Odlazak najtrofejnijeg: Kako je Žoc napravio imperiju na Bosforu
Obradoviću je ugovor istekao na kraju sezone, a nakon pregovora sa čelnim ljudima Fenerbahčea i razgovora sa porodicom odlučio je da napusti Istanbul. Za sedam godina provedenih na Bosforu ostavio je neizbrisiv trag
Krajem decembra prošle godine, uoči meča sa Banvitom u turskoj Superligi, navijači Fenerbahčea okačili su transparent posvećen svom treneru Željku Obradoviću, na kojem je pisalo - ostani sa nama zauvijek. Podrška trofejnom stručnjaku stigla je poslije poraza od Zenita u posljednjim sekundama meča u Evroligi, trećeg vezanog u tom takmičenju. Fener je tada proživljavao najteže trenutke u Obradovićevoj eri - u narednom kolu izgubio je kod kuće i od Valensije - ali je poruka sa tribina bila nedvosmislena…
I očekivana. Fenerbahče je pod komandom najtrofejnijeg evropskog trenera postao košarkaška sila i ekipa na koju ozbiljno računate kada se prije sezone povede priča o kandidatima za trofeje. A to je Obradovićeva zasluga. Od njegovog dolaska 2013. godine, tim sa Bosfora četiri puta bio je šampion Turske, osvojio je po tri Kupa i Superkupa i konačno, 2017. Evroligu.
Sada je saradnji došao kraj. Obradoviću je ugovor istekao na kraju sezone, a nakon pregovora sa čelnim ljudima Fenera i razgovora sa porodicom odlučio je da napusti Istanbul. Najtrofejniji evropski trener najavio je da će naredne sezone odmarati.
Uspješna priča na Bosforu trajala je sedam godina. Poslije odlaska iz Panatinaikosa nakon 13 sezona, te jednogodišnje pauze, Željko Obradović na klupu Fenerbahčea sjeo je 2. jula 2013. godine. San svih u azijskom dijelu Istanbula bila je evropska titula, a ko bi to mogao da obezbijedi nego čovjek koji se do tada osam puta popeo na košarkaški Olimp i čije ime je garancija za uspjeh. Žoc je dobio odriješene ruke u stvaranju tima, a budžet koji je klub imao omogućio mu je da bira ono najbolje što evropska košarka može da ponudi. Počelo je stvaranje imperije…
Put do vrha građen je postepeno, ali je već u prvoj sezoni bilo jasno da stvari neće ići lako. Krajnji domet u Evroligi bila je Top 16 faza. Evropske rane zaliječene su titulom u Turskoj.
Motivacije nije nedostajalo. Trofejni stručnjak i sam u intervjuima ističe da je u poslu motivacija važna, te da motivisan čovjek može sve. A uz motivaciju bitno je i prilagođavanje, što Obradoviću nije bio problem. Uostalom, ne bi svih ovih godina bio u vrhu da se nije uspješno prilagođavao, kako novim sredinama, tako i košarci. Igra se godinama razvijala, napredovala, a on je učio i prikupljao ono što mu može koristiti i nadograđivao svoj sistem.
Da će njegov sistem i u Turskoj biti uspješan nagovješteno je 2015. godine. Fenerbahče je u četvrtfinalu bio ubjedljiv protiv tada aktuelnog prvaka Evrope, Makabija i plasirao se na završni turnir u Madrid gdje je osvojio četvrto mjesto. Te sezone igrači turskog kluba pokupili su neke individualne nagrade - Nemanja Bjelica bio je MVP Evrolige, a Bogdan Bogdanović zvijezda u usponu.
Fajnl-for u glavnom gradu Španije bio je prvi od pet uzastupnih koliko ih je ekipa odigrala do prekida ove sezone. Tri puta stizala je do finala i konačno 2017. osvojila evropsku titulu.
Uoči početka istorijske sezone (2016/2017) promijenjen je sistem takmičenja. Odlučeno je da Evroligu čini 16 klubova, te da se - prije četvrtfinala i fajnl fora - odigra 30 kola po sistemu svako sa svakim. U takvoj situaciji vidjelo se koliko je Obradović majstor u tempiranju forme. Fener je sporije krenuo i regularni dio završio na petom mjestu, a onda u četvrtfinalu počistio Panatinaikos i pored toga što su Grci imali prednost domaćeg terena. Inače, tokom svih godina pod Obradovićem turski tim je u četvrtfinalima igrao spektakularnu košarku i od 17 odigranih mečeva u tom dijelu sezone izgubio svega dva.
Poslije utakmica sa “zelenima” iz Atine evropska titula bila je logičan epilog. Na fajnl-foru u Istanbulu pitanje šampiona nijednog trenutka nije dovođeno u pitanje. Polufinale sa Realom i finale protiv Olimpijakosa išli su u jednom pravcu. Onom Fenerovom. Turski tim prvi put postao je prvak Evrope, a Željko Obradović deveti.
9 titula prvaka Evrope osvojio je Željko Obradović kao trener. Prvu još 1992, sa Partizanom, drugu 1994. sa Huventudom, treću 1995. sa Real Madridrom, narednih pet sa Panatinaikosom (2000, 2002, 2007, 2009. i 2011), a devetu i za sada posljednju uzeo je 2017. sa Fenerbahčeom.
Ostaje žal što desetu titulu šampiona Evrope Željko Obradović nije osvojio prije dvije godine u njegovom Beogradu, koji je njegov koliko i rodni Čačak, Badalona, Madrid, Trevizo, Atina i Istanbul. A deseta titula će kad-tad doći. Jer, Žoc je košarkaški Gospodar prstenova. I gospodar evropske košarke.
Poseban odnos sa igračima - što im jače galami, više ga vole
Fenerov uspjeh svih ovih godina ne leži samo u dobrim partijama. Jedan od razloga je i Obradovićev odnos sa igračima, koji ga krasi tokom karijere. Uvijek će ih stavljati na prvo mjesto i govoriti kako su oni najzaslužniji za sve uspjehe. Ima i onih drugih momenata, kada se zacrveni i počne da galami. Tada ne biste voljeli da se nađete u koži košarkaša. Ali, Žoc tako reaguje jer vjeruje. Vjeruje igračima i pokušava da ih još više motiviše, da ih razdrma. A ako pretjera, onda nema problem da im se izvini. Što je i spominjao u intervjuima. Zbog toga ga igrači cijene, poštuju i žele s njim da sarađuju. Uostalom, Luiđi Datome je nedavno kazao da je Obradović njihov Džordan. A svi se sjećamo scena iz Moskve prošle godine kada je Žoc uzeo tajm-aut i galamio na igrače, a posebno je kivan bio na Italijana.
Takođe, tokom mandata na Bosforu mnoge igrače je lansirao ka NBA ligi. Iz Turske u najjaču košarkašku ligu na svijetu otišli su Bogdan i Bojan Bogdanović, Bjelica, Gudurić, Meli, Naneli, Judo i Vonamejker. Sa druge strane Žoc je oživio karijere Jana Veselog i Luiđija Datomea nakon neuspješnih epizoda u Americi.
Željko Obradović - više od trenera.
( Savo Njunjić )