Branka Otašević: Kad govorimo o uspomenama i zaboravljenim vrijednostima, ljudi se iskreno, iz duše smiju

Jedna od najpoznatijih, ali i najljepših crnogorskih glumica, Branka Otašević, pored mnogobrojnih uloga kojima je plijenila pažnju publike, kako u pozorištu, tako i ispred kamera, već oko deset godina bavi se i podučavanjem glume, prenoseći na najmlađe sopstveno umijeće i čari tog posla, a za Magazin najavljuje i neke novitete.

Moglo bi se reći i da je Otašević zakleta romantičarka, stara duša, zaljubljena u pisma, leksikone, lastiš, školice, pravu igru koja podrazumijeva i blato i lokve i travu i pijesak, ali na kraju svega toga - puno srce i široki osmijeh... Ljepotu bavljenja glumom sama je spoznala vrlo rano i tom pozivu se i prepustila već u 16. godini, a svoju profesiju posmatra i kao obavezu da djeluje na ljude oko sebe i prenese im sopstvena spozna(va)nja, vrijednosti u koje vjeruje, kao i strast prema igri, a sve to ona odavno nesebično dijeli sa publikom i polaznicima svoje školice.

Ipak, u periodu izolacije i povećane fizičke distance tokom perioda virusa korona, našla se u nezavidnoj poziciji nakon što su brojni projekti odloženi, igranja predstava zaustavljena, a sva snimanja upitna. Za to vrijeme glumica je zajedno sa svojim dječacima, blizancima Vukom i Lukom, pronalazila zabavu, prepuštala se mašti i zajedničkoj igri, a ljubavi i kreativnosti u takvom okruženju nije falilo. Od piknika na plaži u sred dnevne sobe, pa do pravljenja leksikona, ali i čitanja poezije, Otašević je i svojim pratiocima na društvenim mrežama uljepšavala dane i davala ideje kako da se čitav period lakše prebrodi.

Tako je nastala i ideja za projekat “Priče iz moga doma” koji je osmislila, a koji ukazuje na važnost vremena provedenog u krugu porodice, bogatstvo uspomena koje svaki dom čuva, te i tradiciju koja se razlikuje od grada do grada u Crnoj Gori. Njena “učionica” sada se seli na internet, gdje će tokom tri mjeseca trajanja ovog projekta razgovarati i držati radionice glume za djecu širom Crne Gore, od 7 do 18 godina, a svi zainteresovani se mogu prijaviti putem Fejsbuk stranice “Osmjeh i tačka” sa podacima (ime, prezime i fotografija). Projekat je podržalo i Ministarstvo kulture u okviru programa “Živimo kulturu”, a završetak će biti obilježen uključenjima priznatih glumaca i reditelja iz regiona koji će biti uključeni u sve. Ona otkriva i da li su i koliko i njeni mališani zainteresovani za ovakve aktivnosti i ističe da ovom prilikom želi da poveže moderno i tradicionalno i probudi neke zaboravljene prakse i uspomene..

Pored toga, ona najavljuje i ljubavnu slikovnicu “I ti i ja” koju radi zajedno sa Dejanom Kecojević, a koja će uskoro biti objavljena i dostupna publici, priča koliko je težak period bez pozorišta i poručuje da jedva čeka povratak na daske koje stvarno znače život, te da za sve to veliku zahvalnost duguje roditeljima koji su uvijek uz nju, svojoj, ali i svoj djeci iz njene školice i ljudima koji prepoznaju i cijene njen rad, ističe ona.

Kako je došlo do ideje da svoju dosadašnju školicu glume premjestiš u virtuelni prostor i počneš sa onlajn radiom?

