Pod ključem nakon povratka u Crnu Goru (2)

Kršenje strogih pravila karantina!

Premještaj u drugu sobu donijeo je velike promjene. Kada kažem velike - u ovoj situaciji i najmanja sitnica znači. Soba je dvokrevetna, znatno manje površine, ali sa zajedničkim kupatilom u hodniku, što znači da nećemo biti zaključavane.

Pod ključem nakon povratka u Crnu Goru>>>

Sama pomisao da neću više čuti taj zvuk, koji me pri svakom okretanju podsjeti na oduzimanje najosnovnijeg ljudskog prava, stvara u meni olakšanje i nadu da će dani proteći lakše i opuštenije. Prozor naše sobe nalazi se pored samog ulaza u nekadašnju kasarnu, imajući pogled na sami ulaz u dvorište, ali i objekat u kojem boravi policija koja nas danonoćno čuva.

Jutro započinjemo prvom kafom koju kuvam sebi i Seidi. Sat-dva poslije se bude naše prve komšije kojima, takođe, kuvam ovaj spasonosni napitak u karantinu i predajem kroz prozor. U ormanu imam četiri-pet vrsta: ulcinjsku, paraćinsku, novopazarsku i Kopu.

Dva dana nakon dolaska, uspjevši da dobijemo plin, ispijanje prve kafe proizvede u meni nevjerovatno zadovoljstvo. Od toga trenutka imamo uspostavljen režim: prva bude nakon buđenja, druga prije ručka i treća oko 16-17 časova.

Na našoj strani smještajnog objekta nalazi se 8 soba. U svakoj od njih smještene su po dvije osobe. Prve komšije su nam Vlado i Vjeko sa kojima smo ostvarili odlične komšijske odnose od prvoga dana. U sljedećoj sobi nalaze se dvije djevojke: profesorica italijanskog jezika iz Nikšića i djevojka iz Risna. Kada smo ih prvi put ugledale tek poslije dva dana, Seida, sva u čudu, ne mogavši da ne progovori, glasno dobaci nepoznatim djevojkama:

Mala, odakle si ti?! Što nijesi izlazila dva dana? Fenirala si kosu pa zato, je li? – njena opaska izazva glasan smijeh svih nas koji se u tom trenutku nađosmo na prozorima svojih “ćelija”.

U sobi pored njihove nalaze se dvojica pomoraca: Joko iz Tivta i Mirko sa Cetinja. Upoznavanje sa njima bilo je slično kao i sa prethodno pomenutim djevojkama. Za razliku od svojih komšinica, momci su pomaljali glavu od prvog dana, pojačavajući muziku sa jednog od televizijskih kanala, na šta je plavuša iz Risna jednom prilikom reagovala sljedećim riječima:

Izvini, možeš li da promijeniš tu narodnu muziku?! Ako može neki tehno ili rep, možda? Može I nešto strano.

E, ne može! Ne može nikako! Imaš svoju televiziju, pa puštaj što oćeš! – odgovori Joko odlučno, a djevojka se pomirljivo vrati u svoju sobu i ne progovori ništa.

U sobi na drugom kraju, sa naše desne strane, smještena su dvojica mladih pomoraca: Boško iz Zete i drugi iz Kotora, vrativši se nakon 13 mjeseci rada na brodu!

Brojni i najljepši trenuci bivaju provedeni na samom prozoru. Seida redovno “visi”, čim čuje glasove i korake u blizini, i uvijek me podsjeti na moju babu koja je imala običaj da često gleda kroz prozor, znatiželjna ko prolazi ulicom. Iznova me nasmije i Seidina reakcija: ispravi glavu, pogleda kroz prozor, nakon čega, ukoliko zaključi da je poznato lice, radosno skoči da ga dočeka i dobaci pokoju šalu; ukoliko je nepoznato, svejedno se usudi da promoli glavu kroz prozor i kaže “Dobar dan” ili “Zdravo”, pritom započinjući razgovor kao da se već dugo poznaju! Rado joj se pridružim, veselog lica dočekujem ko god se pojavi. Našalimo se, nasmijemo od srca i vratimo unutra, bilježeći nezaboravne trenutke na prozoru na kojem uspijevamo da uhvatimo koliko-toliko sunčevih zraka.

