Zarobljene države ne mogu u EU

Većina lidera Zapadnog Balkana godinama se na samitima i konferencijama zalaže za reforme i dobre susjedske odnose, ali bez provođenja riječi u djela, ocijenio je nekadašnji direktor Generalnog direktorata za proširenje u Evropskoj komisiji Pjer Mirel.

Crna Gora je u decembru 2010. godine postala kandidat za članstvo u EU. Osam godina nakon što je Crna Gora otvorila pregovore o pristupanju EU, Mirel je u intervjuu “Vijestima” rekao da u većini država Zapadnog Balkana i dalje prevladava pojava “zarobljene države”, a Crna Gora i Srbija, koje su važile za lidere u evropskim integracijama, sada se smatraju “hibridnim režimima“.

“Javna uprava ostaje slaba. Sloboda medija je napadnuta, kao i brojni novinari, fizički. Crna Gora i Srbija, koje su često u pregovorima pominjane kao lideri, sada se smatraju ‘hibridnim režimima’ prema izvještaju Freedom Housea o nacijama u tranziciji 2020”, kazao je Mirel.

Više puta ste kritikovali Crnu Goru za nesprovođenje potrebnih reformi. Da li je to glavni razlog za sporo napredovanje države u pregovorima sa EU?

Neki političari i istraživački centri često krive EU za spor proces pristupanja sa zemljama Zapadnog Balkana. Njihov glavni argument je da je petom proširenju trebalo samo 6 godina od otvaranja pregovora o pristupanju 1998. godine, dok je 20 godina nakon prvog Zagrebačkog samita, kada je prvi put istaknuta evropska perspektiva Zapadnog Balkana, samo Hrvatska članica EU od država regiona. Oni obično zaboravljaju ključnu činjenicu: zemlje Centralne Evrope preduzele su naglo sve bitne reforme koje zahtijevaju Kopenhaški kriterijumi iz 1993. godine, a većina njih je zapravo pokrenuta već u razdoblju 1992-1997. u okviru sporazuma o asocijaciji.

Sigurno da je unutrašnja situacija u EU bila vrlo različita. Ipak, radeći na procesu pristupanja, zemlje Centralne Evrope dale su prednost dugoročnim koristima pridruživanja zbog njihovog “povratka u Evropu“ nad njihovim kratkoročnim političkim dobicima, bez obzira na cijenu, uključujući političku cijenu. Treba priznati da u procesu pristupanja teret dokazivanja leži na kandidatima. Dakle, kako su članice EU mogle biti spremne ozbiljno da se uključe u proces pristupanja zemalja u kojima prevladava pojava “zarobljena država“, kako su navele EK i mnoge nevladine organizacije? Isto je tako očigledno da bi brojne države članice oklijevale da prihvate zemlje nadahnute režimom mađarskog premijera (Viktora) Orbana.

Koji su glavni problemi sa kojima se suočava Crna Gora i ostale države Zapadnog Balkana?

Zašto bi lideri EU bili voljni da poguraju pregovarački proces kada se većina čelnika Zapadnog Balkana toliko godina zalaže za reforme i dobre susjedske odnose, na samitima i konferencijama, ali bez provođenja riječi u djela? Albanija i Sjeverna Makedonija izgledaju kao izuzeci. Sprovele su duboke reforme pravosuđa kroz postupak provjere i kasnije Prespanskim sporazumom. U oba su slučaja politički rizici bili visoki, ali oni su svoje obaveze izvršili hrabro. Do sada, ostale zemlje još nisu slijedile ovaj proces reformi. Zarobljena država i dalje prevladava.

Crnogorska Vlada je prihvatila da nastavi pregovarački proces po novoj metodologiji. Smatrate li da je to dobro za Crnu Goru? Da li bi to moglo ubrzati proces pristupanja Crne Gore?

Nova metodologija uključuje vrlo pozitivne elemente: klasterski pristup koji se fokusira na sektorima; učešće u EU programima kada su klasteri zatvoreni; veće političko upravljanje država članica. To može biti od koristi samo Crnoj Gori. Međutim, važnost “osnova“ pregovaračkog procesa (vladavina prava, itd) ostaje ključna. Kriterijum za IPA finansiranje zasnovan na performansama, zajedno s “klauzulom o reverzibilnosti“ - u slučaju ozbiljne stagnacije ili čak zaostajanja - očito ne bi pomogao nijednoj državi koja pregovara u kojoj bi se bitne reforme prolongirale.

Dakle, bez obzira na metodologiju pristupanja, ključ za napredak je politička volja na obje strane. Na strani kandidata za ispunjavanje svojih obaveza i na strani EU kako bi ispunila njena obećanja kada se ispune uslovi. Ili izvlačiti zaključke iz zaostalih situacija. Nijedna metodologija nikada neće zamijeniti političku volju za ispunjavanje kriterijuma i uslova pristupanja.

Da li je to što je Crna Gora prihvatila da pregovora po novoj metodologiji prijateljska sugestija iz Brisela kao posljedica činjenice da suštinski nije napredovala u pregovorima sa EU?

Više nisam dio pregovaračkog procesa između EK i Crne Gore, zato ne mogu odgovoriti na ovo pitanje. Ali, gledajući vrlo spor tempo pregovora o pristupanju Crne Gore, vjerujem da država nije imala šta izgubiti u prihvatanju nove metodologije. Upravo suprotno, jer će se IPA finansiranje vjerovatno povećati, uz najavljeni plan ulaganja. Međutim, “povećana pomoć EU biće povezana s opipljivim napretkom na području vladavine prava i društveno-ekonomskih reformi, kao i s pridržavanjem vrijednosti, pravila i standarda EU“, kako je navedeno u nedavnoj deklaraciji sa Samita u Zagrebu.

Stoga, ako Crna Gora želi benefite od povećane pomoći EU, trebalo bi da sprovede reforme u skladu s novom metodologijom. Inače, ono što sam kvalifikovao kao “paradoks Crne Gore”, odnosno 32 poglavlja otvorena, ali samo tri zatvorena u osam godina, nastaviće da prevladava.

Glavni prioritet EK je sprovođenje plana oporavka

Članovi nove EK kažu da je njihov prioritet proširenje EU. Da li bi Crna Gora mogla biti naredna nova članica EU?

Koliko znam, glavni prioriteti EK u cjelini su sprovođenje plana oporavka - nakon pandemije Covid-19 - i Zelenog dogovora, s kojim će zemlje Zapadnog Balkana biti usko povezane. Posljedice klimatskih promjena nesumnjivo će biti puno ozbiljnije od bilo koje pandemije virusa. Stoga bi EU i Svjetska banka zajedno trebalo da ulože maksimalne napore kako bi se spriječile opasne posljedice odgovarajućim mjerama i finansiranjem. I Svjetska banka bi konačno trebalo da poštuje svoje reformske obveze. To samo može Zapadni Balkan približiti državama članicama EU i time olakšati njihovo pristupanje EU, jer dijelimo istu sudbinu u ovom dijelu evropskog kontinenta.

( Biljana Matijašević )