to i gusle, i radim“. Otkriva i zbog čega mu je slovo “S“ posebno. Ima tri kćerke i njihova imena, kao i njegovo, počinje pomenutim slovom - Suzana, koja studira pedagogiju, Slađana koja je ove godine završila gimnaziju, i Sanja, odlična učenica koja je završila osmi razred.
“Samo se supruga ne zove na slovo s. Morao je neko. Njoj je ime Ljiljana. Slađana izuzetno dobro crta. Razmišlja da upiše grafički dizajn. Ona mi često predloži šta bih mogao da uradim i da sugestiju kako to da izgleda“, ne bez ponosa kaže Simo.
Možda će, sa osmijehom dodaje, jednoga dana unovčiti hobi. Za sada će i dalje nastaviti da pravi za svoju dušu i prijatelje.
Kada god sam htio da unovčim hobi, ja to što napravim razdam i poklonim. Novica Gogić, vlasnik etno sela 'Izlazak' me godinama nagovora da suvenire izložim kod njega u etno selu, kako bih to prodao i nešto zaradio. Pokušao sam zimus. Napravio sam deset malih gusala i sve sam poklonio prijateljima, rođacima, kumovima“
( Svetlana Mandić )