Mogu reći onu poznatu rečenicu: Nužda zakon mijenja. Inače, nijesam baš osoba koja je nadarena za inovacije kad su u pitanju društvene mreže ili bilo koji segment tehnologije. Mislila sam čak da ja to uopšte ne umijem, a onda sam bila pozvana da radim neke radionice iz Filmskog centra i Udruženja glumaca gdje smo se snimali govoreći poeziju i uopšte dajući podršku raznim lijepim stvarima na samom početku virusa korona i izolacije. Tako sam ja vidjela da to nije ništa teško, naprotiv - prelako je: ne moram da idem od tačke A do tačke B i da trošim vrijeme, već je sve tu, jednako mogu da komuniciram sa djecom i slično. Nakon tih prvobitnih radionica djeca su nastavila da mi se javljaju sa interesovanjem za školicu glume preko Zoom aplikacije, a i ja sam to htjela. U međuvremenu je Ministarstvo kulture raspisalo konkurs za sve nezaposlene umjetnike, odnosno honorarce, pa sam tako odlučila da se prijavim. Osmislila sam projekat “Priče iz mog doma” u kojem sam htjela da objedinim sve ono za šta se ja zalažem, sve ono što je moja ideja i cilj tokom svih ovih godina rada sa djecom. Krenulo je tako...

A na čemu se konkretno zasniva projekat “Priče iz mog doma”, šta je u tvom fokusu?

Uvijek se zalažem za to da oživljavamo zaboravljene vrijednosti i zaboravljene stvari koje su toliko jednostavne i bliske, ispred nas su, a mi ih ne vidimo. Danas se svi trkaju sa svakodnevicom koja je jako okrutna, bore se za neke stvari koje su meni dosta strane, počevši upravo od te Zoom aplikacije kojoj sam sada zahvalna i koja je dokaz da možemo da spojimo i zaboravljene i nove stvari i da se tako zajedno može desiti mnogo toga lijepog. Uvijek sam za tu ideju da nešto oživljavamo, da nešto vraćamo, jer sam primijetila da kad god govorimo o uspomenama ili nekim zaboravljenim vrijednostima, ljudi se stvarno, iskreno, iz duše smiju. Tokom izolacije sam pravila razne videa na kojima sam pravila neke predmete uglavnom ni od čega, poput raznih igračaka od čepova, zatim leksikona, spomenara, piknika... Zaboravili smo na to. Zaboravili smo da možemo sami da napravimo poklone, darove... Sve je postalo materijalno, na komande “in”, “on”, “off”, a ja sa tim ne mogu da se povežem... Ja sam nekako protiv svega toga i upravo zbog toga sam željela da oživim nešto tradicionalno. Tako sam počela da razmišljam šta bih mogla da uradim. Htjela sam da se sjećamo, da pitamo naše bake i deke o njihovom životu, o tome kako su se upoznali, kakve su im bile igranke, vikendi, škola, zaljubljivanja, da čujemo kakva su bila njihova druženja, šta je pravi prijatelj za njih, da li su imali neka okupljanja, kakve su im bile porodične večeri, porodični ručkovi, šta se jelo tada, željela sam da objedinim sve... Tako sam zamislila da sa djecom počnem oživljavanje starih i lijepih uspomena, možda nekih i bolnih, tužnih, jer je sigurno bilo i toga, ali hajde da vidimo kako je sve to bilo nekad. Saznajemo kakvi su bili običaji kad neko prosi đevojku na Žabljaku, a kako na Kotoru, šta se gdje iznosilo na trpezu, o svemu će biti riječi.

Kako su djeca reagovala?

Oni su bili presrećni kad su čuli za projekat “Priče iz mog doma” i sad mi svaki dan šalju pitanja kad ćemo da počnemo, kad će šta da se desi, a prijavio se veliki broj njih. Stvarno mi je žao što ću morati da napravim neku selekciju jer je projekat takav da neće moći svi da budu uključeni u to odmah, od samog početka. Planiram za kasnije da “Priče iz mog doma “ budu javne i da svi mogu da gledaju radionice i uče, jer neće ni korona vječno trajati.

Šta misliš koliko su sve te teme njima danas bliske ili strane, koliko su im zanimljive?

