Strma obala Morače

Kad kažem - institucije sistema - to se odnosi, prije svega, na Ministarstvo održivog razvoja i turizma i (lokalne) sekretarijate za planiranje i uređenje prostora - posebno na podgorički Sekretarijat - dakle, na institucije kojima pripada uloga nosioca izrade svih planskih dokumenata

102 pregleda5 komentar(a)
kasarna Morača, Foto: Borislav Vukićević
03.02.2018. 07:49h

Come on over baby/ Baby got the bull by the horn Mabel Louise Smith - Big Maybelle, "Whole Lotta Shakin' Goin' On" Svaki put kad gospođice iz Nevladinog udruženja KANA/ Ko ako ne arhitektica? - osjete potrebu da izađu u javnost sa stavom o ovome ili o onome - o ovoj ili o onoj gorućoj temi - jer KANA stručno i naučno doprinosi samo najaktuelnijim diskursima - meni skoči pritisak. Svaki put kad gospođice osjete potrebu da nešto objasne i pojasne - ali nikako ne imenom i prezimenom, podrazumijeva se, nego uvijek iza paravana koji se zove KANA - meni padne šećer, života mi.

Inače, član sam NU KANA, formalo - ali faktički nisam. Davno sam tražio potvrdu - uz podrazumijevajuće obrazloženje - da sam jednoglasnom odlukom Odbora NU KANA isključen iz svih aktivnosti iza kojih stoji KANA - ali do sad ništa nisam dobio.

A bio sam spreman - do jednoga momenta - da poginem za opšte, odnosno zajedničke ciljeve - odnosno za ciljeve za koje sam mislio da su nam zajednički - ali se ispostavilo da gospođice, u načelu, ne podržavaju te ciljeve - nikako. Shodno tome, nisu bile saglasne ni u pogledu pristupa koji sam predlagao po pitanju tretiranja problema vrlo specifičnih (dubioznih) procedura koje rezultiraju usvajanjem planske dokumentacije - a vrlo često, ne baš uvijek - i konkretnim potezima u prostoru. Te procedure su - duboko sam ubijeđen - ključni problem koji pritiska prostor Podgorice i uopšte prostor CG - a usput i arhitektonsko-urbanističku struku ugašenu. Na stranu što suza moja - moje zalaganje za ozbiljan pristup osmišljavanju modaliteta i metodologija pokretanja prijeko potrebnog dijaloga između struke i institucija sistema - odnosno pojedinaca koji stoje iza institucija sistema i struke - kao i moje zalaganje za vrlo uljudan, ali i vrlo konkretan presing u tom pravcu - a u ime prevazilaženja pomenutih proceduralnih problema - nije našla roditelja.

Kad kažem - institucije sistema - to se odnosi, prije svega, na Ministarstvo održivog razvoja i turizma i (lokalne) sekretarijate za planiranje i uređenje prostora - posebno na podgorički Sekretarijat za planiranje i uređenje prostora i zaštitu životne sredine - dakle, na institucije kojima pripada uloga nosioca izrade svih planskih dokumenata - kao i na rukovodioce izrade pojedinih planskih dokumenata - na ovlašćene privredne subjekte - odnosno na članove stručnih timova koji rade na pojedinim planskim dokumentima - te na Savjete za reviziju pojedinih planskih dokumenata - i, konačno, na gospodu inicijatore izrade pojedinih planskih dokumenata - često su to upravo gospoda investitori, odnosno vlasnici građevinskih firmi. Maloga čovjeka iz naroda u čije ime i u čiju - navodnu - korist se sve to radi, bolje da ne pominjem - jer maloga čovjeka niko ništa ne pita. A ne pita se ni struka - kao generalna kategorija - ako je nekome za utjehu.

"Ukoliko gradska uprava dozvoli izgradnje privatnih betonskih stambenih kvartova uz korito rijeke", vele gospođice iz KANA, "pri čemu ti kvartovi sa rijekom nemaju nikakav odnos ili komunikaciju, ako ti kvartovi blokiraju prilaz rijeci, ako nas ostave bez kulturnih sadržaja, javnih prostora, bez pogleda, ako djeca budu morala (sad ide krešendo - obratite pažnju, molim vas - op.a.) da idu u školi na periferiju grada gdje će jedino ostati mjesta za nove škole i zdravstvene objekte - bojimo se da gledamo u neku distopijsku viziju budućnosti sa vrlo tužnim ili (tuš! - op.a.) vrlo nasilnim krajem."

