Recesija, in house

Recesija nije više ante portas. Stigla je in house. Inicijalno, takvo stanje je objelodanjeno CG javnosti nedavnim rebalansom budžeta, posebno u dijelu (ne)smanjenja troškova. Sada, MMF dokument (IMF Country Report no. 20/210; Montenegro- Request for Purchase under the Rapid Financing Instrument (RFI)) je takvo “nešto” nesumnjivo dokumentovao. Crnogorski ministar finansija i guverner CB CG su tražili; MMF odobrio; iskoristili smo iznos naše kvote u MMF-u da uljepšamo platni bilans (SDR 60,5 mil). Ovo nije klasični kreditni aranžman, pa se u javnosti navedena vijest prezentovala kao uspjeh i izraz povjerenja.

Iz navedenog dokumenta se po prvi put čita šta su stvarno sadržali prvi i drugi paket mjera podrške privredi zemlje zbog pandemije virusa kovid-19. Ukupno, nominalna podrška je iznosila 4% BDP-a, ili u sumi oko 160 mil. eura. Međutim, kad se zagrebe u brojke, šta se identifikuje? Prvo, odlaganje plaćanja poreskih obaveza iz aprila i maja (“payment deferrals”, str. 6) se predstavilo kao subvencija države u iznosu 2,2% BDP-a, odnosno stotinjak mil. Kako u ovoj privremenoj povoljnosti nije bilo gotovinskog toka, to je nekako bila neobična definicija subvencije, taman po istom tragu kao i “moratorijum” odobren od strane guverenera CB CG za klijente banaka; to jest, Vlada i monetarna(?) institucija su odložili plaćanja za tri mjeseca, što jeste više-od-ništa, ali ostaje da bude nedovoljno za naznake upravljanja krizom. Drugo, subvencije u vezi neto toka oko zarada zaposlenih u privredi su predstavljene u iznosu od 37 mil. eura ili 0,83% BDP-a. Dodatno, mrvice za poljoprivredu od 5,5 mil. eura (0,16%), kao i ugroženim pojedincima (0,03%), u sumi se ne slažu sa izvješćima za štampu Vlade, kada se tvrdilo da je u pitanju mnogo više novca. Nekako je postalo jasno da su se u zvaničnom dokumentu MMF-a demantovale javne informacije naše administracije iz prethodnih mjeseci.

Najmanje održivo poglavlje iz ukupnog dokumenta je obavezivanje naših institucija da se “očuva održivost javnog duga i da se promoviše transparentnost i dobro javno upravljanje”. Naši “moćnici” su priznali da “u cjelosti prepoznaju potrebu da se obezbijedi održivost javnog duga, pa su se odlučno obavezali, čim se završi ova privremena “epizoda”, da će se vratiti targetima fiskalne konsolidacije” (sažetak iz izjave MMF predstavnika za CG). Dok će transparetnost i dobro javno upravljanje u praksi dokazivati radom: Poreske uprave (fiskalizacija); CB CG (realizacija projekta AQR); i DRI (provjera javne potrošnje, posebno u periodu pandemije). Zajedno, ovo predstavlja najveći cinizam dokumenta, pošto su u pitanju tri institucije koje bi morale nanovo da se obuče da nauče šta znači “transparentnost”, kao i šta podrazumijeva i na šta obavezuje “odgovorno javno upravljanje”.

Kad se podvuče crta: naši mangupi su nadmudrili MMF eksperte. Ili, MMF-ovci su dozvolili da budu ubijeđeni u našu finansijsku izuzetnost. Kako god…. Naši mangupi su majstori tamo gdje je politička pozadina potrebno opravdanje; takve “prednosti” ne trebaju se izvrgavati ruglu, jer prosjaci ne biraju način kako da se preživi (“beggars are not chosers”). Uz dužno poštovanje timu operativaca u Ministarstvu finansija, kao i, u ravni strukovnog razumijevanja, viceguvernerki sa znanjima o tome kako se najbolje retorički zamađijavaju ranije kolege iz MMF-a, ključno pitanje ostaje da li su naši “lideri” institucija odradili dobar posao za crnogorsku ekonomiju?

