Drugi pišu: Novak Đoković je samo dobar čovjek u zla vremena

Poznati hrvatski pisac Miljenko Jergović oglasio se povodom hajke koja se digla protiv Novaka Đokovića, nakon neslavnog završetka Adrija tura - regionalne teniske turneje koju je prvi teniser svijeta sam pokrenuo.

Turnir u Zadru prekinut je uoči finalnog meča jer se saznalo da je jedan od učesnika Adrija tura - Grigor Dimitrov, pozitivan na covid-19.

Koronavirusom se zarazilo još tenisera, njihovih trener, uključujući i samog Novaka Đokovića, te njegovu suprugu Jelenu.

Nakon održanog turnira u Beogradu, te "polovično" održanog u Zadru, otkazana su gostovanja u Banjaluci i Sarajevu.

Crna Gora je takođe bila na listi "Adrija tura", ali je mogućnost dolaska najboljih tensera otpala 14 dana prije datuma održavanja, zbog mjera crnogorske vlade protiv koronavirusa i zatvorenih granica sa Srbijom.

Jergovićevu kolumnu prenosimo u cjelosti, uz redakcijsku opremu.

Novak Đoković vjerovatno je i najveći teniser u istoriji. Na vječno nepouzdanim đubrištima i smetlištima interneta nailazimo na podatak da je u dosadašnjoj karijeri zaradio oko petsto miliona dolara. Po tenisu, kao ni po bilo kojem drugom sportu, ne mjeri se nečiji stvarni društveni i istorijski značaj, kao što se po zaradi, naročito u našemu žalosnom vijeku, ne mjeri ičija ljudska veličina, profesionalni uspjeh, kao ni stvarni doprinos zajednici. Ali, ako je stvarno zaradio petsto miliona dolara, Novak Đoković egzistencijalno je osigurao svoju porodicu i sve svoje potomke, rođene i nerođene, dokle god mu pamet seže i dokle sežu leksemi srpskog, oko rodbinskih veza vrlo angažovanog, jezika.

Ta činjenica stoji između njega i društva iz kojeg je potekao, ali i između njega i ostatka čovječanstva. Dok većina ljudi strepi pred time od čega će ubuduće da živi, i kako koja svjetska ili lokalna ekonomska kriza nailazi - a ljudski se život, primijetili ste to, sastoji od niza ekonomskih kriza - i kako prirodno stari, čovjek se tako odriče, jedne za drugom, svojih malih, žalosnih materijalnih želja i željica, Novak Đoković nema materijalnih želja koje sebi ne može ispuniti, njegovo bogatstvo samo je simbolično zavisno o ekonomskim krizama.

Ono što politika ne može, može Đoković

Tako to izgleda iz perspektive zajednice, a kako je iz njegove perspektive, to, biće, samo on zna.

U vrijeme postkoronarne pustoši, dok su se balkanska društva pomalo pribirala i izvlačila iz samonametnute pokore, za koju su vjerovali da će ih spasiti od opšteg pomora, njemu je na um palo da organizuje teniski turnir, koji će simbolično započeti u Beogradu, nastaviti se u Zadru, pa u Banjoj Luci, i doživjeti veliko finale u Sarajevu. Ono što je istorija nagrdila, tenis će uljepšati, ono što politika ne može i neće, to će moći Novak Đoković. Lijepo je zamišljati što bi sve time bilo izrečeno, u Sarajevu nakon svih jada.

Zadarska etapa bila je zamišljena kao dar i fantastičan prilog marketingu hrvatskog turizma. U svoje ime, ali i u ime zemlje koju predstavlja, Đoković je naumio pomoći. I sve to bez ikakve materijalne koristi za sebe. Trošio je novac, vlastito vrijeme i energiju na nešto što mu je, barem iz njegove perspektive, moglo donijeti samo ljubav, dragost, barem neizrečenu simpatiju. Nevjerovatno koliko je njemu do toga stalo.

Nevoljeni šampion koji neće da bude princ

Novak Đoković najveći je teniser u istoriji već i zato što među živima nema šampiona koji je bio toliko nevoljen. Od turnira do turnira, od Vimbldona do US Opena, i od Evrope do Australije, pratimo zvižduke, povike i urlike na njegov račun, usred servisa i nakon njegove pobjede, a da zapravo nije jasno zašto, i čime je, recimo, zaslužio da Nik Kirjos, huligan i kardašijan među teniserima, ima svoje mjesto u sportskoj rubrici svih provincijskih novina ovoga svijeta da o Đokoviću kaže što misli. A naravno da misli loše, jer se njegova uloga u tenisu i svodi na to da o Đokoviću misli loše.

Rodžer Federer, veliki šampion, jedan od najvećih, kao i Rafael Nadal, takođe jedan od najvećih, na svakom će vražjem turniru, i pred svakim vražjim televizijskim ekranom ovoga svijeta, imati više navijača od njega. Zašto? Zato što je Đoković predodređen za autsajdera, pošto je iz Srbije? Može i to biti, ali samo donekle i samo među onima kojih se ova priča zapravo i ne tiče. Nešto drugo njega suštinski razlikuje od Federera i Nadala, nešto što se opet ne tiče tenisa, nego se tiče ljudskih naravi.