Distopiska vizija se ne može odnositi ni na što drugo do li na budućnost - i to vrlo sumornu - tako da je fraza - distopijska vizija budućnosti - pretjerivanje, u najmanju ruku. To prvo. Drugo, velite - stambenih kvartova - pa još i privatnih, pa još i betonskih - pa još uz korito rijeke. Ako govorite u načelu, ne govorite o kvartovima i koritu - govorite o kvartovima i koritima rijeka. Treće, kažete da bi - ti kvartovi - sa rijekom trebalo da imaju odnose i komunikaciju. Dobro, ali ipak ostaje otvoreno pitanje prirode tih odnosa, odnosno komunikacija - pa se pitam, u to ime - može li bit da ti kvartovi ne žele da imaju odnose i komunikaciju sa tom rijekom? A ako govorimo, konkretno, o bloku - kvartu - koji je predviđen Nacrtom UP "Kasarna Morača", izmjene i dopune - onda prilaz rijeci blokira vrlo strma, gotovo nepristupačna (lijeva) obala Morače na potezu od Mosta Milenijum do Vezirovoga mosta.

Ograđujem se, svakako, od ovakvih ekspresionističkih izliva naknadne pameti iza kojih, silom prilika, i ja stojim. Ne bih se ograđivao da su gospođice, recimo, ponudile javnosti na uvid suvisao predlog po pitanju tih - nedostajućih kulturnih sadržaja - koje pominju, te javnih prostora, pogleda i ostalog.

Dakle, molim gospođice arhitektice koje stoje iza KANA - da mi što prije pošalju tu potvrdu da sam isključen iz svega što se odvija po barjakom KANA - da ne bih pao u iskušenje da i ja - kao oficijelni član NU KANA - mahnem koji put tim barjakom - u ime opštih ciljeva, podrazmijeva se.

I taman uzeh da naoštrim olovke - oštrenje olovaka djeluje vrlo ljekovito na moje jadne nerve - kad čuh da neko kuca (cuka) alkom na vratima - i shvatih da mi je prijeko potrebna sekretarica. Ofis bez sekretarice je sprdnja...

Mlada djevojka i mladi momak. Savršen par. Mladoj djevojci - mnogo mladoj, mnogo slatkoj - u očima (zelenim poput Morače) vidim nekoliko vrlo interesantnih đavolčića - vidim đavolčiće kojih je vrlo svjesna, da se razumijemo, a vidim i par đavolčića kojih (još) nije svjesna. Mladi momak je iz komšiluka. Fin momak - pristao - što bi se reklo. Znam mu oca, znam mu majku. Lijepo su ga vaspitali itd.

Ovo mi je đevojka, veli momak.

A ona mi pruža bocu i okreće etiketu prema meni - uz širok osmjeh, vrlo ležerno, bez riječi. Te ja, što ću, preuzeh bocu (da joj ne ispadne).

Vranac! Arhonto! Berba 2012! Donesi vina krčmarice... kako ide ono... Srce me boli, hoće da izgori... tako nekako. Je li ovo sve za mene?

Jes', veli djevojka.

Eh ta 2012, to je bila dobra godina...

Dobra berba?

Dobra godina dušo. Te godine sam, vidiš, diplomirao - 26. septembra - na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Beogradu - kod Ljiljane Blagojević. Da bi mi istoga toga dana - bila je srijeda, i to sam zapamtio - doktor Dejan... kako-li-mu-samo-bješe-prezime... izvadio urasli umnjak itd. Pričaću vam o tom danu jednom potanko. A što se tiče berbe - vrlo interesantna berba, ne sporim - ali bih volio, recimo, ako bih bio u prilici da biram - da opet probam Krgovićev vranac 2015. Prošlog puta sam imao stanovite nedoumice - nazovi-ambivalentne utiske - pa bih volio da se još jednom upustim u tu avanturu.

Prebrz mi je start, pomislih. Usporiću malo. I uzeh, u to ime, da čitam tekst na etiketi - sa kontra strane boce, iznad bar-koda - čisto da malo ubijem tenziju.

Pa kaže:

... The largest settlements of Illyrian, Roman, and later on Slavic civilisations on the territory of present day Montenegro were located in this area...

Zašto Krgović nije dao dvije boce dobroga vranca nekome - nekome ko dobro zna engleski - da mu sroči tih par redova kako treba - to je pitanje.

Sjetih se da ipak vodim offis - nije šala - i da bi lijepo bilo da ovu fino vaspitanu djecu pozovem da uđu.

Please, step into my office, rekoh.

Nastavak u sljedećem broju.