Veoma moderni klasik

Francuska je poznata po tome kako na grandiozan način odaje počast svojim velikanima. Biti predstavljen u muzeju koji nosi ime Predsjednika Republike, Žorža Pompidua, bivšeg profesora književnosti i antologičara, znači dobiti počasno mjesto umjetnika i veliko je priznanje. Riječ je o retrospektivnoj izlozbi posvećenoj velikom skulptoru Sezaru, sa 130 eksponata.

Komesar izložbe je Bernar Blisten, direktor Bobura. Retrospektiva obilježava dvije decenije od Sezarove smrti, dovoljno dugo da se ocijeni njegovo djelo i još jednom stekne uvid u stvaralaštvo vrhunskog umjetnika koji je tokom pedeset godina nudio nešto novo i neobično. Koliko se igrao granicama stilova i škola: čas figurativan, s ogromnom dojkom od smole, čas apstraktan sa svojim Ekspanzijama od pjene poliuretana! Tu se vidi da je on nasljednik Pikasa, Gonzalesa ili Đakometija, da je pionir-skulptor u isto vrijeme - klasičan i moderan, koji je uzdrmao umjetnički svijet svojim radikalnim potezima. Sezar je rođen 1921. godine u siromašnoj porodici italijanskog imigranata, u zaostalom dijelu Marselja. Kao dijete morao je da pomaže ocu, prvo kačaru, zatim prodavcu vina. Po savjetu trgovca slika, roditelji ga upisuju u Umjetničku školu u Marselju 1938. godine. Tu mu je bio profesor Rodenov skulptorski pomoćnik, Ogist Korni. Kad su grad okupirali Njemci, Sezar je uspio da se prebaci u Pariz 1943. godine. Tu je položio konkurs i bio primljen na Likovnu Akademiju, gdje je ostao do 1955. Sam se izdržavao radeći sve moguće poslove.

Da bi pravio svoje skulpture, u nedostaku sredstava za mermer i bronzu, Cezar se okrenuo obradi gvozdenih otpadaka. Obilazio je brda starog gvožđa, sabirao otpatke metalurgije kao svoj materijal. Kada je u nekoj fabrici, slučajno, otkrio elektrolučno zavarivanje, pronašao je svoj originalni način rada. Tim postupkom i s tim materijalom Cezar ostvaruje veoma originalna djela. Tako su nastale mnoge skulpture od zavarenog gvožđa. Prvo djelo koje je napravio na Akademiji bila Riba (1954), za koju je dobio nagradu „Tri umjetnosti“ na Akademiji. Sljedeće godine djelo je bilo izloženo na Majskom salonu sa još nekoliko figura. Skulpture su izavale veliko interesovanje, do senzacije. Evo šta piše Alen Boske: „To je omamljujuća karijera… Sezar ju je stekao za nekoliko dana, bolje reći za nekoliko sati, sa djelima koja su mu danas donijela iznenadnu slavu… Sezar je sa autogenim varenjem stvorio umjetnost za sebe, u svakom slučaju jednu formulu koja je obnovila skulpturu. Bilo je to jednostavno kao ideja, prosto i duboko kao sve što u umjetnosti čini korak naprijed.“

Kolekcionari i muzeji su se otimali o njega. Sva vrata su mu bila otvorena. Muzej moderne umjetnosti je otkupio Ribu za sto hiljada franaka. To djelo ga je učinilo poznatim i priznatim. Sezar je odjednom postao poznat, sa 35 godina bio je u centru pažnje medija.