Kada se uporede ključni podaci neto rasta-pada depozita i kredita na nivou sistema, ostaje dokumentovano sljedeće (izvor: https://www.cbcg.me/me/statistika/statisticki-podaci/monetarna-i-finansijska-statistika/monetarne-finansijske-institucije; podaci 26.06.2020. godine):

- Ukupni depoziti su manji za 5 mil. eura (maj 20/maj 19; period od stečaja dvije banke do danas); ovo bi bio smirujući podatak ukoliko se ne bi uključio podatak da su depoziti od decembra prethodne godine (2019) do maja tekuće godine (2020) pali za slamajućih 176 mil. eura (prednjače segmenti privrede (73 mil. eura), stanovništva (79 mil. eura) i nerezidenata (59 mil. eura)); ili jednostavnije: do kraja prošle godine udarni bankari su uspjeli da smire sistem nakon stečaja u dvije banke; to više nije slučaj;

- Ukupni krediti su od maja prethodne do maja ove godine značajno veći (136 mil. eura, od čega se privredi i državi plasiralo 56/74 mil. eura respektivno, a stanovništvu 90 mil. eura, dok je segment nerezidenata zabilježio značajan pad kreditne aktivnosti od 93 mil. eura); krediti su finansirani pozajmicama iz inostranstva u vrijednosti od 115 mil. eura, a ostatkom iz kapitala; u prethodnih pet mjeseci krediti su nastavili rast (12 mil. eura) iz 2019, pa je žalopojkanje bankara oko guvernerovog “moratorijuma” bila javna “graja” da se ne vidi interno zadovoljstvo.

Šta podaci najavljuju? Ulazimo u period najdubljeg ekonomskog resetovanja, koji crnogorsku ekonomiju može vratiti u sedamdesete godine prethodnog stoljeća. Zašto? Prvo, kriza je u zemlji tinjala čitave prethodne godine. Iz CB CG je glumljeno da nam se sistemski ništa ne dešava, jer je bilo važno sakriti decenijski nerad i činjenicu da u ekonomiji u razvoju ni jedna banka nije nesistemska, ako bilo koji mali deponent ostane bez svojeg novca. Drugo, ulazimo u period kada će, neovisno od tekućeg načelnog neuslovljavanja, MMF tražiti: smanjenje broja zaposlenih u javnoj upravi za skoro pet hiljada (možda više); smanjenje zarada u javnom sektoru, koje korespondira sa tekućim navodnim najavama da će zarade u javnom upravi uskoro biti smanjene za 30%; i, smanjenje penzija do dvadeset procenata. Treće, dva paketa mjera podrške završili su bez potencijala da jačaju privredu, a s ciljem da se zaustavi pad. Zato se može zaključiti; u složenom trenutku kada su naše institucije morale da donose mjere antirecesionog karaktera, ostale su u prodavanju magle, a kako se ne bi vidjelo da su se opredijelile za anticiklični “pomak”, teorijski korak koji vodi u dublju recesiju.

Takav neodmjeren timing i nestrateško ekonomsko “promišljanje” slamaju našu ekonomiju. Strukovno okretanje-leđa-od-problema ne smije da bude privilegija ni jednog “moćnika” naših samosamljevenih institucija. Crnogorska ekonomija ne smije da bude žrtvovana nikome, ni zbog čega. MMF-ovih 60-ak mil. kroz RFI su makroekonomska kozmetika, koja nema snagu da bilo koga uvjeri da je u sistemu sve u redu. Crnogorskoj ekonomiji trebaju nova sredstva; svježi novac, ne šminka za platni bilans. Hvala MMF-u što su uslišili zahtjeve naših javnih djelatnika, no sićom se ne može oporavljati ekonomija.

Zato, ako treba sistemski progutati gorku pilulu, hajdemo malo o sljedećem: izgleda da nas možda čekaju radikalna privremena rješenja tipa, da li oprati pare ko zna kome iz svijeta, da se spasi CG budžet. I, oporavi naša ekonomija. Koliko god ovo potencijalno rješenje bilo netransparentno i bolno, u realizaciji će biti principijelnije od ulaganja u tunj-tunj rad trojca, podmetnutog MMF-u (PU CG; CB CG; DRI). Stoga, na kraju: ako se takvo nešto neizdrživo i desi, to neće biti orden zahvalnosti nikome, niti moneta za orobljavanje CG resursa u narednih tridesetak godina. Može biti da dobaci da bude diskretna exit strategija.

Ili, malo drugačije o istom: treba sve odraditi da se naša ekonomija iščupa iz kandži “neprijatelja: korupcije i graje”, tog bezgraničnog političkog urlanja na javnoj sceni, koji dragovoljno sakriva poslušnost i neznanje. Korona ne može da odigra političko opravdanje da nismo već petnaestak mjeseci u tinjajućoj krizi. A, onda neka bude da se krene prema “ciljevima: jasnosti i integritetu”, vodiljama boljeg za mlade generacije (citat: “Jon Stewart Explains the Problem With Our Media | Pod Save America”, Crooked Media, 23.06.2020). Crnoj Gori trebaju odvažne, teške odluke za spašavanje ekonomije na srednji rok. Potom, dugoročno, ekonomijom se moraju nastaviti čuvati životi, nanovo obnavljati razvojne perspektive i vladavina prava, odnosno eventualno osnaživati agenda pridruživanja, koja je realno odavno odložena za ko zna koji moment u budućnosti.

( Mila Kasalica )