Darko Tomičić: Muzika ima moć da oblikuje karakter

Kotorska Muzička škola iznjedrila je veliki broj crnogorskih pijanista među kojima su Ratimir i Bojan Martinović, a predstavnik mlađe generacije je Darko Tomičić. Darko je nedavno diplomirao na Akademiji u Parizu za koncertnog pijanistu, a siguran je da sa školovanjem neće stati.

Ovaj dvadesetjednogodišnjak iz Tivta iza sebe ima brojne nagrade na takmičenjima kako u Crnoj Gori tako i po svijetu. U klavir se “zaljubio” još kao dječak, a za ovaj instrument kaže da ga je naučio da savlada strahove.

No, iako većina njegovih kolega koji se odluče za klasičnu muziku, ostale muzičke pravce podcjenjuju, Tomičić ne krije da voli i pop žanr pa na društvenim mrežama često objavljuje klipove u kojima pokazuje sklonost ka ovom pravcu.

Omiljeni kompozitor mu je Betoven, a na koji način će graditi karijeru, šta misli o takmičenjima, za “Vijesti” priča Tomičić...

Nedavno si diplomirao na Akademiji u Parizu za koncertnog pijanistu. S obzirom na to da nije lako upisati Akademije poput tvoje, a i sam si imao izbor da studiraš na više svjetskih akademija, zašto si baš odabrao Pariz?

Neosporno je opredijeliti se za ono u šta ste uložili jedan veći dio vašeg djetinjstva i mladosti. Nije bio uopšte lagan izazov, ali ja sam osoba koja voli izazove. Generalno, umjetnički fakulteti su ti koji zahtijevaju da ličnost bude odabrana da opravda svoje umjetničke i mentalne sposobnosti. Zašto baš Pariz? Možda ni Pariz nije toliko bitan kao grad, koliko neka potreba za daljim i boljim proučavanjem muzičke umjetnosti, u ovom slučaju - klasika. Pariz je sudbina. Pariz je sudbina svakog čovjeka koji ima želju da upozna prave vrijednosti evropske umjetnosti, način života. Tada dobijate priliku da apsorbujete neke stvari za koje niste znali da postoje ili za koje nemate priliku da probate, osjetite.

Potičeš iz muzičke porodice pa i ne čudi što si klavir počeo da sviraš sa šest godina. Zašto si baš izabrao taj instrument?

Klavir je bila spontanost. Sa pet godina sam upisao muzičku školu u Kotoru gdje smo na početku pjevali i učili note. Godinu kasnije svaki učenik je bio dužan da se opredijeli za neki instrument. Da budem iskren, iz nekih dječačkih strasti prema Betovenovoj petoj simfoniji i želji za ‘’iživljavanjem’’ nad instrumentom, imao sam želju da sviram kontrabas. Brzo se utvrdilo da je moj odabir, ipak, klavir. Da li je isti taj klavir podstakao upravo taj Betoven ili pak Oliver Dragojević, ispostavilo se da su mi obojica nerazdvojni i da ih ne mogu dijeliti. Kad kažem obojica, konkretno ne mislim na pomenute ličnosti koliko zapravo na totalno različite stilove i žanrove. Klavir je instrument koji me je naučio da savladam sve moje strahove, da ‘’pokažem zube’’ i da uvijek vjerujem njemu. On je taj koji mi je istovremeno zadao mnogo muka koliko i radosti tokom mog djetinjstva i školovanja. Kada provodite toliko vremena za tim instrumentom, za nekog je to običan kašun žica i drveta, zapravo provodite vrijeme sa samim sobom. Zašto su naučna društva došla do zaključka da je poželjno da se svako dijete oproba u muzici? Razlog je sledeći: teško da nam dan prođe, a da ne poslušamo neku muziku. Ne zato što nam je dosadno, nego da bi se oraspoložili. Učeći muziku, povećavate svoje kapacitete memorije, podstičete kreativnost, trenirate mozak, izgrađujete ličnost, tjerate dušu na odmor. Citiraću Aristotela: ‘’Muzika ima moć da oblikuje karakter’’.

Da li je diploma na Akademiji u Parizu kraj tvog školovanja, ili ćeš nastaviti i na nekim drugim univerzitetima da nadograđuješ znanje?

