Drugačije, bolje i svi zajedno

Naiđu vremena kada je država ugrožena, životi ljudi u ozbiljnoj opasnosti, a rizik da narod ili njegov značajan dio nestane u vrtlogu nadolazeće katastrofe postane realan.

Tada se, jer nove nužde rađu nove sile, ljudi i narodi sabiraju oko zajedničkog cilja opstanka. Vlast se, svjesna opasnosti, i sopstvenih kapaciteta odgovorno obrati i ostalima za pomoć i podršku. Izaberu se najbolji koji u datim okolnostima i pred konkretnom opasnošću mogu najviše. Formira se koncentraciona vlada, ili vlada narodnog, građanskog jedinstva, nacionalnog spasa...

Omraze se ostave po strani, prevladaju se sujete i partijske kalkulacije, privremeno zatrpaju duboki rovovi podjela, političko nadgornjavanje odloži za neko drugo doba, kad i ako opasnost mine.

Sada je to vrijeme.

Aktuelna vlast je pokazala da ne umije i ne može sama da se nosi sa krizom izazvanom širenjem oboljenja Covid-19. Ne samo da nema dovoljno sopstvenih kapaciteta, već nema ni svijesti o tome da je neophodno da podijeli odgovornost sa svima u borbi sa nepoznatim i razornim neprijateljem. Nema ni namjeru, zaslijepljena željom da nastavi da vlada, pa makar i onim što ostane nakon apokalipse.

Zato smo od početnog velikog povjerenja u stručnjake dobili dva tijela kao medicinska krila DPS-a umjesto ljudi kojima se vjerovalo i koje bi trebalo bespogovorno slušati. DPS je, naprosto, sitnošićarski nastojao da eksponirane ljekare upregne u izborna kola, a oni se nijesu nešto posebno branili. U tu svrhu i na takav način je i zloupotrijebljena i inflatorno komprimitovana najveća državna nagrada.

Neće biti da se narod odjednom pokvario više nego što je bio, već su odluke koje je počelo da donosi Nacionalno koordinaciono tijelo, a Institut za javno zdravlje pokušavao da objašnjava i brani, napuštale svaki medicinski rezon i zdravu logiku, a političkim prepariranjem postajale su diskriminatorne, nedosljedne, često nerazumljive.

Tako se NKT bavio ocjenama lokalnih političkih konflikata u Budvi i pozdravljanjem policijskih akcija, a predstavnici Instituta, kad je epidemija buknula u Rožajama, pominjali su malogranični promet, iako su granični prelazi bili zvanično zatvoreni. Odjednom su bogatuni mogli da slijeću bez kontrole malim avionima, a pomorci su smještani u karantin. Doktori su počeli da objašnjavaju kako ekonomija ne može da stane zbog zdravlja, a ekonomisti u Službenom listu svečano pečatali da je epidemija iskorijenjena, kao da će to virus da pročita i pobjegne šiljkastom glavom bez obzira. Plus, privremeno prikrivanje podataka o broju testiranih koji šetaju okolo dok rezultati danima ne stižu, samim tim i o broju zaraženih i novozaraženih. Zatim, nemušto priznanje o tome da predah između dva talasa nije poslužio za kadrovsku popunu, te da su uzorci testiranih odneseni u druge države. I još, najava da ćemo uskoro dobiti poraznije podatke iz tih testova, nevješta priprema javnosti da će saznati kako je gore nego što se i može zamisliti.

Sve se to medijski izloženim i propagandno nedoraslim ljekarima vraća kao početna lekcija o povjerenju koje se teško stiče, lako gubi, a po pravilu gotovo nikad, ili rijetko obnavlja. Političarima je lakše, jer su navikli da to sjećanje ispiraju biračima korupcijom i klijentelizmom svake četiri godine.

Vrijedi li još, uopšte, pominjati selektivnu primjenu pravde, odnosno nepravde, prepoznatljivu političku obojenost i predizborne manipulacije u svakom činjenju, a pogotovo nečinjenju. Vlast koja je pritisla do loma sve tri grane sistema - ustavno demokratskog, mada u praksi to ima validnost pomenute objave u Službenom listu - nije položila ispit.

Zato je posljednji čas da se umjesto bilo kakvog politikanstva i kalkulacija sabere najbolje što se može i ima, formira ozbiljan menadžment, kao opštegrađansko, nadnarodno, nadnacionalno tijelo koje će preuzeti upravljanje krizom i pokušati da iznađe rješenja u javnom i interesu svakog pojedinca.

Potrebni su postojeći i novi medicinski i drugi stručnjaci, bez obzira na političku i inu provenijenciju. Neophodan je vođa tima koji ima koalicioni kapacitet, a ne osobinu da razdvaja, koji može da uspostavi konsenzus, a o upravljanju narastajućom krizom više zna od postojećeg. Nije nas napala krompirova zlatica, već virus svijetu nepoznat.

Takvo tijelo moralo bi da ima samo jedan cilj, iste principe za sve, jednakost i solidarnost u nevolji i dovoljno kredibiliteta i opšteg povjerenja da mu se svi povinuju.

Ukoliko kreatori zarobljene države ovo još ne razumiju, ili ne žele da prihvate, u danima koji slijede, pored cijene u životima građana i sami rizikuju mnogo. Kada Vlada narušava prava naroda, pobuna je za narod i za svaki dio naroda najsvetije pravo i najneophodnija dužnost, riječi su kojim je završavao prvi Ustav Francuske Republike. Duh tada osvojene slobode i neprikosnoveno pravo ljudskog roda da odbrani opstanak ne idu uvijek lako predvidljivim putem.

Za strančarenje, najniže strasti, izborne i druge podvale biće vremena. Ni prvi talas nas nije opametio, pa vjerovatno neće ni ostali, ali bismo bar imali neku šansu da tome svjedočimo.

( Slavoljub Šćekić )