Zemlja kojoj je neko oduzeo budućnost

“Preostao je dakle, sasvim, malen broj ljudi koji su dostojni da se vjenčaju s filozofijom… A malobrojni su oni koji su okusili kako je prijatno i blaženo biti filozof, oni koji su dobro upoznali bijes svjetine i to da gotovo ni jedan od filozofa ne može da obavi nikakav državni posao, jer nema nijednog saveznika s kojim bi mogao priteći u pomoć pravičnom čovjeku i spasiti ga, nego se osjeća kao čovjek koji je upao među divlje zvjeri: pa kako neće da u zajednici s njima čini nepravdu a nije u stanju da se svima divljim zvjerima sam odupre, propada i postaje suvišan i sebi i ostalima, još prije nego što je koristio bilo državi, bilo svojim prijateljima. A onaj ko je o svemu tome dobro razmislio, pa živi u miru i radi svoj posao, postupa kao čovjek koji kad vjetar uzvitla prašinu i oblake staje ispod nekog malog zida; on posmatra kako se drugi bezakonito zasićuju, zadovoljan je ako ovaj život može da proživi nekako neokaljan nepravdom i bezbožnim djelima, a kad dođe vrijeme da ga napusti, on kreće na put s lijepom nadom, radostan i raspoložen”. Citat potiče iz Platove “Države”. Preuzet je iz publikacije “Šta je antička filozofija”, autora Pjera Adoa, koji smatra da je Platon njime definisao odnos filozofa prema korumpiranom polisu.

Najmanje su dva aspekta ekstraktivnosti političkog sistema Crne Gore koja se mogu prepoznati u višepartizmu od početka 90-tih godina. (Termin ekstraktivnost nasuprot inkluzivnosti, našao sam kod istraživača Asemoglu i Robinsona, u publikaciji “Zašto narodi propadaju”). Prvi aspekt predstavlja naopaku konstelaciju, po kome bi polovi sistema, na jednoj strani vladajuća partija, na drugoj nacionalne, desničarske stranke, po pravilu unakrsnom vatrom, asimilovale ili uništile partije građanskog centra. Smatram da su pomenute partije građanskog centra, u ambijentu domaće scene, upravo bile pozvane da programski i kadrovski emacipuju društvo, i obezbijede politike ekonomskog prosperiteta. Drugi aspekt je autokratski način vođenja samih stranaka. Nije pretjerano reći da lideri partija ispisuju sastav parlamenta, umjesto građana, kojima to pravo pripada po Ustavu. Budući da je poslanička lista sredstvo za disciplinovanje partije (jer prolaze oni koji su najbliži predsjedniku), lista je takođe i sredstvo za marginalizaciju eventualne konkurencije u stranci. Zato ni vladajućim ni opozicionim liderima ne pada na pamet da predlože otvorene liste kao što je slučaj u Hrvatskoj. (U Hrvatskoj se dešavalo da posljednji na listi voljom građana bude prvi, kao u evanđeoskoj poruci). Politički sistem koji podstiče populizam, dok na drugoj strani, tjera i marginalizuje ljude od kapaciteta, nije sistem koji će kreirati politike rasta i razvoja. Kao što kognitivno i emocionalno neinteligentan čovjek lakše ulazi u sukob, nego što nalazi komprimis sa ljudima, tako i antiintelektualni politički sistem je bliži nasilnom rješavanju problema, umjesto dijaloga kroz poštovanje drugosti.

Pored ovih aspekata ekstraktivnosti političkog sistema možemo navesti i površan odnos zapadnih partnera prema Crnoj Gori, monopolizovanost NVO sektora, uslovi u kojima se održavaju izbori… *** “Politika ne pripada poretku moći, već poretku misli. Njen cilj nije transformacija već stvaranje mogućnosti koje je ranije bilo nemoguće transformisati. Ona se ne izvodi iz situacija, već situacije ona mora da propiše”. Citat pripada filozofu Alenu Badjuu, preuzet je iz knjige “Mali Panteon”. Inspirativan je u kontekstu domaće političke scene, već sam ga koristio u jednom od prethodnih tekstova.

Lideri opozicionih partija, NVO sektora, vlasnici nezavisnih medija su pokušavali da donesu promjene, po meni u pogrešnom polju, koje ćemo nazvati “polje moći”. U tom polju na drugoj strani imaju igrača koji drži jače adute, više novca, više uticaja, i više moći. Postojalo je drugo polje u kome je društvena alternativa mogla da pobijedi i izvrši suštinske promjene. To je polje ideja, polje znanja. No “igra” u ovom polju je podrazumijevala jednu žrtvu na koju pomenuti lideri nisu bili spremni, jer podrazumijeva podijelu moći, novca, uticaja. Stvaranje socijalnih mreža kroz inkluzivnije demokratske partije, inkluzivniji NVO sektor, medije spremne da kreiraju alternativnu elitu. Kako nije bilo solidarnosti, za rezultat imamo siromašnu političku scenu, koja više podsjeća na nadrealistički perfomans, umjesto da bude izvorište opštedruštvenog dobra i interesa. Čak i da se desi promjena u “polju moći” pitanje je koliko će se pozitivno odraziti na život “običnog građanina”, odnosno u kojoj mjeri autokratski manir, može kreirati inkluzivno društvo u političkom i ekonomskom smislu.