Posjete su dozvoljene svakoga dana od 14 do 16 časova. Ko god dođe mora poštovati pravilo udaljenosti od prozora. Stvari, koje nam donesu, predaju se momku i curi koji su zaduženi za nas.

Činjenica da je naša soba jedina otključana, dozvolile smo sebi da organizujemo prvi izlet i do drugih soba, krijući se da nas ono dvoje ne uhvate. Iznenađenje bijaše prisutno na Jokovom i Mirkovom licu kada nas ugledaše, jer su jedina lica, koja gledamo na vratima svojih soba, ovo dvoje zaduženih za nas. Naša nemirna priroda izloži nas riziku ne da budemo zaražene, jer o za posljedice zaraze najmanje marimo, već da budemo otkrivene i zbog toga kažnjene. Stoga smo sljedeću posjetu, koja nas je, na kraju, i koštala kazne, organizovale kada smo pošle da upoznamo Boška i Kotoranina (ne znam mu ime zato ga tako I oslovljavam).

Seida je, nakon nekog vremena, krenula za mnom i greškom ušla u sobu ovo dvoje zaposlenih, pritom bez kucanja, izazvavši burnu reakciju, uzaludno pokušavajući da se opravda razlogom da je pošla u potragu za drugim kupatilom. Momak je, neposredno nakon događaja sa Seidom, pritisnuo kvaku sobe iza čijih vrata sam sjedjela i istog trenutka ustala, pripijajući se uza zid da me ne otkrije:

Momci, zašto su vam vrata otključana?!

Ne znam, bila su otključana - odgovori Boško i obojica pokušaše da sakriju osmijeh na licima gledajući me kako stojim iza vrata.

Mora da vas je ona žena otključala… E, zamislite, ušla je u našu sobu i zato sam ja nju sada zaključao.

Kada čuh “zaključao”, shvatih da ću morati izaći kroz prozor! Bijaše to usred bijela dana kada iskočih kroz prozor, dočekavši me Seidina ruka kojom me je vukla prilikom penjanja na prozor. Upadoh i nogama udarih u krevet. Policija me nije vidjela, inače bi zasigurno nastao problem.

Međutim, ono sa čim sada ne mogu da se pomirim jeste činjenica da smo zaključane. Kako ću otići u kupatilo? Treba da kucam? Zatim, tu je i pranje šoljica za kafu, pranje zuba, tuširanje... Momak mi se obrati, sa razlogom ljut:

Svaki put, kad vam zatreba, vi kucajte i ja ću vam otključati.

Ali šta ako mi se ide u wc poslije ponoći?

Nebitno, samo kucajte!

Taman se obradovah svojoj prednosti da neću biti zaključavana, za razliku od drugih “ukućana”, ali znatiželju ne uspjeh da ukrotim, zato ni moja radost ne potraja dugo. Činjenica da ću preostalih 10 dana provesti kucajući svako malo za odlazak u kupatilo probudi u meni nezadovoljstvo. Krivica je naša, priznadoh sebi, zato i nemamo pravo na bilo kakvu žalbu.

Ćuti, Ivanka, uradila si nešto što nijesi smjela. Pomirujem se sa stvarnošću, ali vedrina ne jenjava, sigurna da će stvari dobiti svoj preokret!

Ko ti je kriv što nemaš jahtu?

Kada bi mi dozvolili polučasovnu šetnju, poslije 6 dana provedenih pod ovakvim uslovima, ne znam da li bih radosno poletjela ka vratima, srećna što ću konačno osjetiti tlo pod nogama, ili bih odbila već naviknuta na boravak u ovoj sobi.

Razmišljajući o tome, prisjećam se Platonove pećine i porazno dodjeljujem sebi ulogu jednog od njenih stanovnika koji na kraju, naviknuti na lažnu stvarnost koja im se u pećini prikazuje, odbijaju da prihvate ono što se dešava van zidina kojima su opkoljeni. Naravno da bih u ovom trenutku pohrlila ka svom domu u Podgorici, ukoliko bi me oslobodili, ali počinjem da shvatam koliko je samo malo potrebno da se čovjek pokori, da pristane na ono što bi, vodeći se zdravim razumom, prethodno odbio i na šta ne bi ni u ludilu pristao! Kada se određena radnja i ideja nekoliko puta ponove, i to u posebnim uslovima, oni se polako usađuju u ljudski um i postaju neizostavno vjerovanje po kojem čovjek nastavlja svoj život.