Čovjek se uči dok je živ. Diploma iz Pariza je obilježje da sam svoje spoznaje o muzici opravdao. Zasada. Neizvjesno je kada sam ja u pitanju. S obzirom na to da sebe smatram osobom koja uvijek teži ka napredovanju, ta vrata uvijek mogu biti otvorena. Kao neko ko ima 21 godinu, vrlo je moguće vratiti se studentskim klupama.

Zbog korone mnogi su događaji odloženi, no jesi li planirao da ipak ovu diplomu proslaviš nekim koncertom?

Iskreno, na ovoj diplomi sam mukotrpno radio i nisam sumjao da ću je i dobiti. Pošast je učinila svoje. Mnogi koncerti su otkazani. Muzička dešavanja su pod ključem. Priznaću sebi da sam je zaradio tad kad budem počeo raditi zaista ono što volim. Složićete se da nekad nemamo toliko prostora u studentskim danima da upražnjavamo naše snove. Prvo morate dobro da se oznojite oko nečeg za čim godinama žudite.

Očekujmo svakako moje koncerte.

Kao neko ko je boravio i studirao u gradu u kojem je kultura cjenjenija nego kod nas, jesi li i sam posjećivao koncerte klasične muzike i koji ti je ostao u sjećanju?

Da. Saglasan sam da smo malo zaostali kad je u pitanju vrednovanje muzičke ili bilo koje druge kulturne grane. Podrazumijeva se da praktikujete i da čujete druge umjetnike. Slušao sam razna izvođenja od orkestarske muzike do klavirske. Koncert koji mi je ostao u sjećanju i postao dio mojih svakodnevnih misli jeste koncert Daniela Barenboima. Skidam kapu osobama, u tim godinama, koje su ostale dosljedne svojim sviračkim sposobnostima.

Jesi li i sam do sada imao velike koncerte sa orkestrima i imaš li već sad agenta koji ti ugovara iste?

Nisam nikad nastupao sa orkestrom, ali svakako mogu da pomenem veće koncerte u inostranstvu, počevši još od mlađih dana. Nemam agenta. Mislim da u studentskim danima, po meni, nije toliki prioritet posvetiti se karijeri koliko savladati struku. Znanje je vrlina. Biće prilike da se ozbiljno posvetim profesionalnoj karijeri po završetku studija.

Vidiš li sebe kao redovnog profesora koji će stečeno znanje dijeliti sa mlađim generacijama, ili si se odlučio da isključivo budeš koncertni pijanista?

Volio bih da pomažem ljudima, ali ne toliko kroz školstvo, koliko kroz svakodnevni život. Biću iskren. Odlučio sam da postanem, ako se ukaže prilika, muzički umjetnik i stvaralac. Šta to znači? Česta misao je da završena stručna škola, u očima drugih ljudi, opredjeljuje osobu da isključivo može da se bavi samo tim poslom. Ne mora da znači. Žalim što i dalje u našim muzičkim školama kod djece se ne podstiče želja za stvaranjem. Otud i poneka odustajanja kod djece kad je u pitanju muzička škola. Iz privatnog života znam da djeca očekuju da u muzičkoj školi nauče da sviraju neku muziku koju ona vole. Djeca sa ogromnim muzičkim kapacitetom odustaju i daju se laičkom praktikovanju muzike (pop, džez, bluz itd.).

Planiraš li da svoju karijeru gradiš iz Crne Gore, ili ćeš ipak istu praviti iz nekog svjetskog centra?

Teško je odrediti to u ovom trenutku. Čast je biti svjetska ličnost, a još veći fenomen postići to iz svoje domovine. Mislim da će to vrijeme pokazati.

Tokom svoje karijere imao si priliku da učestvuješ na brojnim takmičenjima i uvijek si osvajao značajne nagrade. Koliko ti one znače?

