Kobajagi opozicija

Opozicija neodoljivo podsjeća na momka koji je odavno zagazio u polovinu treće decenije života, ne radi ništa, stručnjak je za kladionicu, istoriju i politiku, svima priča kako traži uzalud posao, a moli Boga da posao ne nađe.

Sasvim mu je dobro i isplativo da mu roditelji ili rodbina obezbijede koji euro, da pregura sa kafe na kafu, i na prvi pomen konkretnog posla, on se nakostriješi, padne u depresiju ili ga nešto strašno zaboli odjedanput.

Nastupi opozicije i njihova pojava na sceni, u medijskoj nezreloj naciji pojedincima je lako udarila u glavu, da te mjere da opozicioni političari više ne komuniciraju sa glasačima, što bi trebali raditi po prirodi njihovog imenovanja i činjenice da moraju biti glasani, ne, naši političari se dopisuju međusobno. Oni šalju intrigantne poruke jedni drugima, polemišu između redova, pljuju se pa posle ližu ako ih kakav jači diplomata štih pozove da se pod hitno izmire jer su gori od djece.

Divno li je vidjeti kako se junače potencijalni kandidati za predsjednika, prijeteći jedni drugima, opozicija prijeti opoziciji: „ako ne bude jedan kandidat, onda ću ja...“. Toliko o skromnosti, toliko o privrženosti nekoj ideji. Nema ničeg tu, samo isprazna retorika i laktanje za što više prostora u medijima ili što bi rekli u prajmtajmu. Ah.

Kalkulišu i sastanče, na jednoj strani samoproglašeni lideri opozicije, na drugoj strani samoproklamovana građanska opozicija. Ako već postoje dvije crkve, dva jezika i dvije akademije nauka, da imamo eto i dvije opozcijie. I sve bude smiješno i banalno, negledljivo i nadasve odvratno.

Jer, predlažu svi jedinstvenog kandidata, a mole se da se takav nikad ne pojavi. Zato će izaći svi oni na izbore, oštriće se u govorima i srljaće sa izjavama i prognozama, opet će napržiti „napaćeni narod“, a onda, kad ih opet pomete DPS mašinerija oprobana već godinama da koristi sve raspoložive izborne resurse u svoju korist, e tad će opozicija da kuka kako su izbori brutalno pokradeni, pisaće ambasadama, oebsu, možda naprave i neki performans. I ništa. Čekaće sledeće izbore da opet naprave isto, da srljaju malo i budu rastureni kao na Cetinju.

Zato će lista predsjedničkih kandidata sigurno sadržati makar deset opozicionih kandidata i jednog od strane vladajuće ekipe. Ko ima novca može dobro da prođe ako ima petlje da se kladi. Ostali, opozicija, građanska i ostala, samozvana uglavnom, ona će da kuka dok se poraz ne zaboravi, a onda opet isto. Odvratno isto.

Ali, kad je narod već toliko zaboravan, možda je tako i najbolje. Pržiti ih pred svake izbore da će nešto veliko da se baš ovog puta desi, kad već imamo užasnu fudbalsku ligu, da se narod makar oko izbora malo pokrene. Nema veze što je sve kobajagi .

( Đuro Radosavović )