Zato pomislih da i ovo predstavlja jedan od eksperimenata podvrgavanja ljudi nečemu što ne bi naišlo na odobravanje, sa jasnim ciljem da se slomi duh u čovjeku, poljulja njegovo samopouzdanje i pojedinac sagura u ćošak u kojem neće imati drugog izbora, osim da prihvati sve što država zahtijeva od njega, pardon, što mu naređuje. Ne – na šta ga prisiljava!

Sav ovaj scenario sa državnim karantinom me podsjeća upravo na to. Upravo ležim okrenuta licem ka prozoru i divim se svim insektima koji slobodno lete nad mojim prozorom: ne trebaju mi ni kraljevstva ni titule, priznajem sebi, već želim da povratim svoje pravo da se krećem kao slobodan čovjek.

U toku mog boravka u karantinu pročitah vijest kako se planira ugradnja kamera u nekoliko parkova na teritoriji Podgorice. Nakon završetka čitanja teksta, spuštam pogled ka komentarima u kojima otkrivam odobrenje 20-ak osoba, uz obrazloženje da će se na taj način smanjiti vandalizam koji je prisutan na javnim površinama. Pomenuta novost podsjeti me na sigurnosne kamere, koje su ugrađene širom Kine, ali i u drugim zemljama svijeta, čija je uloga prepoznavanje lica sa ciljem navodnog “sprječavanja kriminala”. Ne vjerujem u te priče koje nam se pokušavaju olako “prodati”, već vjerujem u masovnu kontrolu ljudi koja se priprema kako bi se globalistički ciljevi uspješno sproveli.

Još manje vjerujem u sve što se dešava tokom pandemije koja nas je zadesila: više to smatram činom stvaranja problema, a zatim nuđenja rješenja za kreiran problem. Ili, bolje da to predstavim ovako: baciti virus među narodom, čija će sva pažnja biti preusmjerena na njega, zanemarujući sva ostala dešavanja u svijetu, da bi se lakše sproveli ciljevi na koje stanovništvo, u drugačijim okolnostima, nikako ne bi pristalo.

I ja sam dio tog plana: tužno to sebi priznajem. Ležim u sobi broj 2, 24 časa, vjerovatno imajući i neki redni broj koji mi je dodijeljen radi lakšeg evidentiranja. Možda uskoro dobijem i etiketu poput “negativna”, “pozitivna”, “pod znakom pitanja” i ostale nazive za koje radije ne bih da znam. Ležim okružena televizijskim kanalima, koristeći mobilni telefon i internet - ubrzo se očekuje ugradnja 5G internet mreže i u Crnoj Gori, jer ova mala zemlja uvijek pada pod uticaj svega što se u svijetu proizvodi, stvara i sprovodi... Vjeruje se da će njene zastrašujuće visoke frekvencije biti u stanju da izazovu tumore, kardiovaskularna oboljenja, depresiju, glavobolju i druge posljedice štetne po ljudsko zdravlje.

I, naravno, kao što to obično biva, prepoznati doktori u svijetu biće potplaćeni od strane korporacija da iznesu rezultate istraživanja koja će pobiti ove tvrdnje i ubijediti čovječanstvo da je 5G potpuno bezbjedna za korišćenje. Istog trenutka će prenijeti mediji u svim zemljama na svijetu, što će narod bespogovorno prihvatiti, radujući se novoj brzini prenosa internet podataka, nesvjesna njene namjere, ali i neizbježnih posljedica. Za sada nemamo 5G mrežu u karantinu, međutim, kada se pojavi, ovdje će zasigurno ležati neko vojno lice ili nova žrtva sljedećeg virusa u skorijoj budućnosti, koji će poslužiti kao još jedan test provjere koliko je čovječanstvo spremno da svjesno igra svoju ulogu ovce u društvu.