Jedan industrijalac mu ustupa halu svoje fabrike u pariskom predgađu Viltanez. Tu Sezar za dvanaest godina ostvaruje većinu svojih kapitalnih djela od zavarenog gvožđa. Sastavljajući i kombinujući najraznovrsnije gvozdene djelove: cijevi, šipke, zavrtnje, eksere, limove, opruge, federe, pločice i svemoguće metalne predmete, umjetnik stvara prvo čitav jedan fantastični zvjerinjak, kao kokoške, mačke, ptice, skakvce, škorpije, komarce, slijepe miševe... na kojima primjenjuje svoje izuzetno umijeće skulptora. Predstavlja on i ljudsku figuru, torzo, akt, glavu… na klasičan način, ali već sa pločama, u vidu stuba ili spomenika, nazire se apstrakcija. Kolorit, specifičan za svaku, podvlači organsku poeziju koja proističe iz materijala. Napravio je oko 340 skulptura.

Sezar je obožavao Pikasa. Fascinirao ga je cijelog života svojom tehnikom, instinktom za materijal i umješnošću metamorfoze. „Kada sam izložio prvi put moju Ribu 1955. godine, Pikaso je došao sa Oskarom Domingezom, pogledao je i rekao: “Dobar je, ovaj mali.“ Kasnije smo postali prijatelji, išao sam na plažu s njim, večerao kod njega. Pozvao me je na ručak kad je kod njega bio Gari Kuper, veliki kolekcionar, Jesef Hiršorn i direktor Akademije Francuske u Rimu, Žan Lejmari koji je želio da napravi prvu Pikasovu izložbu skulptura. Zamislite nas za stolom sa čovjekom kakav je Pikaso, to je kao Hristos s njegovim učenicima! Bili su to veliki trenuci. Blenuli smo u njega i voljeli ga. Kad Lejmeri vidje da ne može da ubijedi Pikasa, obrati mi se: „Reci mu, reci mu ti!“ Ja ustreptao kažem Pablu: “Nije normalno, Vi ste ipak najveći skulptor na svijetu“. On me pogleda i reče Lemeriju: „E, pa pošto Sezar tako kaže, i zahvaljujući njemu, možeš da pogledaš skulpture u podrumu.“ Otišao sam sa njim i kakva sam sve divna originalna djela vidio!“

Daglas Kuper, istoričar umjetnosti i kritičar, objavljuje prvu Monografiju o Sezaru 1960. godine. „…Od svih umjetnika koji se bave skulpturom u metalu Sezar je preduzeo i ostvario nešto potpuno novo. Ima u njemu demijurga.“ Kuper osobito cijeni iskru života koju kreator daje svom djelu i cijeni to što je ona intimno povezana s tehničkom vještinom. Tu Sezar suprotstavlja svoju kreativnu volju neposlušnosti metala, svjestan je svoje snage i borbe koja se vodi na pragu kreacije svega što je vrijedno. Tu se vidi trag i uticaj njegovog sopstvenog života koji je bio doskoro neprestana borba s nevoljama. Ta činjenica je imala vitalni uticaj na njegov stvaralački postupak. Siromaštvo se uvijek isprečivalo između njegovih želja i njega. Ipak, nemaština je često bila majka izuma. Sezar nikad nije ustuknuo pred bilo kakvom neprilikom i borio se s materijalom da iz njega izvuče najbolje. To je tajna njegovog umjetničkog razvoja i njegova sposobnost da u metal unese dio svog vitalnog elana. On traži savršenu harmoniju između forme i materije. Govorio je: „Uvijek želim da dodam, da oduzmem, da popravim“. Bio je fasciniran predmetom, ali se trudio da izbjegne ponavljanje. Metal je za njega bio stalno obnavljanje. Umio je da integriše materijale i tehnike čije postojanje niko nije ni slutio kad je on počeo to da radi. Sve je moglo hraniti Sezarovu umjetnost, jer nije prestajao da pripitomljava nepoznato, što je ključno svojstvo modernosti.

