Čar padobranstva je slobodan pad
"Jednom padobranac, uvijek padobranac. Neko kaže da je u pitanju adrenalinska zavisnost, a ja bih je prije nazvala zavisnost o slobodi, visinama, pogledima, osmijesima", kaže Nikšićanka koja se sa visinama druži od 16. godine
Krhka, nježna, sa očaravajućim osmijehom, slobodna, uvijek blizu neba i tako neobično obična.
Tako bi najjednostavnije bilo opisati Nikšićanku Anu Mariju Grubač, jedinu djevojku u Crnoj Gori koja se aktivno bavi padobranstvom. Ova reprezentativka Crne Gore, koja je član aerokluba „Nikšić“, sa visinima se druži od 16. godine.
„Od rođenja sam na aerodromu. Cijelo djetinjstvo sam provela na Kapinom Polju. Uz oca pilota bilo je neminovno da se i ja vinem put neba i da se opredijelim za neku granu vazduhoplovstva. U mom slučaju to je padobranstvo. Počela sam sasvim slučajno, na nagovor oca. Imala sam 16 godina što je ujedno i donja starosna granica. Odmah mi se svidjelo, ali sam se tada suočila sa većim problemom, a to su finansije, jer padobranstvo je jako skup sport. Kao srednjoškolka nisam sebi mogla da priuštim mnogo, ali uz pomoć porodice i aero-kluba ‘Nikšić’ uspjela sam da dođem do dozvole i opreme”, priča za “Magazin” djevojka koja radi na Aerodromu Podgorica, na prihvatu i otpremi aviona, kao supervizor i na poziciji balansera.
Sjeća se prvog skoka, ali priznaje da je čar padobranstva slobodan pad.
“S obzirom da sam imala 16 godina kada sam napravila prvi skok i da su to godine kada manje-više ne razmišljate mnogo i ne mislite na potencijalne opasnosti, moj prvi skok je upravo bio takav - pun želje, energije i nepoznanica. Na prvom skoku uglavnom ne znate mnogo i srž, ali i čar, padobranstva osjetite tek sa slobodnim padom. Taj skok se pamti mnogo bolje i doživi intezivnije”.
Posebno pamti i svoj lični rekord - skok sa 5.200 metara, ali i onaj formacijski, gdje je u muško-ženskoj kombinaciji učestvovala 21 osoba, kao i ženski rekord kada su 2013. godine iznad Batajnice 19 žena iz različitih djelova Evrope napravile formaciju u slobodnom padu.
“Svaki skok je poseban i svakom se radujem, ali sa najvećim osmijehom pamtim one koji su u tom trenutku izazov i novo iskustvo za mene kao što su skokovi u velikim grupama, sa posebnim zadacima, takmičenja, skokovi na novim terenima, demo skokovi. Jedan od takvih je upravo bio skok na gradskom Trgu u Nikšiću, u okviru ceremonije obilježavanja Dana vojske. Moj grad, moji ljudi, moj teren, jedan poseban doživljaj”.
Iskustvo je sticala na raznim takmičenjima, a jedno od prvih velikih je Svjetsko prvenstvo u Nikšiću 2010.godine gdje je nastupila kao juniorka.
“Na takvom nivou takmičenja upoznate najbolje i vidite koliko još morate da radite na sebi. Ova godina, kako za sve tako i za padobranstvo, bila je jako loša, tako da se ne mogu pohvaliti brojem skokova. Za 13 godina, koliko sam aktivna imala sam oko hiljadu skokova. Brojka koja bi mogla biti bolja, ali nažalost, padobranstvo je u jako lošem stanju na cijelom Balkanu. Mnoge evropske države imaju svoje vojne i policijske jedinice te su na taj način stvoreni uslovi za skakanje kako profesionalno tako i rekreativno”.
U padobranstvu postoji dosta disciplina. Ana Marija je počela i takmiči se u disciplini “skok na cilj”, a takmičila se i u disciplini “figure”.
