Svijet je spreman za Mariju Petranović
Marijini planovi se ne završavaju. I dalje namjerava da nastavi sa usavršavanjem i da za godinu-dvije upiše doktorske studije
Podgoričanka Marija Petranović imala je 16 godina kada je odlučila da školovanje nastavi van Crne Gore. Željela je da vidi koliko može i vidjela da može mnogo. Htjela je da sazna da li je spremna za put u svijet i uvjerila se da je svijet spreman za nju.
“Tokom drugog razreda svi odlični đaci bili su pozvani da se prijave na konkurs za prijem u jedan od internacionalnih koledža koji pripadaju grupi Ujedinjenih svjetskih koledža (UWC) i tamo završe preostale dvije godine srednje škole. Prijavila sam se i da budem iskrena nisam imala neka posebna očekivanja, jer sam znala da će veliki broj srednjoškolaca da se prijavi. Na moje iznenađenje, nakon urađenog intervjua sa tadašnjim direktorom UWC iz Duina, (italijanski grad blizu Trsta), stiglo mi je pismo kojim mi čestitaju na prijemu i naravno svim detaljima oko dalje procedure i priprema pred odlazak na koledž”, priča Marija, koja radi u Elektroprivredi, kao specijalista za kontrolu i izvještavanje u Direkciji za ljudske resurse.
To pismo ju je “otrijeznilo” - ipak napušta Crnu Goru i kreće u avanturu za koju još uvijek nije znala da li je spremna.
“U početku sam imala potpuno pomiješana osjećanja - sa jedne strane bila sam užasnuta činjenicom da sa 16 godina napuštam kuću, familiju, prijatelje, dotadašnji život sa kojim sam bila potpuno zadovoljna, a sa druge strane postojalo je uzbuđenje zbog svih novih stvari koje me čekaju, želja da vidim kako je to biti učenik negdje drugo, upoznati toliki broj internacionalnih vršnjaka, učiti na engleskom jeziku”, priznaje Marija.
Sa 200 drugih srednjoškolaca iz čitavog svijeta uspjela je da uspješno odboluje sve bolesti odvajanja - nostalgiju, privikavanje, učenje na tužem jeziku, život sa potpunim strancima. Ali, kako ističe, “čarobni Duin”, kampus prilagođen đacima i studentima, drugari koji su zajedno sa njom odrastali u “tuđem svijetu” pomogli su joj da se brzo navikne, uspješno završi dvije godine srednje škole i odluči da u Milanu, na fakultetu Bocconi, nastavi školovanje - prvo osnovne studije iz Međunarodne ekonomije i menadžmenta, a zatim master studije iz oblasti Marketing menadžmenta.
“Dolaskom u Milano iskusila sam pravi studentski život i shvatila da su dvije godine provedene u malom mjestu kao što je Duino bile više nego potpuno organizovane i prilagođene studentima. U Milanu me ‘zapljusnuo’ talas realnosti - sve smo morali sami da završimo”.
Preduslov da zadrži dobijenu stipendiju bio je da redovno polaže ispite. Sa “dvije godine staža stranca” Marija je uspjela da se u Milanu veoma brzo ponovo “osjeti kao svoj na svome”. Zavoljela je grad, naučila jezik, stekla nove prijatelje.
“Imala sam priliku da, od strane italijanskih prijatelja, budem pozvana na njihova familijarna okupljanja ili nedjeljne ručkove. Bila sam oduševljena kultom porodice koji je izuzetno jak u Italiji, gdje je nedopustivo propustiti nedjeljni ručak ukoliko se živi u istom gradu, kao i kultom hrane što je nešto čemu Italijani posvećuju veliku pažnju”.
Nakon završene pete godine, došlo je vrijeme za novu odluku - da li posao tražiti u Italiji ili se vratiti kući. Iako se uželjela porodice, odlučila se za Italiju. Konkurisala je na nekoliko mjesta, a jedno od njih bila je kompanija A2A, tada partner Vlade u Elektroprivredi. Ponudili su joj da pripravnički staž odradi u njihovoj kancelariji u Milanu, ili da njen CV pošalju kolegama u Crnu Goru. Nije se mnogo dvoumila - nostalgija je pobijedila i nakon dva odrađena intervjua, mjesec dana kasnije počela je sa radom u EPCG.
Ali, tu se ne završavaju Marijini planovi. I dalje namjerava da nastavi sa usavršavanjem i da za godinu-dvije upiše doktorske studije.
U zagrljaju argentinskog tanga
Kao klinka počela je da pleše, nastupa po Crnoj Gori i podijum doživljava kao teren na kome može da prikaže dio sebe. Plesala je sve - od standardnih plesova, preko latino-američkih, do modernih. Samo se nije oprobala u argentiskom tangu, plasu dva tijela, a jedne duše. Na nagovor najbolje drugarice prije pet godina zaigrala je u ritmu argentinskog tanga i sada mašta da posjeti Buenos Ajres i osjeti, kako reče, kako je to plesati taj “magični ples u mjestu gdje je on i nastao”.
“Kada sam se oprobala u argentinskom tangu osjetila sam potpuno novu dimenziju. Nevjerovatan način komunikacije dvoje ljudi kroz zagrljaj i potpuna improvizacija koraka uz predivnu muziku je nešto što nikad ranije nisam osjetila u plesu. Sama činjenica da plešemo u zagrljaju je nešto što ovaj ples čini magičnim i magnetski privlačnim”, sa oduševljenjem kaže Marija.
Posebna draž predstavlja to što tango nema zacrtane korake, ustaljenu koreografiju.
“Ista muzika se na različitim mjestima ili sa različitim plesnim partnerom doživi na potpuno drugačiji način što rezultira potpuno drugačije otplesanim plesom. Muzika uz koju se tango pleše je izuzetno opuštajuća. Pored vježbe i poboljšanja koordinacije pokreta i muzikalnosti, tango sa sobom donosi jako veliku dozu pozitivne energije”, kaže možda buduća instruktorka tanga.
Milano - mjesto susreta prijatelja
Milano je ostao grad okupljanja prijatelja sa fakulteta.
"Skoro svake godine, ko god je od nas u prilici, nalazimo se u Milanu kod drugarice, koja je sada moja kume koja se udala i ostala da živi i radi u Milanu. Odabrali smo Milano kao mjesto susreta jer je to grad u kome smo se upoznali, a i svima je najlakše organizovati let do tamo, s obzirom da smo "raštrkani" po raznim djelovima Evrope".
( Svetlana Mandić )