Veoma radoznale prirode, nakon tog perioda, Sezar je u nekoj fabrici vidio kako velika hidroulična presa gnječi olupine karoserija i pretvara ih u male kompaktne blokove. Kada je shvatio da svojim rukama ne može ići dalje, mašina je zamijenila ruku i on je upotrebljava da bi dobio krajnju granicu od materijala. To ga je fasciniralo i otada je počeo da pravi svoje čuvene Kompresije. Godine 1960. Sezar izlaže tri takve kompresije na Majskom salonu što izaziva skandal. Umjetnička i građamska sredina nije mogla da mu oprosti toliku slavu, a nije baš iz neke kulturne sredine. Jedno društvo ga je veličalo i pozivalo, a drugo odbacivalo i kritikovalo. Sezarovo djelo je bilo polemično. Ne može biti drugačije kada se zna da u traženju promjena tradicionalnih umjetničkih vrijednosti umjetnik se trudi da promijeni život.

Ali ni to ga nije obeshrabrilo niti zaustavilo, on nastavlja istraživanja materijala. Galerija Klod Bernar organizuje izložbu na temu Ruka od Rodena do Pikasa sa osamdeset skulptora. Sezar izlaže Palac od 45 cm visine, uvećan pantografom (aparat za uveličavanje). Istražujući sredstva za uvećavanje čuvenog Palca, Sezar 1967. godine otkriva poliuretansku pjenu, meku materiju od koje pravi prvu Ekspanziju na Majskom salonu iste godine. Izlivanje te tečne materije pretvara su u prave performanse. Sljedeće godine u Tejt Galeriji u Londonu Sezar izvodi tri velike Ekspanzije, žutu, plavu i crvenu, pred publikom. Ni na tome nije zaustavio svoja istraživanja, nego dolazi do Zamotavanja predmeta u pleksiglasu, kao stari telefon, pisaću mašinu. Zgužvane Kompresije su pitanja o tome šta je svijet i naše društvo danas, reciklaža. Njegov Palac je vektor naše modernosti. Nije prestao da pokazuje promjene u skulpturi od Pikasa do danas.

I onaj dječak iz bijednih kvartova Marselja, koji, zbog siromaštva ne može da ide u školu, nego pomaže ocu, izazvao je revoluciju skulpture dvadestog vijeka.

Evo kako on sebe vidi: „Imam dušu, osjećajan sam, radoznao… I hoću! Možeš sebi sve da dozvoliš od momenta kada si stvaralac“. U ove dvije rečenice slavnog skulptora predstavljena je njegova ličnost i dat njegov portret. Sve je u njima. Te tri osobine učinile su od njega izuzetnog umjetnika, pravog pronalazača i proslavile ga. U ostrvarenju umjetnika, važnu ulogu je odigrao i slučaj, nešto na šta čovjek ne utiče, ali kada se dogodi, to je dar s neba. Taj neočekivani i dobronamjerni posrednik ili akter mu je pomogao nekoliko puta da bi postao Sezar.

Bijeda italijanske porodice iz Marselja, i njegova u Parizu, natjerale su ga da potraži besplatan materijal - gvozdene otpatke. A onaj dobri slučaj doveo ga je do pištolja za zavarivanje. Tako je stvorio čudo, remek-djela kojima se danas dive širom svijeta. Uz to, bio je jednostavan čovjek, govorio bez uvijanja, iskren mediteranski temperamenat, njegovao svoju sliku vječitog zanatlije, zavarivača. „Skulptura je nešto što ima prisustvo koje je unutrašnje, to je moja koncepcija skulpture“, kaže on. Napravio ih je oko 340.

Godine 1970. Sezar je postavljen za profesora Likovne Akademije u Parizu koja hoće da se obnovi i otvori novim umjetničkim pravcima. To je takođe vrijeme kad se Sezarove izložbe priređuju širom svijeta. Za vrijeme Olimpijskih igara u Seulu 1988. godine postavljen je Sezarov Palac od četiri metra u parku Olimpijade. To prenose svi međunarodni mediji. Cezareva djela se nalaze u svim važnim muzejima svijeta kao MoMA, Tate Gallery, Bobur, i u gradovima Sao Paolo, Meksiko… Taipeh, Tokio, Milano, Hong Kong…

