Pod ključem nakon povratka u Crnu Goru

DAN 1

NIĐE NEBO NIJE PLAVO!

Stojim na crnogorskoj granici. Nakon što mi se jedan od carinika obrati riječima da se moje čekanje može pretvoriti u petnaestosatno, jer prethodno nijesam najavila svoj dolazak putem ambasade Crne Gore u Beogradu, prihvatam njegove riječi i moje čekanje otpočinje. Kao da zaboravljam šta me čeka, jer u trenutku dolazim do saznanja da mi je najviše stalo da, nakon četiri mjeseca, vidim svoju porodicu i udahnem ovaj vazduh, ma kakav ishod na kraju bio. Negdje u dubini osjećam nadu da će se sve završiti najbolje po mene, da ću otići u samoizolaciju, i stoga zaboravljam na sve druge prepreke koje me mogu zadesiti. Nakon što majki izustih carinikove riječi, isprva ništa ne reče, a onda mi, tokom drugog telefonskog poziva, pomalo tužnim, ali majčinskim glasom priznade: “Sine, suze sam jedva zadržala kad si mi rekla da ćeš tu čekati satima, gladna, bez iđe ikoga.” Progutah pljuvačku istoga trena, potrudih se da ne izgovorim ništa kako u mom glasu ne bi prepoznala naviruće suze, i poželjeh da sam prethodno slagala – samo za njeno dobro.

Upravo taj carinik, kojem sam se isprva obratila, predloži mi da ostavim stvari nasred asfalta. Ne poslušah njegove riječi, odložih ih ispod stepenica, prepoznajući u njemu podvodljivost koja ga karakteriše: bijaše u svemu tome prisutna određena doza straha karakteristična za pokorne ljude. Ne osudih takav izbor - napravih se da ništa ne vidim.

Neprestano noseći osmijeh na licu, koji je odavao moju radost što se vraćam svojoj domovini, podpjevavajući pritom stihove “Što je lepo kad se neko voli, kad osetiš da ti duša gori” od Merime Njegomir, upoznah sve carinike, skuvaše mi kafu, a trojica prosaca već bijahu u ponudi. U međuvremenu stiže i jedan čovjek iz Budve sa kojim uđoh u razgovor, ljubazno mi ponudivši mi da zajedno čekamo u kolima, dijeleći sa mnom istu sudbinu. Nakon nekog vremena saznajem da je svešteno lice. I dok sjedimo u kolima, u međuvremenu pustiše jednu staru gospođu, zatim jednog momka, a nas zadržaše. Ne osjetih nikakvu ljutnju, niti srdžbu, ali mi pade na pamet da “potegnem vezu”, ako je uopšte imam, jer znam ljude koji su se njome poslužili da bi prešli granicu bez odlaska u karantin. I kao što to biva u našoj zemlji, pozvah druga, zatim brata, i dobih negativan odgovor. Kažu “Nemoguće”, iako su u pitanju “jaki” ljudi.

Nakon tri sata čekanja, koja mi proletješe brže nego ikada u mom životu, krenusmo sveštenikovim kolima uz policijsku pratnju. Prilikom samog odlaska, pružih ruku jednom cariniku (i dalje nesvjesna situacije sa koronom), zatim mahnuh drugome i kroz prozor dobacih “Trojicu si mi nudio, a ja ne izabrah nijednoga!”.

U toku vožnje odvija se razgovor sa sveštenikom (rijetkost je da imam nekog takvog za sagovornika). Pričamo o našim porodicama, ali i započinjemo razgovor na temu o novom zakonu i litijama koje se održavaju. Slušam, ali ne odgovaram puno, jer ne znam šta da mislim o svemu tome – to je jedna od rijetkih tema o kojima ne znam šta da kažem. Dozvoljavam mu da govori, primjećujući da i on štedi svoje riječi, vidno ogorčen, moram priznati, i to sa razlogom. Približavajući se primorju postajem ćutljivija.