Njima sve to nije blisko, ali je zanimljivo pa će da pitaju, a onda ćemo mi to da oživimo, sami ćemo te scene da dramatizujemo, da ih napravimo u igranoj formi i na kraju ćemo ih glumiti. To će sve da bude snimljeno, a nadam se da ćemo uskoro izaći na kraj sa koronom pa da ćemo moći uživo to da priredimo. Svaka scena će moći da živi sama za sebe, kao priča, a scenografiju će da čine slike iz svih predjela Crne Gore. To je još jedna prednost Zoom aplikacije, jer će učesnici projekta sada biti iz svih djelova naše države. Djeca će biti podijeljena po grupama. Zaista sam srećna što je Ministarstvo kulture prepoznalo značaj ovog projekta u okviru kojeg ćemo predstavljati razne stvari, od muzike, jela, prijateljstava, i nadam se da će to da zaživi i pretvori se u nešto još ljepše.

Kako gledaš na svoju profesiju kada su takve stvari u pitanju, odnosno s obzirom na to da si glumica koliko ti je lakše ili teže, a istovremeno i obaveza da budeš pokretač ovakvih inicijativa, ambasador vrijednosti na koje smo možda zaboravili?

Uvijek sam ambasador ovakvih stvari. Sa djecom pišem pisma, potenciram igranje školice, svih kreativnih igrarija, ručnog pravljenja svega i svačega, oslikavanja, zapravo potenciram oživljavanje kreativnosti... I tokom izolacije sam pokrenula inicijativu “Maštaj ne staj”, to je hešteg koji je ostao i sad za školicu glume. Mislim da nam mašte fali. Ljudi često za sebe kažu da nijesu kreativni. Nije u pitanju to što nije neko kreativan, već što čovjek ne priušti sebi makar pet minuta dnevno da mašta, da proširi svoje ideje iz kojih može nastati mnogo toga. Ja sam nedavno napravila svoj leksikon i upisali su mi se svi iz ulaza, i stari i mladi. A čini se da smo zaboravili na takve stvari. Manje smo upućeni jedni na druge nego ranije, ali ja ću uvijek biti ambasador takvih stvari, koliko god one bile smiješne, strane, staromodne, degutantne, kako god ih nazivali u ovom današnjem modernom vremenu. To su neke od stvari od kojih nikad neću odustati. Jednom sam to negdje i rekla - možete mi sve oduzeti, ali dušu i maštu nikad.

Otkrila si i da uskoro možemo očekivati slikovnicu “I ti i ja”, a da li bi nam otkrila i šta možemo naći u njoj, kome je namijenjena?

Dodala bih samo da je logo za projekat “Priče iz mog doma” i čitav grafički dizajn radila upravo Dejana Kecojević sa kojom sam napravila ljubavnu slikovnicu “I ti i ja” koja će brzo biti objavljena. Ljubavna slikovnica “I ti i ja” smišljena je potpuno spontano i sa puno ljubavi koje smo u to unijele i Dejana i ja. Dejana je posebno doprinijela da sve ono što smo zamislile na pravi način bude iscrtano i preneseno u srž. Mi već imamo naše stikere “I ti i ja”, kao i Instagram stranicu, tako da nudimo jednu ljubavnu rapsodiju koju smo prenijeli u tu knjigu. Želimo da uputimo ljude jedne na druge, a moraće zajedno da popunjavaju tu knjigu. Ima verzija koju žena poklanja muškarcu, a ima i druga. Tiče se samo prelijepe ljubavi, divnih stvari, oživljavanja istih... I tu se sjećamo: Ti me pitaš koga volim/Evo da ti odgovorim/Brzo čitaj prva slova/Evo tebi odgovora. Ili Kad vidiš mačku da se uz drvo penje /Povuci je za rep i sjeti se mene. Ima još zanimljivih stvari poput “Ti i ja u glagolima”; “Ti i ja u imenicama”, zatim smo prikazivali kako dvoje proživljavaju dan zajedno, šta im nekad fali, sve neke sitne lijepe ljubavne stvari, tu je i jedan dio koji se zove “Ja+Ti=Knap”. Ja zaista jedva čekam da ta slikovnica izađe, a imaćemo i majice, bedževe... Vjerujem da će se svima svidjeti.

