Ne bi umjela da živi da nema ručnog rada

Postoje ljudi kojima je kreativnost srednje ime, čije su ruke zlata vrijedne, a koje razgovorom i osmijehom liječe dušu.

Jedna od takvih je Nikšićanka Milada Dobrilović koja sredinom avgusta puni 85 godina. Njena dnevna soba je pravi mali muzej domaće radinosti. Svuda su gobleni, lampe, prekrivači, stoljnjaci, vjenčići, lutke...Tapiserije, tašne, radove izrađene makrame tehnikom, “čuva” na fotografijama. Kaže da je počela da se domaćom radinošću bavi još kao djevojčica.

“Katolkinja sam i Božić pamtim po tome što bih ujutro pored kreveta nalazila početak pletiva, na dvije igle spleteno. To je ostavljala baba i podrazumijevalo se da ne ustanem dok i ja malo ne ispletem. Sjećam se da sam gledala pletivo da bih vidjela kako to ide i malo po malo, uspjela sam da dobar komad ispletem. Nije se razlikovao od onoga što je baba isplela i moram priznati da je itekako bila ponosna. Još nijesam bila krenula u školu”, priča žena kojoj je kuma Čehinja dala ime koje se, prema jednom od mnogih značenja, vezuje za osobe koje su velikodušne, kreativne, vesele.

A ona je upravo takva.

Tako je, priča ona, sve krenulo od babinog pletiva. Prvo je isplela majicu, pa babi džupu, a onda sve što bi joj palo na pamet, kako njoj i članovima porodice, tako i drugaricama.

“Znale su drugarice da pletu, ali su više voljele da šetaju. Voljela sam i ja da šetam, ali sam nalazila vremena i za ovo. S pletiva sam prešla na heklane tepihe od stare robe. Kada sam se udala, kuća mi je bila svetinja. Uveče, kada legnu muž i djeca, heklala bih, jer mi je to bila mirna noć. Znala sam da heklam do ujutro do šest sati, a zatim da spremam doručak. Toliko me heklanje i želja za tim odmarala, da sam izgledala kao da sam spavala čitavu noć. Hekla se po mustri, ne po šemi, mada i mustra jeste neka šema, ali ona umna”.

Veoma brzo je počela da radi tapiserije i goblene i tada je odlučila da svoj rad unovči, a onih koji su željeli da imaju Vilerov goblen ili unikatnu tapiseriju, bilo je dosta. Neke od goblena je sačuvala za sebe, dok je sve tapiserije rasprodala. Neke i poklonila. A stizale su njeni radovi do Beograda, Dubrovnika, Rijeke…

“Kuma koja je živjela u Rijeci zvala me da mi kaže da se u tom gradu organizuje izložba RSJ (Radničko stvaralaštvo Jugoslavije) i da bih mogla da se prijavim. Taman sam imala deset tapiserija koje sam spremila za primorje. Sa starijim sinom sam otišla u Rijeku i kada je organizatorka izložbe vidjela tapiserije oduševila se. Sin mi je rekao da ne idem na izložbu jer je on organizatorki kazao da sam otišla poslom u Francusku. Kada se vratio čekalo me je iznenađenje - sve tapiserije su prodate i to po lijepoj cijeni, a nas dvoje smo sa kumovima otišli za Trst da potrošimo to što smo zaradili”, kaže Milada. Posebno su kupcima bile atraktivne tapiserije koje je radila na hula-hopu i o njihovoj prodaji nikada nije morala da brine.

“Radila sam i tašne i kolika je potražnja za njima bila nijesam mogla nadospijevati, a prodavala sam ih po 40 maraka. Ni jedna tašna nije bila ista. Šila sam takođe, pravila ukrasne vjenčiće i priznajem da vrata ne mogu da zamislim bez vjenčića. Pravila sam i lampe, sandale od starih cipela…A onda sam počela da radim i lutke, prvo krpene, pa zatim i one sa konstrukcijom. Brat bi napravio kostur od žice, a ja bih ga oblikovala, šila odjeću, trudila se da svaka lutka bude posebna. Najviše sam pravila klovnove i bila sam najponosnija kada bih vidjela da moji klovnovi ‘putuju’, a stizali su svuda”. Onda je došao susret sa makrame tehnikom, čvorovanjem kanapa (ili drugog materijala), koja se smatra jednom od najstarijih tehnika ručnog rada. “U Beogradu, u izlogu jedne suvenirnice, vidjela sam malu knjigu na kojoj piše makrame. Ušla sam, pogledala knjigu i za nju se zalijepila kao flaster. Iako uopšte nije bila jeftina kupila sam je i nijesam se mogla odlijepiti od nje. Onda sam svratila u prodavnicu gdje se prodaju razni materijali. Čim mi je prodavac vidio knjižicu kazao mi je da mi treba sisal, a ja pojma nijesam imala šta je to. Objasnio mi je da je to kanap za makrame”.

Čim se vratila kući krenula je u osvajanje makrame tehnike. Kako kaže, trebalo joj je desetak dana, ali odustajanja nije bilo. Kada je savladala tehniku onda je mogla, kako kaže, da pravi svašta.

Ni pačvork tehnika, ili “slikanje krpicama” kako je pojedini nazivaju, nije mogla da prođe bez Milade. Spajala je komade različitih tkanina i pravila jastučnice, stoljnjake, prekrivače, sjede…

“Prestala sam da radim prije desetak godina, mada i danas ponešto napravim koristeći pačvork tehniku. Nikada nijesam nešto puno cijenila radove koji imaju šemu. Oni su lijepi, ali tuđi. Više sam cijenila, ali i voljela, ono što je samo moje. Šta je za mene ručni rad? Život! Ne bih umjela da živim da nema ručnog rada”, kaže Milada i sa ponosom otkriva posebnost značenja broja dva - ima dva sina, dvije snahe i dva unuka.

Razboj za četiri makramea

Neobična je Nikšićanima bila makrame tehnika. Priznaje Milada da su arhitekta Slobodan Vukajlović i vlasnik pilane Šuto Milić bili jedni od rijetkih koji su je razumjeli i bili oduševljeni tim radovima.

“Slobo Vukajlović me nagovarao i da počnem nešto da radim za muzej, ali nijesam htjela. Šuto Milić mi je poklonio razboj ne bi li me privolio da mu prodam koji rad. Kada sam vidjela razboj poklonila sam mu četiri makramea. Jedva sam ga nagovorila da ih uzme, jer je htio da ih plati. Rijetko je ko taj makrame razumio”.

Zlatne ruke - porodična tradicija

Milada je od porodice naslijedila zlatne, zanatske ruke. “Moji su svi bili zantlije. Od čukunđeda, prađeda, đeda, oca, do brata. Što su oni znali da naprave od pleha (lima), to sad najbolji krojač ne bi umio da napravi. Prvu banjica za bebu su mi moji napravili. Nema toga što nijesu umjeli da naprave - plehove, lavore, sićeve, šolje, sito, rešeto, pržuline... Teško je pobrojati šta su sve pravili. Čuveni fotograf Milan Koprivica, kome je moj otac pravio djelovao za reflektore, govorio je: ‘Majstor Doko, kakve ruke imaš mogao bi i čizmu da napraviš da te ne nažulja’. Pokojni brat Zvonko naslijedio je tatine ruke. E, on je mogao da napravi štiklu od 20 centimetara, a da te nigdje ne nažulja. Toliko je dobar bio”, ne bez ponosa kaže Milada Dobrilović, koja je rodom od Kotrija.

( Svetlana Mandić )