Polako tonem u razmišljanja: posmatram planine i more, svjedočim lijepim pejzažima i mislim kako mi ljubav prema Crnoj Gori niko nikada neće uspjeti umanjiti. Već šestu godinu zaredom odlazim iz Crne Gore i vraćam joj se. Ponekad uhvatim sebe kako postavljam pitanje “Dokle više?”. U tom kolažu isprepletanih misli, vapeći za roditeljskim zagrljajem i prisutnošću njihovog osmijeha, bivam prekinuta nesrdačnošću policajke koja nas upozorava da nosimo maske u automobilu.

Ne poslušah je, jer u njenom glasu osjetih želju za nadmoćnošću, već odložih masku na stranu; ne želim probleme, jednostavno, ne mogu da radim stvari u koje ne vjerujem. Koliko god data situacija zahtijevala tako nešto od mene, ovaj bunt koji nosim u sebi protiv svega što je nerazumno i lažno, koračajući sa spremnošću da za istinu i pravdu uvijek istupim pred svima, podsjeća me da cjelokupnu situaciju posmatram kritički i sa jednom velikom osudom. U tom stanju neiskazanih osjećanja, prećutanih želja i sakrivenih razmišljanja, moje misli bivaju prekinute prilikom samog dolaska pred kapiju sa natpisom “Granična policija” u mjestu Zoganje u opštini Ulcinj.

Ulazim u trokrevetnu sobu - sama. “Dobro je, samo da potraje tako”, promrmljah sebi u bradu. Odmah pored vrata ugledah mali frižider, što izazva prijatno iznenađenje na mom licu, zatim dva ormana i tri kreveta. Stari poderani vojnički dušeci prljave boje prigušiše moje oduševljenje, ali će to svakako posteljina prekriti, pomislih.

Internet mreža ne dopire do moje sobe, stoga odlučih da aktiviram mobilni. Ne čekam dugo, odmah započinjem raspakivanje i slažem stvari na svoje mjesto: kako koji dan odmiče sve više primjećujem da me je rad na brodu učinio urednijom osobom. Na vratima se začu kucanje i njih dvoje mi dodaju flašu vode i dvije plastične čaše, četkicu i pastu za zube, toalet papir, ubruse, šampon, peškire i posteljinu.

Nakon zatvaranja vrata čujem i okretanje ključa u bravi. “Divno”, pomislih, “biću i zaključana cijelog dana”. Koliko je samo prividna naša sloboda… Kroz glavu mi protutnji misao i razmišljanja se iznova stvoriše, bunt u meni ponovo zaigra, jer bivam svjedok, iliti žrtva, nečega što me tjera da se pitam “Da li je ovo slika naših budućih dana?”. Ipak nastavih sa raspakivanjem, trudeći se da svoje misli obuzdam, pritom uzimajući samo tri majice i dva šortsa, i malo veša, smatrajući da mi više od toga neće biti potrebno. Porodici šaljem slike svoje sobe, ali i prvog obroka, tačnije, večere, nakon čega majka dodaje: “O, pa samo se požali! Toliko ne bi ni kući dobila!” Po ko zna koji put me zasmijava, čineći da zastanem i pomislim koliko je samo radosti i borbenosti prisutno u toj ženi: koliko joj se divim što u svemu pronađe razlog za osmijeh.

Vjerovanje da je ovo još jedan ispit koji treba da položim, da iz njega izvučem lekcije i dobijem vremena za nedovršene razgovore sa samom sobom u narednih 14 dana, kao da ublažava činjenicu da će mi biti oduzeta sloboda kretanja. Za svoje prve svjedoke dobijam zrikavce u večernjim satima, koji se oglašavaju prvom pjesmom, podsjećajući me na djetinjstvo i dom ispunjen ljubavlju, dok komarci nepozvani ulaze kroz moj prozor. Ko će u toj borbi izaći kao pobjednik vrijeme će pokazati!