Interesantno mi je bilo lično iskustvo ljudi koji bi napuštali političku scenu. Radilo se o ličnostima sa potencijalom za politički angažman. No i pored te činjenice nikome iz medija nije palo na pamet da te ljude pozove i upita, zašto ste napustili politiku? Nekako su ispušteni, kao da nisu bitni. Pojedinac možda i nije bitan, ali danas konstatujemo da politička scena “nikad nije bila gora”. (Istini za volju bili bi pozivani da eventualno daju stručne komentare, naravno besplatno, jer ovdje se znanje gleda kao na kakvi dopadljivi fizički atribut, lijepe crte lica recimo, ukratko kao na nešto što je palo sa neba, a ne izraz decenijskog rada…) *** “Političari govore o modelima rasta koji vrše neravnomjernu distribuciju prihoda ostvarenih rastom. No, kada dođu na vlast relativno malo urade po tom pitanju. Kada sljedstveno modelu rasta koji nije inkluzivan zemlja krene u ekonomsko opadanje, to ima za posljedicu manjak poštovanja prema ekspertskom znanju, razočarenje političkim sistemom i kulturnim vrijednostima, kao i socijalnom fragmentacijom i polarizacijom.

Svijest o važnosti distribucije ekonomskih koristi nije novost. U zemljama u razvoju, ekonomska ekskluzivnost i ekstremna nejednakost, nikada nisu imali za posljedicu dugoročni rast. U takvim okolnostima, politike rasta postajale su politički neodržive i za posljedicu imaju političku nestabilnost, nemire, pa čak i nasilje”. Citat pripada dobitniku nobelove nagrade za ekonomiju Majklu Spensu, izloženom u autorskom tekstu “I nejedanakost dobila glas” (Project syndicate).

“World giving index” rangira države u svijetu prema spremnosti njihovih stanovnika da pruže pomoć drugim ljudima, u smislu pružanja pomoći onima koje ne poznaju, doniranju novca, i spremnosti na volonterski rad. Od 140 rangiranih zemalja Crna Gora se već godinama nalazi pri dnu tabele tabele. Nije lako objasniti zašto su ljudi u Crnoj Gori među onima koji su najmanje spremni da pomognu drugima, na cijeloj planeti. Tim prije što se u slučajevima raznih nepogoda, narod Crne Gore mobilisao da pruži pomoć. Konsultovao sam se sa prijateljem psihologom, koji smatra da nespremnost za pomoć drugima proizilazi iz depresije, koja umanjuje empatiju, sposobnost da osjetimo, doživimo patnju drugog čovjeka. Ako odsustvo empatije, posmatramo kao dehumanizaciju društva, onda uzroke svakako treba tražiti u tranziciji koja je traumatizovala društvo kako kroz socijalne razlike, (kakve Crna Gora u svojoj istoriji ne pamti), tako i kroz stalnu egzistencijalnu neizvjesnost. Stoga bi bilo interesantno uporediti pokazatelje mentalnog zdravlja, tačnije uporediti obim patologije iz 80 godina prošlog vijeka (predtranzicionog perioda) i sadašnje.

Drugi pokazatelj je “World Happiness Report”. Ovaj izvještaj na osnovu više parametara, rangira zemlje po stepenu sreće pripadajuće populacije. Interesantno Crna Gora se nalazi na donjoj polovini tabele, čak ispod zemalja koje imaju niži BDP po glavi stanovnika. Da Crna Gora nije najsrećnije mjesto za život, nisu nam potrebni pomenuti parametri. Zdravstveni sistem koji se rangira među posljednjima u evropi, aktuelni sistem obrazovanja, koji bi trebao da bude šansa onima iz nižih klasa da premoste siromaštvo, te rastuća stopa nezaposlenosti. Kao da je ovoj zemlji neko oduzeo budućnost. Istini za volju, perspektiva je i globalno pitanje.

Iz Vlade kažu da nismo u krizi. Zapravo stvari su “solidne”, a ako je građaninu ili građanki loše, onda je kriza “u glavi”, stvar subjektivnog osjećaja. Može uzeti “pilule za lilule”. Uostalom i Frojd kaže da čovjek treba da prihvati svoju sudbinu, a ako vam je božanska tranzicija namijenila mjesto gubitnika, to je tako, zar ne? Ako je vjerovati demografskim prognozama, Crna Gora će do kraja vijeka izgubiti trećinu stanovnika, a neće biti da smo baš zašli u potrošačku dekadenciju razvijenih društava. Podsjeća na priču o nesrećnom konju. Kad je prodavac nakon godine od prodaje pitao kupca kako ga služi konj, ovaj je uzdahnuo i kazao, “taman kad ga naučih da ne jede, uginuo je”.

( Zarija Pejović )