Izbori

Odjeci Srebrenice. Taj odjek, zapravo, neće i ne smije nikada prestati. Dvadesetpet godina od monstruoznog genocida, zločina koji i danas zapanjuje (normalni) svijet. Godišnjica učini da ti četvrtvjekovni odjeci budu nešto čujniji, premda za sjećanje na Srebrenicu ne treba poseban datum - ona mora biti izvan konvencionalnih doživljaja te vrste. Dok god smo u stanju da osjetimo bol i stid povodom Srebrenice, jesmo ljudi.

Svaka od srebreničkih žrtava nije ubijena jednom, već nebrojano puta. Svako sramno negiranje srebreničkog genocida je još jedno ubijanje svih tih ljudi. I tako iz godine u godinu…

Nikada nisam razumio potrebu i strast da se negiraju mega zločini, poput srebreničkog genocida. Onaj koji to radi, kome vjeruje da pomaže? Ako misli da pomaže svom nacionu time, griješi. Jer, adresirajući krivicu na nacion sakriva prave (i osuđene) krivce - imenom i prezimenom, sve do jednoga. Ljudi koji to rade obično ne mogu shvatiti da time ruže upravo svoj narod.

Za tu vrstu zla i ljudskog pakla, nekad smo mislili da je moguća samo u latroinoameričkom magičnom realizmu kao izrazu jedne jezive političke stvarnosti. A onda se to ukazalo u našem dvorištu. Balkanski krvavi hiperrealizam.

Pod sjenom korone, naša stvarnost i mimo ratnog pakla devedesetih počinje da liči na neke rukavce latinoameričke zbilje iz vremena kada su pisci iz tog dijela svijeta opisujući svoje selo opisivali kontinent.

Šezdesetih-sedamdesetih godina taj scenario, recept za fašizaciju društva, uvijek je bio sličan: imali ste ekonomsku propast do koje dovodi koruptivna i neodgovorna elita, a onda slijedi patriotska retorika, orgija populizma i na koncu - gola policijska tortura. Tako je bilo u Latinskoj Americi, a moguće da ste prepoznali neke činioce toga procesa koji bi obično rezultirao uspostavom kakve vojne hunte, i u sopstvenoj stvarnosti.

Slučaj policijske torture koji je izašao na vidjelo zanimljiv mi je iz još jednog razloga. Na pitanje da li vjeruju da se slične stvari događaju u Crnoj Gori, gotovo svi upitani, obično uz gest kojim se želi izraziti čuđenje što neko uopšte postavlja takvo pitanje, odgovorili su da su sigurni da se takva tortura dešava. Znaju ljude. I “običaje”.

Dok god društvo takve manire tretira kao dio folklora, kao nešto gotovo normalno, to će nam se i dešavati.

Podatak da je sredinom jula u Crnoj Gori otvoreno samo pola postojećih hotela zvuči jezivo. Dakle, u zemlji koja, dobrim dijelom živi od turizma. Jer je sve drugo - od čega se nekada ovdje živjelo - upropašteno. Pa solana, recimo, ne radi, a uvozi se milionski iznos soli. I tako dalje. Takvih gluposti - koliko zrna soli.

A taj vladin dugonajavljivani i stalno izmičući Treći paket, misteriozan je i neuhvatljiv kao da je u pitanju Treći čovjek, ako se neko sjeća filmskog klasika sa Orsonom Velsom…

Izbori, ipak, i po svaku cijenu. Navrat, nanos. Izbori, makar, “s nogu”. Zašto? Čemu tolika hitnja? Kad pogledate stanje u Crnoj Gori i jesenje ekonomske projekcije, postaje jasno da vjerovatno nema veće kazne od pobjede na ovim izborima.

Što, očito, neće umanjiti entizijazam i želju za pobjedom onih koji stalno pobjeđuju. Njihove projekcije sopstvenih sudbina, u slučaju poraza, daju im golemu motivaciju. Njima je, čak i u ovakvim okolnostima, pobjeda neophodna. A što će onda? Koga će optužiti za stanje u društvu? Za razbuktavanje epidemije…

Crna Gora: što ti je čovjek bez izbora.

Vidimo da je čak i vjerskim zajednicama preporučeno da vrše obrede bez prisustva građana.

Kad bi nekako i država mogla da se vodi bez prisustva građana, ne bi srećnije vlasti na svijetu bilo.

( Balša Brković )