Maske

Prerano smo se ponadali da će maske postati samo jedan detalj u kaleidoskopu sjećanja na globalni narativ pandemije.

Maske se vraćaju. Gotovo da bi se moglo reći - na velika vrata. I to ne samo ove medicinske, svijetle i prozračne. Sve više gledamo maskirane ljude, ali koji nisu uplašeni koronom. Njih muči nešto drugo. Ove kacige-maske, tamni viziri koje nosi moderno opremneljena crnogorska policija definitivno su kreirane da uplaše ljude, to je valjda ta “estetika odvraćanja”, da pomisle da imaju posla sa mašinom, a ne čovjekom. Kad čovjek poželi ili povjeruje da je mašina, to nikada ne izađe na dobro po druge ljude, ne-mašine. Ponekad ovi policajci izgledaju kao likovi iz nekog distopijskog stripa iz sedamdesetih. Tako čudovišno. Ali, zapamtite, i to je - maska.

Uzgred, maska je iz stripa stigla i do filma - možda se sjećate bravure Džima Kerija iz najboljih dana. Kako takva maska, ne mislim na onu Džima Kerija, već crnogorskih policajaca, djeluje na onoga koji je nosi. Povjeruje li tako maskiran da je neko drugi? I što radi ako povjeruje da je neko drugi. Ima li taj drugi drugačije poglede na život, svijet, posao…

Kažu da Budva u odnosu na prošlu godinu ima duplo više predsjednika, a dvadeset puta manje turista. Srećni grad.

U svašta se maskiraju ljudi - nekad se pjevalo život je maskenbal. I to je vjerovatno jedna od onih fraza kojima pretjerano korišćenje, izraubovanost, ne oduzima od istinitosti.

Koliko puta lice bližnjega doživite kao golu masku, svakodnevno? Takvima ova medicinska i nuždena dođe kao maska na masku. Tu se nije lako snaći.

Na ulici, u samoposluzi, ne vidite ljudima pola lica, može vam se desiti da prođete pored bliskoga a da to i ne registrujete, a s tim valja biti oprezan. Crnogorci su osjetljivi na “javljanje”, moglo bi tu ispasti problema…

Suštinsko pitanje je, uvijek: koliko smo drugačiji kada stavimo masku. Koliko poželimo i pristanemo biti drugačiji.

Opet, postoje vidljive i nevidljive maske. Kad se god sjetim lica Margaret Tačer, siguran sam da je tako.

Duh karnevala, moćan socijalni ventil, ključno je nasljeđe srednjovjekovlja i straha koji je nadahnjivao uplašene ljude. Terapija koja se pokazala, bar na duge staze, vrlo efikasnom. Stavljanje maske značilo je suspendovanje morala, jer tada, to nisam ja, već neko drugi. A, izgleda da je tada, u tom mračnom srednjem vijeku ponekad bilo ljekovito biti neko drugi.

Sjetite se maski sa slika Džejsma Ensora koje su srasle sa licima: savršen portret samozadovoljne malograđanštine.

“Moje lice je moja maska”, glasi jedan stih kojeg se povremeno sjetim, pri susretu sa osobenom svakodnevicom maskiranja. Uključujući i masku smjernosti, jednu od najopasnijih, zapravo.

Možda tako treba shvatiti i kult ličnosti: kad jedno lice postane maska cijelog društva. To vam je poznato?

A neki ljudi dobar dio života nose - masku poslanika… “Dizači ruku”, gole maske, ali to ne izgleda uvijek tako. Ponekad, ipak, bude bolno vidljivo. Detalj sa glasanja u crnogorskom parlamentu zasmijao je sve - što je pohvalno u turobnim danima epidemije i učestalih uličnih nereda.

Ne znajući, očito, o čemu glasaju, poslanici vladajuće partije glasaju za opozicioni predlog zakona. Predlog prolazi, u najkraćem, ali, tada se začuje glas prvog čovjeka ovakvog parlamenta, koji izgovara presudnu, ključnu rečenicu: “Da ne bude nikakve dileme”. Nesvjesno je vrlo precizno saopštio politički ideal elite kojoj pripada: društvo u kojem nema nikakvih dilema. U kojem svi znaju, bez dileme, što treba da urade… I, da ne bi bilo dileme, glasaše ponovo - te zakon ne prođe.

Bravi, što bi rekli Italijani.

A čak i stari Crnogorci bili bi sigurni da su ih savršeno razmjeli. Nema dileme.

( Balša Brković )