Svakom bih savjetovao da se oproba na takmičenjima. Dobiće priliku da putuje i upozna nove ljude. Svaku nagradu treba poštovati, jer smo to mi zapravo u datom trenutku i to je naš uspjeh. Kada osjetim pad ili poteškoću, često se vratim mislima u ta vremena takmičenja isključivo da bih sebi dao do znanja da ipak vrijedim i da nije sve crno. Uvijek će biti bolje. Daću primjer. Kao što general nekad zađe u neku krizu, uvijek će mu njegovo ordenje održavati reputaciju i dati mu podršku da se i takve stvari dešavaju i da će se ubuduće pokazati kao bolji.

Imaš li svog omiljenog kompozitora? Čija djela ti najbolje leže?

U svijetu klasike, moj odabir je Betoven. Toliko sam se dao svirajući njegova djela da sam se čak i poistovjetio sa njim. Betoven je živio na samoj granici između dva različita stila - klasicizma i romantizma. Začetnik je današnjeg shvatanja muzike u smislu da se za umjetnost nekad mora odstupati od pravila. Zato ga i smatram najvećim muzičkim reformatorom u istoriji.

Mocart, Betoven, Šopen, i mnogi drugi pijanisti bili su ujedno i kompozitori. Jesi li i sam pokušao da napišeš neko djelo za klavir i kako se to završilo?

Zanimljivo je da sviram klavir, a da nikad ne težim da napišem muziku za taj instrument. Mislim da moja shvatanja o kompoziciji se ne vezuju za određeni instrument koliko za ideju same muzike. Upravo je klavir taj instrument koji je i Betoven smatrao zamjenom za orkestar. Drugi instrumenti nam daju jedan širi arsenal da napišemo neko djelo. Ovdje posebno potenciram na ljudski glas.

Današnji Mocart ili Betoven jesu ljudi iz svijeta filmske muzike

Pored klasične muzike, često na društvenim mrežama pokazuješ i sklonost ka pop muzici. Na tvom repertoaru najčešće su balade i Oliver Dragojević. Planiraš li možda da se okušaš i u tim vodama?

U nekim od pređašnjih odgovora sam pomenuo kako vidim sebe kao muzičkog umjetnika širih shvatanja. U 21. vijeku je gotovo nezamislivo da postoji osoba koja ne sluša pop muziku. Moj odgovor je “da”. To je još iz djetinjstva ostala želja za tim i ja se nadam da će se i ti snovi ostvariti. Takođe mi je krivo što postoje persone iz svijeta klasike koje omaložavaju pop muziku upoređujući pop umjetnike sa nekadašnjim žonglerima iz vremena ‘’Ars antike’’.

To već nije ozbiljan stav jednog ozbiljnog umjetnika, a pogotovo ne stav osobe koja bi trebalo da bude primjer i nasljednik jednog Mocarta ili Betovena. Htio to neko da prizna ili ne, današnji Mocart ili Betoven jesu ljudi iz svijeta filmske muzike kao što su to Hans Cimer (poznat po muzici iz filmova ‘’Pirati sa Kariba’’, ‘’Gladijator’’, ‘’Kralj lavova’’), Džejms Horner (neprevaziđena muzika iz ‘’Titanika’’) i mnogi drugi.

Biti pijanista je jedno veliko odricanje

Pijanista u svijetu ima dosta, no rijetki uspiju da svoju karijeru grade na koncertima širom svijeta. Koliko je teško, posebno mlađima da se izbore za svoje mjesto? Ima li među pijanistima sujete, i jesu li starije kolege spremne da pomognu i da Vas preporuče?

Biti pijanista je jedno veliko odricanje. Tim pozivom se bave ljudi koji stvarno to žele i vide sebe u tom svijetu. Naravno, uvijek ima ljudi koji su zalutali u taj posao. Biti pijanista u sferi klasične muzike, znači uspjeti u svijetu. Takav je poziv. Na mladima je da li su spremni da ostave svoje najbliže i da krenu da koračaju tim stopama.

Sujete svugdje ima. Od jutra do mraka. Svaka osoba koja je uspješna, mora prihvatiti da će uvijek biti sujete i nekih nepoželjnih komentara na njen rad. Niko nas nije udarao po prstima da budemo uspješni, ali je na nama da odaberemo da li ćemo ići do kraja, ili biti polovični. Srećom, provodim vrijeme sa osobama koje mi ne žele zlo i uvijek imam podršku od starijih kolega.

( Marija Vasić )