Federer i Nadal su prinčevi, nedodirljivi su i visoko uzdignuti nad onima koji ih gledaju i za njih navijaju. Između njih i društvene zajednice, između njih i čovječanstva upravo je ona na početku spomenuta razlika koja bi trebala proisteći iz Novakovih pretpostavljenih petsto miliona dolara. Ne postoji ništa što je zajedničko prinčevima tenisa – ili, uopšteno, prinčevima bilo čega drugog u životu – i njihovoj publici. Publika živi od njihove nedodirljivosti, od prezira koji pokazuju prema javnosti.

Dobar čovjek, koji nije htio ništa sem ljubavi

Novak Đoković nije princ, jer njega uz zajednicu i ukupno tenisko čovječanstvo vezuje njegova potreba da bude voljen. Kao i potreba da se uvijek, na svakom mjestu, u svakom gestu i postupku iskaže kao dobar čovjek. I kada pokušava da govori kineski, i kada pleše nasred teniskog terena, i kada izigrava ludu i zabavljača, i kada imitira teniske šampionke, i kada pjeva, on svoju publiku – i, na neki način, sve ljude na svijetu – nastoji da uvjeri da je dobar čovjek. Samo dobri ljudi se tako svojski trude da ostanu smiješni i kad su u nečemu najbolji na svijetu. Nije političar, tako da mu nije stalo da ga izaberu između svih drugih. Nije mu stalo ni da bude moćan, ali bi, eto, htio da bude voljen. Uz to što u toj potrebi da svi u tebi vide dobrog čovjeka, i da te vole, ima nečega mesijanskog, time ćeš najgore iziritirati rulju. Koliko god šutjeli o tome, upravo o toj iritaciji govori temeljna istorija hršćanske civilizacije, ne usuđujem se reći koja, vi ćete to sami znati. Dobar čovjek, koji nije iskao ništa osim ljubavi.

Novak Đoković imao je trideset i tri kada je došao u Zadar. Uza se je doveo veselu skupinu tenisera, i u njoj Grigora Grišu Dimitrova, Bugarina i odličnog tenisera, koji je izgleda bio malo prehlađen. Ali živimo u vrijeme kada ima prehlada i prehlada, i kada čovjek više ne smije ni glasno kinuti, u strahu da će ga razapeti. Griša je, međutim, kinuo i sve je otišlo dođavola.

Turniru je svjedočila cjelokupna državotvorna Hrvatska. Podržavši Đokovića, oni su podržali hrvatski turizam, kao i iluziju da je njihov Stožer capakovao epidemiju i dohakao virusu. Đoković je htio pomoći svima u Hrvatskoj, a oni su to, naravno, iskoristili. Da Bugarin Griša nije kinuo, bio bi to najveći marketinški uspjeh u istoriji hrvatskih turizama i demokratije. Ali marketinška je pamet i inače takva: između uspjeha i katastrofe razlika je u tome hoće li netko slučajno kinuti.

Kratak je put od humaniste do budaletine

I što se onda dogodilo? Novak Đoković ne samo da je bio kriv za (navodni) krah hrvatskog turizma, nego je od vazda odgovorne hrvatske inteligencije, koja ne skida maskice s gubica, i zaboravlja da se još u martu, aprilu i maju na sav glas capakovalo da rečene maske ne služe ničemu osim “psihološkom efektu”, proglašen za neodgovornu budaletinu. A nepoznati mu je grafiter na splitskom zidu poručio isto što će meni na jednom virtualnom zidu poručiti bivši predsjednik i aktuelni član Uprave Hrvatskog PEN Centra, neka što prije crkne od covida-19.

I tako je, na prvi pogled katastrofalno, završio pokušaj Novaka Đokovića da pomogne zemljama koje doživljava svojim, i da ih pokaže svijetu kao drage i miroljubive, kakav je, uostalom, i sam. Naravno da ovo neće biti njegov posljednji pokušaj, i naravno da će Novak i ubuduće raditi iste stvari. Jer čovjek ne može protiv vlastite naravi.

Veliki novci, kao ni velika nesreća, kao recimo rat, ne samo da ne mijenjaju čovjekovu narav, nego samo dodatno naglašavaju njene temeljne osobine. Dobre ljude učine još boljima, loše još mnogo gorima. A one koji nisu ni dobri ni loši, kakvih je uvijek i svugdje najviše, navede da se ponašaju onako kako ih voda nosi. Njima je najlakše, njima je uvijek dobro, jer novcem mogu da kupe sve. Gledano s kapitalističkog stanovišta, oni su, i kad nemaju novca, materijalno bogatiji od Novaka Đokovića.

Njegova narav je takva da žudi za onim što se ne može kupiti ni za petsto miliona dolara, za onim što se, zapravo, ne može kupiti ni za kakve novce ovoga svijeta. To je razlog što ga ne vole oni kakvih je posvuda većina.

( Vijesti sport )