Krajem sadamdesetih njegov galerista Pjer Naon, koji je bio i Dadov galerista, savjetuje mu da se vrati skulpturama od varenog gvožđa da ih uveličava i lije u bronzi. „Cezareva skromnost i fantazija koliko i njegova ohola genijalnost, učinili su od njega najpopularnijeg francuskog umjetnika. Govorio je: „Ja sam suprotnost od intelektualca. Moje me ruke vode. Praviti skulpturu jeste ići u avanturu, u otkriće…“ Istovremeno opušten i izuzetno zahtjevan, taj mag oblika, izazvao je revoluciju u umjetnosti.“

Godine 1996. dobio je Premium Imperial, japansku nagradu koja odgovara Nobelovoj nagradi za umjetnost. 1993. Predsjednik Miteran mu uručuje Krst Oficira Legije Časti. Iste godine okriva Sezarovu skulpturu Čovjek budućnosti u Klansiju, proprativši je riječima: „To je simbol pogleda koji se otvara k vremenu pred nama“. On je takođe otkrio skulpturu Riječi u Kitu u Ekvadoru u čast dvjestogodišnjice Francuske revolucije. Ispred Fondacije Kartije, Sezar je postavio Omaž Ajfelu, ploču visoku 18 metara i tešku 500 tona koju je kreirao od metalnih djelova Ajfelove kule, uklonjenih prilikom smanjivanja njene težine. Od istog materijala koji je kupio Sezarov trgovac, Japanc Joši, poručio mu je da napravi skulpturu Gustafa Ajfela postavljena u Tokiju. On je kreirao 1975. godine trofej Cezar (Sezar) za Akademiju francuskog filma koji se uručuje u Noći Cezara.

U Marselju mu je Bernar Blisten, priredio veliku retrospektivnu izložbu 1993. godine. Tada je postavljen Sezarev Palac od šest metara u dvorištu muzeja. Cezar je želio da pokloni muzeju 186 djela pod uslovom da se napravi njegov muzej. Prijedlog je prihvaćen, ali kada su pri iskopavanju temelja, nađene grčke iskopine iz šestog vijeka prije nove ere i radovi su zaustavljeni... Prije smrti, 1997. godine, Nacionalna galerija Jeu de Paume (Že de Pom) mu posvjećuje retrospektivnu izložbu.

Za desetogodišnjicu od Pikasove smrti dvanaest umjetnika učestvovalo je na izložbi Dobar dan Pikaso u muzeju u Antibu. Za taj Omaž Pikasu Sezar je napravio Kentaura, monumentalni spomenik, visok 4,70 m od gvožđa, sa dva lica, jedno svoje, jedno Pikasovo. Njegovo je na samoj skulpturi, a Pikasovo kao zaštitna maska zavarivača, izdignuta iznad glave. Ministarstvo kulture je postavilo tu skulpturu 1988. na jednom trgu šestog kvarta u Parizu.

Godine 1996. Katrin Mije, poznati likovni kritičar, predstavila je Cezara na Venecijanskom bijenalu gdje je izložio Kompresije od 520 tona, sedam metara visine. Evo šta je ona rekla o njemu u razgovoru sa mnom: „Kad sam spremala izložbu Sezarovih djela za Venecijanski bijenale, pratila sam umjetnika od koncepcije do realizacije djela. Nedjeljama sam išla u posjetu u njegov atelje i bila svjedok njegovih užasnih stanja sumnje: Šta da radim? Zašto si baš mene izabrala? Onda bi nastupio period ideja i, na kraju, prelazak na konkretni rad koji je čisto fizički. I to je najbolji prilaz radu jednog umjetnika, to zajedničko pripremanje izložbe, jer vi sa njim dijelite sve probleme od običnih materijalnih, do izvođenja nečeg fantastičnog.”

Na Milanskoj sviti je izložio kompresije novih Fijata koji su obojeni u samoj fabrici. Mecena Kontesa Noaj, poklonila mu je nova sovjetska kola Zil iz Rusije koja je on stavio pod presu.