“U Crnoj Gori smo po prvi put oformili 4-way formation skydiving tim (četvoro ljudi u vazduhu tokom slobodnog pada izvode različite zadate formacije), ali nismo uspjeli naći sredstva da se kvalitetno pripremimo i po prvi put u istoriji predstavljamo našu zemlju u toj disciplini. To se najčešće vježba u zatvorenom vazdušnom tunelu, što kasnije prenosimo na slobodni pad. Svaka disciplina ima svoju čar. Prije nekoliko godina sam se oprobala i u wingsuit letenju, i taj dio padobranstva je jedna potpuno nova dimenzija letenja. Još uvijek nisam probala B.A.S.E jumping - kada padobranac skače sa nepokretnih objekata, zgrada, antena, mostova, stijena, planinskih vrhova, što mi je svakako želja u budućnosti da uradim”.
A za to ima vremena, pošto Ana Marija ne namjerava da se tako lako, a ni brzo, odrekne visina.
“Što se odustajanja tiče, jednom padobranac, uvijek padobranac. Neko kaže da je u pitanju adrenalinska zavisnost, a ja bih je prije nazvala zavisnost o slobodi, visinama, pogledima, osmijesima. Zvučaće kao kliše, ali stvarno jeste tako - padobranstvo nije samo sastavni dio mog života, to je život. Sve se planira na osnovu padobranskog kalendara, i tako godinama. Biti okružena sličnim energijama i ljudima kroz ovaj sport je pravo bogatstvo. Padobranstvo je takav sport da ti daje prostora da uživaš dok god si fizički spreman. Poznajem ljude koji imaju i preko 70 godina i s vremena na vrijeme naprave neki skok, tako da ne planiram da prekinem ovim da se bavim. Dok god budem osjećala da mi to pruža zadovoljstvo i iznova vraća osmijeh na lice, skakaću, kako ponekad znaju da se ljudi našale, iz ispravnog aviona”, uz osmijeh poručuje djevojka kojoj je, iako je davno naučila da leti, prva asocijacija za najomiljeniju pjesmu “Learn to fly” od Foo Fightersa.
Skakanje u šume Sibira i na obale Ujedinjenih Arapski Emirata
“Kako u svakom sportu, pa i u mom je bilo nezgodnih situacija koje svako od nas prođe u karijeri, ranije ili kasnije. Ti momenti proizvedu bolju, odgovorniju i zreliju osobu, kako u vazduhu tako i u privatnom životu, i sad sam čak i srećna što su se neke desile”, kaže Ana Marija, djevojka koja ne pamti komplimente, a koja je ponosna što je izrasla u skromnu osobu.
“Bilo je mnogo zanimljivih događaja za ovo 13 godina. I lijepih i onih manje lijepih. Od skakanja u Groznom (Čecenija) sa vojnim obezbjeđenjem pod punom ratnom opremom zbog mogućnosti terorističkih napada, do skakanja iznad predivnih obala Ujedinjenih Arapskih Emirata, pa do prejakog vjetra i slijetanje u šume Sibira u snijeg od preko metra. Jednom prilikom su na ceremoniji zatvaranja takmičenja nabrajali zemlje učesnice i u redu balkanskih država naveli i Jugoslaviju. To je bilo jako simpatično”.
Za padobranstvo je potreban dubok džep
Za padobranstvo je, kako kaže, potreban dubok džep. To je jedan od razloga, smatra Ana Marija, što je i dalje jedini padobranac među djevojkama.
“Trenutno sam još uvijek, nažalost, jedina aktivna djevojka padobranac. Prije par godina organizovona je obuka u Podgorici i prošle su četiri djevojke, ali kako je ovo jako skup sport, i nerazvijen dovoljno kod nas, još uvijek nisu došle do padobranske dozvole. Do same dozvole je potrebno 50 skokova, uz teoriju i nastavnika.
Kasnije ide i oprema u zavisnosti od discipline kojom želite da se bavite. Ako krenete i sa takmičenjima, tu su i kotizacije, putevi i sve ostalo kada boravite u drugoj zemlji.
Imamo dosta djevojaka koje pokazuju i volju i želju i potencijal, ali trenutno je takva situacija”.
( Svetlana Mandić )