Roditelji treba da istinski vide, čuju i mirišu svoju djecu

Koliko ovo moderno vrijeme čini da budemo brži, da se digitalizujemo, da druženje svedemo na razmjenjivanje poruka i emotikona a ne razgovora, koliko je sve to učinilo da zaboravimo na stare vrijednosti o kojima govoriš, a koje zaista sa sobom nose dušu?

Učinilo je mnogo, nažalost. Ljudi danas hrle ka nekim modernim verzijama svega, ali nije to to. Dok se god ne rastegne najobičnija lastika od 50 centi i ne zaigra pravi lastiš sve ostaje kvazi moderno i nadograđeno, ali nije to to. Dok se dijete stvarno ne uprlja, ne skvasi, nešto samo ne stvori, nikad mu se to ne može nadomjestiti kupovinom materijalnih stvari.

Da li isto tako pristupaš i svojim dječacima?

Da, samo što je njima to možda i dosadilo. Brže se iznerviram sa svojim dječacima jer mislim da me oni manje slušaju. (smijeh) U školici glume ipak imam autoritet, a kod kuće baš i nemam.

Da li se i koliko tvoj pristup djeci promijenio otkad si postala majka? Jeste, jer uvijek gledam da li je njima zanimljivo ali sam shvatila da to nije uvijek mjerilo. Ja imam njih dvojicu, a potpuno su različiti. Jednom od njih je nešto zanimljivo, a drugom nije, a tako je i kod druge djece, samo treba otkriti kakva su čija interesovanja. Roditelji danas lako odustaju od svoje djece. Ako djeca kažu da im je nešto dosadno onda oni bježe na neke druge strane i tako prave stranca od svog rođenog djeteta, što sigurno nikome ne ide u prilog.

Šta su najveći izazovi roditeljstva u 21. vijeku?

Rekla bih da je najveći izazov pronaći stvarno zajedničko vrijeme roditelja i djece. Roditelji treba da uvijek kada su sa svojom djecom budu tu za njih, da ih stvarno vide, čuju, slušaju, pomirišu... Roditelj treba da osjeti šta djetetu treba u nekom trenutku. Ako se dijete izgliba ne treba od toga praviti bauka.

Jedva čekam da kročim na daske koje život znače

Koliko je čitava situacija sa virusom korona uticala na pozorište? Kako gledaš na povezivanje interneta i teatra, onlajn predstave i slične inicijative?

Uticala je u potpunosti korona na sve nas koji smo u ovom poslu. Nažalost, ne možemo ništa da igramo, sve je ukinuto. mi smo potpuno razoružani i nemoćni pred koronom i svi smo jako tužni. Što se drugog dijela pitanja tiče - sve te inicijative mi se sviđaju i to je jedino što me sa te strane drži u životu, ali ni to nije to. Predstava koja se pogleda tako ne može biti doživljena kao ona koja se gleda u pozorištu i to nikada ne može biti isto.

Kako će izgledati dolazak u pozorište i igranje na sceni, kada sve ovo prođe?

Ja jedva čekam da igram “Don Kihota” (dramaturškinja: Vedrana Božinović, režija: Andraš Urban; 33. Festival Barski ljetopis, Ljetnja pozornica Doma kulture, 4. avgust u 21:30 časova) i iskreno se nadam da se neće otkazati, iako su sve druge predstave otkazane. Jedva čekam da kročim na daske koje život znače. To sad zvuči šturo i kliše, ali ćemo shvatiti da nije. Vjerujem i nadam se da će i ljudi koji su dolazili u pozorište i sami jedva čekati to isto. To je moj život. Što duže ovo bude trajalo to će više uticati na sve nas, jer bez pozorišta... Kao da ne živiš... Trudiš se, ali te nema. Ne postojiš.

( Jelena Kontić )