Korona, prvi krug: Što ako egoizam postane dominantno moralno načelo?

Moje postojanje dokazuje Drugi. Bez Drugog koji potvrđuje moju egzistenciju moje stajalište je bezvrijedni solipsizam. Bez iskustva i svjedočanstva Drugog moja egzistencija nije stvarna egzistencija. U tome bi se složila većina filozofa, pogotovo onih koji su bliski filozofiji egzistencije, egzistencijalizmu i neomarksizmu. Moje postojanje dokazuje susret, komunikacija, interakcija. U doba pandemije virusa odjednom se sve izmijenilo. Da parafraziram slavnu Sartreovu riječ: Drugi je Korona.

Društvo je mjesecima postojalo samo još u virtualnom prostoru. Baš kao što su mi u djetinjstvu u bajkama koje sam čitao ili gledao bili stvarni junaci tih bajki, iako ih nigdje osim u imaginaciji nisam susretao, tako se u doba „društvene izolacije” ono što mi je do jučer bila stvarnost polako udaljavalo od mene i postajalo moguće samo kao virtualna stvarnost, kao stvarnost koju stvarna gesta više ne dokazuje. Nastao je svijet bez razmjene, zajedničke djelatnosti, bez dodira, bez tjelesnosti. Samo riječ i slika, čija značenja znam i koja osjećam na osnovu ranijih iskustava, na osnovu onoga što je sada bilo sve manje moguće. Što takvo stanje bude duže trajalo, ono što mi je donedavno bila stvarnost postajat će mi sve dalje, sve manje stvarno. Mogli bismo uskoro postati jedni drugima potpuno imaginarna bića.

Svijet je barem na neko vrijeme postao nedjelatni svijet. Svijet u kojem se preporučuje, a ponegdje i naređuje izolacija, svijet pasivnosti, svijet bez produktivnosti, privremeni svijet obamrlosti. U takvom svijetu je još jedino smrt stvarna, a i ona se pretvorila samo u navođenje statističkih podataka. Ljudi je, kažu, svakako previše, i da ih milijarda ostane bit će ih opet puno, previše (pri takvom računanju svako računa da će preživjeti, umrijet će drugi!), a ovo doba njihovog prinudnog odsustva dokazuje da su samo balast prirodi: čak ni ovdje u ogromnom Londonu nema one nesnosne buke, zrak je čišći, voda ponovo pitka, priroda ljepša nego ikada. Korona je ugrozila ljudsku vrstu, a pomogla prirodi. Iz toga može biti izvedena deprimirajuća poduka.

Ali, svijet neće moći biti zadugo takav. Nestat će hrane, presušiti izvori, ni struja ne može zauvijek, sve će prestati sa radom, pa i naše elektroničke spravice, proizvodnja i snabdijevanje će zamrijeti, a ni politika više neće biti moguća, osim kao kontrola i teror. Sve više mislim da su distopijski romani bili djela realista. Iako sam oduvijek bio optimist i jedan od preostalih zagovornika utopije, ono što iskusih u krajnjim situacijama potvrđuje mi da ono što je loše uglavnom bude još gore. Zato previše ne vjerujem da će biti bolje, ne vjerujem ni u naglo sticanje svijesti o okolišu i nuždi pravednijeg društva.

U doba korone razbudila se nada u bolji svijet. Ali, brzo će opet doći naša kukavna stvarnost. Ljudska priroda se teško mijenja i većina će se vratiti svojim starim navikama. Čak strahujem da bi egoizam lako mogao postati dominantno moralno načelo. Iz krajnjih situacija malo što pozitivno nastane, a mnogo dobrog nestane. Pandemija koronavirusa omogućila je postojanje svjetskog dobrovoljnog zatočeništva. U njemu su oni u samoći sve više sami, oni u daljini još dalji. Što duže bude ovo stanje trajalo, vlastodršci mogu biti sve skloniji despotizmu i porobljavanju. Već su se posvuda pokazali efikasnim samo u donošenju i sprovođenju restriktivnih mjera, a potom „popuštanja”. I u jednom i u drugom slučaju bez dovoljno utemeljenih obrazloženja. Odjednom je postalo bjelodano da je u svakoj postojećoj državi politička vrhuška nekompetentna, svaka odluka političara problematična, a naša sloboda zapravo „uvjetna sloboda”, koja može biti ukinuta „u slučaju potrebe”. Ovi privremeni a za to neovlašteni čuvari naših života morali bi misliti da odgovor na nastalu neslobodu lako može biti nekontrolirana i nezaustavljiva erupciji bijesa.

Stvarnost je još tu, samo se primirila. Ideja slobode nije nestala. A opasnosti je mnogo. Ako ne budu pronađena efikasna i dugotrajna rješenja, onda bi se moglo desiti da počne dominirati stvarnost „prirodne selekcije”, okrutno doba preživljavanja najjačih, atavizam koji je latentno uvijek bio prisutan, koji bi mogao postati svijet spašenih a svakojakim frustracijama upropaštenih ljudskih kreatura. Pogibelji koje stoje pred čovječanstvom mnogo su veće od trenutne ugroze pandemije. U opasnost je svijet kakav smo poznavali. Što je sada postala naša stvarnost saznat ćemo brzo, čim se odmaknemo od naših elektroničkih spravica, a na još jasniji način kada virus nestane.

Danas je mnogo tekstova o pandemiji, a malo jasnih vizija. Najčešće su ti tekstovi opisivanje općih mjesta, neuvjerljivo mistificiranje, neosnovano spekuliranje, fantaziranje ili neznanje o virusu. Ostalo su više ili manje zanimljivi osobni dojmovi i poneko potresno svjedočanstva. A nama nadasve treba jasan, učinkovit odgovor, uputa „Što da se radi?” u doba pandemije. I kako iz nje izaći. Sve drugo je povlađivanje užasu, sijanje straha, dokaz neznanja, priča u prazno i produživanje neželjenog stanja.

Znanje i moć su odavno, još u Baconovoj filozofiji, izjednačavani. Točnom se sada pokazuje i obrnuta tvrdnja, po kojoj je neznanje nemoć. Ono što ne znamo o virusu koji hara, kao i o raznim bolestima i infekcijama koje nas tek očekuju, čini nas nemoćnim pred opasnošću i izloženima pogibelji. Zato su nam potrebni jasni odgovori. O svakom problemu kompetentno može govoriti samo onaj koji razumije prirodu problema. Zato u ovom trenutku najradije slušam znanstvenike. Pragmatičnost, racionalizam i etičko držanje nužni su u svakoj krizi, pa i ovoj. Pri čemu je za svakog važno da i u teškim časovima krize i trenutne pandemije sačuva svijest o svojim pravima i sebi samom, a i altruističku brigu o bližnjima. U tome spasonosna može biti samo solidarnost i pravičnost. Ono što je sada i uvijek nadasve potrebno jest etičnost u pristupu sveprisutnoj opasnosti. Da upotrijebim jedan starinski, ali barem nekima još uvijek znakovit izraz: humanizam.

(Lupiga.Com)

( Predrag Finci )