U životu, vjerujem, uvijek postoji izbor: i od dva zla možemo izabrati manje zlo. Zato biram knjigu umjesto upotrebe tehnologije; pročitah dvije, doduše tanke, ali shvatam da osjećam nemogućnost da nastavim sa istim. Seida konstantno priča (shvatam njenu prirodu i okolnosti u kojima se nalazimo), ali i svako malo bivam prekinuta nečijim dozivima drugih žrtava iz susjednih soba, zatim razgovorima ljudi koji nam dolaze u posjetu pokraj prozora i sličnim dešavanjima. Ponekad pomislim da bi ovo bila idealna prilika za uvođenje kamera u našim sobama, koje bi imale veću gledanost nego pojedini rijaliti programi.

Ono što sam čula za ovih 6 dana ne bih mogla ni za dan da vam ispričam. Znam živote skoro svih zaposlenih u Domu zdravlja u Baru i već u sebi imam stvorenu sliku pojedinaca. Znam za romantičnu ljubav, za menadžerku dobrog srca i divnog direktora. Kaže mi Seida nakon svih prepričavanja:

Ako budeš pisala o meni, stavi slobodno moje ime! Neka znaju, kada budu čitali, da ja to govorim!

A šta ako opišem neki od događaja onog kolege?

Stavi, more, slobodno! Zna on šta mu ja mislim!

U hodniku ugledah porodicu iz Rusije (otac, majka i ćerka), koji su pošli po svoju ćerku u Beograd i istoga dana se vratili u Crnu Goru. Primijetivši njihove izraze lica, obratih se gospođi na ruskom jeziku:

Kako se osjećate?

Užasno - odgovori ona. - Ovo je košmar.

Ugledah na njenom licu duboko razočarenje i šok koji bijaše prisutan još od prve večeri njihovog dolaska. Odbih da dodam bilo šta, znajući da je promjenu raspoloženja nemoguće izazvati u njoj. Zatim se sjetih starijeg gospodina, koji je bio u posjeti svom brataniću, i njegovih ruku dok trlja vrhove svojih prstiju. Čovjek vrlo ubjedljivo, okrenut ka nama, iznenada reče:

Neko ozbiljno zarađuje na račun vašeg boravka ovdje!

Sjetih se kako Seida, zagledana u jednu tačku, ničim izazvana, naglas izgovori:

Nije mi jasno kako im se isplati da jedemo i živimo ovdje, a mi zdravi kao dren!

Nijesam virusolog, niti znam se razumijem u oblast medicine, zato i nemam kompetentnosti da bilo šta kažem o korona virusu, ali razmišljanjem dolazim do nekih logičkih zaključaka.

Prvo: držaće nas ovdje zaključane 14 dana. Zašto nikome od nas nije urađen test prilikom samog dolaska u karantin, na osnovu čijeg rezultata bi bilo određeno gdje će me poslati - u kućnu izolaciju ili karantin? Kažu da će nam test biti urađen 13-og dana, pred sami odlazak našim kućama.

Druga stvar: zašto nas smještaju po dvoje u sobi, pogotovo sa nekim ko dolazi sa drugog kraja svijeta, sa kim dijelim ova dva kvadratna metra, pritom ne znajući da li je neko od nas dvoje zaražen? One, koji su zaraženi, treba držati ovdje, ali zdrave ljude hraniti i napajati 2 sedmice o trošku države... Ne shvatam. Nikako.

To je ono što boli – ove nebuloze kojima bivamo svjedoci. Uzalud pokušavam da se utješim time kako pravila važe za sve, pa tako i za mene. A to što se u karantin ne šalju oni koji pristižu jahtama i privatnim avionima – pušti, boga ti, nađoše izgovor da su oni bitni za crnogorsku privredu! Upravo zbog toga što zakon ne važi jednako za svakog od nas, neće nas nijedan karantin, niti bilo kakva druga mjera izvući iz ove situacije. Sve dok budemo plaćali i provlačili koverte iz ruke u ruku, sve dok budemo zvali da “uhvatimo vezu” i gledali kroz prste “sinovima” i “kćerkama”, ministrima, premijerima, vrhovnim tužiocima i svim ostalim visokim činovnicima Crne Gore – živjećemo jadno i neutješno.

Šta da vam kažem, osim da su Miško i Lidija, definitivno, pružili pogrešno vaspitanje svojoj ćerki. Bolje da su kupili jednu jahtu ili avion - sad bi me grlili. Ali, ne bili razmišljat na vrijeme…

No, ko će ti ga znat’ više…

( Ivanka Simonović )