Krajem osadesetih Sezar se upoznao sa Stefani Buzutil-Jansen i s njom živio do smrti: „Sezarev život se razlikovao od normalnih: on je bio smiješan, zanimljiv, nadahnut, prirodan, kreativan, izuzetan, a za mene nevjerovatno neobičan, magičan. Jednog dana smo postali neophodni jedno drugom i više se nijesmo razdvajali. Govorio je da mu je ostalo malo vremena i nije htio da ga gubi i zato smo stalno izlazili. Sezar je poznavao cijelu zemlju. I dobar dio te zemlje ga je volio. Sezara ništa nije moglo zaustaviti uprkos njegovoj složenosti, njegovim morama i sumnjama. Sezar je bio živ i u hodu. Ali jednog dana atelje je zaćutao zauvijek. Na meni je ostala jedna misija i transmisija, ali i dužnost. Osnovala sam Sezarovu fondaciju u Briselu koja odlično funkcioniše. Jedino je žalio što mu mu Bobur nije posvetio izložbu.”

Sezar je uvijek bio okružen prijateljima, osobito onim s juga, iz Marselja među kojima su se isticali Iv Montan i Lino Ventura, i koji su podvlačili kako su južnjaci. I sama sam naglašavala to moje južnjačko porijeklo svaki put kad sam se sretala sa Sezarom. To me je i približilo njemu. Imali smo nekoliko veoma prijatnih susreta kada je bio na vrhuncu slave. Razgovarali smo o sličnosti temperamenata ljudi s juga koji olakšavaju brzo zbližavanje i uspostavljanje prijateljstava. Odlično smo se razumjeli i ovaj tekst je izraz moje zahvalnosti za to druženje i potvrda mog divljenje njegovom djelu. Njegove skulpture životinja me faciniraju.

Dvadeset godina poslije smrti Sezara njegovo djelo u Boburu pokazuje četiri velika zahvata njegove revolucije: Zavarena gvožđa, Kompresije, Ekspanzije i Ljudske otiske.

I ispunjava davnu umjetnikovu želju da mu ova prestižna institucija posveti izložbu dostojnu njegovog djela.

Nuvel: Jedan od najvećih umjetnika

„Sezar je fundamentalni elemanat francuskog savremenog umjetničkog nasljeđa. Ljubav prema njemu nikad nije demantovana“, kaže najslavniji francuski arhitekta, Žan Nuvel (Luvre u Abu Dabiju). On je 2008. godine odigrao ulogu komesara izložbe o Sezaru u Fondaciji Kartije koja je obiljezila deset godina od njegove smrti. Izložbu je propratio knjigom Antologija koju je satavio po sopstvenom izboru od umjetnikovih djela. Povodom ove izlože i Sezara Novelu je bilo veoma stalo da kaže nekoliko riječi: „Bio bi srećan kad bo mogao ovo da vidi. Bilo je skandalozno što nije imao retrospektivnu izložbu za života. Da je Amerikanac bio tri puta više poznat.“ Počeli su da se druže i da idu zajedno na odmor. „On je kuvao i bio šef, a ja sam bio njegova sudopera.“ On se čudio razmjerama mojih projekata i visinama zgrada, a ja sam bio fasciniran njime kao izumiteljem, pronalazačem, izmišljačem... Umjetnik je neko ko izmišlja osjećaje, uzbuđenja koja nikada ne bi mogli zamisliti. To je rađanje. Kod Sezara ima puno tih rađanja i porođaja. Njegove Kompresije. On je jedan od najvećih umjetnika dvadestog vijeka. Njegov Krilati klizač je postavljen ispred opere koju sam ja zamislio. To me raduje.“ Za desert na večeri u čast Cezarove izložbe poslužen je sladoled u obliku ženske dojke - otiska koji je umjetnik skinuo sa plesačice Krejzi Horsa. Eto načina da se bude prisutan.

( Branka Bogavac )