DAN 2.

ĐE STIGOH, MAJKO MILA?!

Čujem glasno kucanje na vratima susjednih soba – služi se doručak. Otvaram oči, pridižem se iz kreveta i bacam pogled na sat na stolu – 9:00 časova. Nekarakteristično za mene da se budim ovako kasno, ali prva noć u karantinu nije prošla u najboljem redu. Borba sa desetinom komaraca trajala je dva sata poslije ponoći - nijesam mogla da sklopim oči sve do 4:00h.

Uključujem telefon i vidim da imam propušteni poziv od majke. „Kako si, sine?“, uslijedi pitanje sa druge strane slušalice. Odgovaram da sam dobro, iako primjećujem kod sebe promjenu raspoloženja. Ne uspijevam u trenutku da dokučim da li je to nešto trenutno, nastalo nakon loše prospavane noći, ili stanje koje me polako obavija zbog činjenice da me čeka 14 dana samoće. Zapravo, radije bih rekla zbog zabrane kretanja i oduzimanja slobode. Da li je uopšte i imamo? Da li su naši izbori rezultat slobodne volje ili su oni samo privid okoline čiji uticaji kreiraju našu volju?

11:00 je časova. Gledam u doručak i razmišljam da li uopšte da jedem; ne osjećam veliku glad, iako su razmaci između posljednja 2 obroka bili veći od 12 sati. Uvijek to tako biva: kada me obuzmu emocije prouzrokovane događajima apetit izostaje. U kesi stoje dvije viršle obmotane tijestom – posmatram ih, ali odustajem od njih. Jaja su moj tipičan doručak, dok viršle već godinama izbjegavam. Prijatno se iznenadih kada ugledah čašicu Ajrana, jer me podsjeti na mliječni proizvod koji sam prvobitno probala prije nekoliko godina u Rusiji (rus. „Айран“).

Zaključujem da ukus nije ni približan, ali mi prija i sa zadovoljstvom ga ispijam. Prisjetih se da u koferu imam malo oraha, stoga uzeh jednu šaku i viršle odložih u frižider. Rečeno nam je da sve što ne pojedemo bacimo u velike crne kese koje su nam date. Uhvatih sebe kako odlažem, iako znam da neću pojesti, ne želeći da bacam netaknutu hranu. A to što odlažem bacanje za nekoliko sati kasnije, ili možda i dan, kao da mi pruža malu utjehu da će neko pojesti, iako znam da će ishod na kraju biti isti. Pomišljam da samo zavaravam sebe...

Majka kaže da upalim televizor, da mi svira neka muzika, da „nešto govori“. Shvatam tu potrebu starijih ljudi za ispunjavanjem prostorije zvukom i slikom jednog ovakvog uređaja, ali već godinama bojkotujem isti. Prvenstveno zato što smatram da predstavlja jedan od glavnih načina za kontrolu ljudskog uma, u čemu umnogome i uspijeva zbog samog sadržaja i načina na koji to obavlja. Sve to doprinosi da stvorim nezainteresovanost i nemogućnost da usmjerim pažnju na sadržaj koji ne uspijeva da zadovolji i moje potrebe kao gledaoca i pretvori me u poslušnog klimatelja glavom na sve što se prikazuje. Zato ovom crnom ekranu iznad dodjeljujem ulogu da razbije bjelinu zidova, ali u meni ne stvara želju da mu posvetim svoju pažnju.

U 13:00 časova stiže i ručak. Otvaram kutiju i radujem se grilovanoj piletini, lijepo začinjenom kuvanom krompiru i kupus salati. Pojedoh uz malo maslinovog ulja koje nađoh u svom rancu i uzeh knjigu da čitam. Obavih nekoliko razgovora, razmijenih nekoliko poruka, željna da čujem glasove mojih dragih ljudi. Ne žalim se, ne želim da bilo ko čuje glas žalbe, negodovanja, odbijanja svega ovoga, već odlučih da ćutim – zadržavam za sebe i borim se sama drugog dana karantina.

U večernjim satima čujem ponovno kucanje. Neuobičajeno za ovo vrijeme, pomislih, jer je večera poslužena prije sat vremena. Momak otvara vrata i uvodi mi cimerku. Plava niska žena, starija od mene. Primjećujem na njoj lijep osmijeh i vedrinu koja predstavlja pravo osvježenje drugog dana karantina, koji sam provela u samoći. Pružam ruku predstavljajući se i već mi biva jasno sa kim ću provesti ostatak boravka i zbog toga mi biva drago. Momak mi se obraća uz riječi izvinjenja i sa molbom da se nas dvije preselimo u dvokrevetnu sobu kako bi smjestio jednu rusku porodicu koja ne želi da se razdvaja. Prihvatam bez premišljanja i prenosim stvari u novu sobu. Moje ponovno slaganje stvari prati razgovor sa cimerkom:

Šest sati smo čekali na aerodromu! Ja rekoh policajcu „Oćemo li žurku pravit' noćas?“ – izgovori energično, koristeći se rukama, želeći da mi što bolje približi situaciju sa aerodroma.

Znaš li samo koliko sam aviona danas promijenila? I niko ne provjerava bez naši, da ih neko posmatra rekao bi „Što rade ovi?!“

Ukratko mi ispriča da je iz Bara gdje radi u Domu zdravlja, ali je 7 mjeseci provela u Njujorku kod svoje porodice. Vratila se jer je ovdje, kako kaže, čeka posao, ne znajući da će završiti u karantinu. Baš u tom trenutku je majka zove na šta ona odgovara:

E, majko? – uslijedi kratka pauza, zatim dodade – „Ah, srednja žalost...“ Nakon što završi razgovor sa njom, leže u krevet umorna, žaleći se na krevet u vidno lošem stanju oko čega se i sama složih, ali ne izgovorih ništa, već joj dozvolih da priča.

„Vidi ovo, more! – izgovori ono „more“ karakteristično za Barane, što me iznova nasmija, i nastavi – „Šta je ovo? Jesam li došla u vojsku? Ovo je sramota! Sad ću ga slikat' i poslat' majki! Vidi, more, na šta spavam!“ Podiže posteljinu još jednom, gledajući u dušek iz tri dijela, i prasnusmo u smijeh. Razgovor se nastavi, kao da smo željne druženja (ona stigla iz Njujorka, a ja iz Rumunije gdje sam tri mjeseca provela sama u studentskoj sobi, prisustvujući onlajn predavanjima).

„A voliš jezike? Ja sam engleski dosta naučila, italijanski znam, samo što ne znam da vratim! Al' dobro... – izazva mi osmijeh na licu po ko zna koji put od u posljednjih sat vremena.

Nemogućnost da izađemo napolje komentariše riječima „Ne možemo ni izać napolje, a što je ovo majko mila... Đe stigoh, majko mila? Sad ću da legnem da ne razmišljam više!“ – Seida izgovori posljednje riječi i utonu u san.

Ostadoh budna prisjećajući se majkinih riječi na telefonu kako bi bilo dobro da mi nekog dovedu, da nijesam sama.

„Majko, bolje mi je i da sam sama nego sa ko zna kim“ – odgovorih odlučno, ne znajući koga mi mogu dovesti.

I eto, prođe i drugi dan, sa prisutnijom vedrinom i većom nadom za dane koji predstoje, jer se u sobi pojavi žena koja me poče zasmijavati od prvog trenutka našeg susreta! I bez obzira na sve okolnosti u kojima se nalazim, kao da počeše isparavati teške misli o onome što me čeka. Počeh polako ustupavati prostor zaboravu, nakon čega se okrenuh ka zidu i odmah utonuh u san.

( Ivanka Simonović )