SDT (pre)često poseže za sporazumnim priznanjem krivice: Prečicom do (ne)pravde

Tokom prošle, ali i u prvih sedam mjeseci 2020. godine došlo je do prave ekspanzije primjene Instituta sporazuma o priznanju krivice, koje tužioci, ali i stranke u postupku, obilato koriste kako bi zakonskom prečicom brže i ekonomičnije okončali krivične predmete.

Čini se da Specijalno državno tužilaštvo, na osnovu podataka dostavljenih “Vijestima”, prednjači u primjeni ovog pravnog instituta tako da su samo od 1. januara do 15. jula ove godine, zaključili 41 sporazum o priznanju krivice, od čega su 22 usvojena na sudu i donijeta presuda, dok je za 18 predmeta postupak u toku...

SDT je tokom 2019. godine, 50 postupaka okončao na ovakav način, dok su ostala tužilaštva sklopila 321 sporazum o priznanju krivice, što je za gotovo stotinjak predmeta više nego što je to bio slučaj tokom 2018. godine.

Na osnovu poređenja podataka, SDT je za šest i po mjeseci gotovo udvostručio broj sporazuma o priznanju krivice u odnosu na isti period prethodne godine.

Specijalna tužiteljka Lidija Mitrović saopštila je “Vijestima” da su u zaključenim sporazumima, tokom ove godine, izrečene kazne zatvora u ukupnom trajanju od 13 godina i 6 mjeseci, a uslovna robija od 19 godina.

“Po zaključenim sporazumima izrečene su novčane kazne u ukupnom iznosu 294.500 eura, troškovi postupka od 24.800 eura i vraćena je protivpravno stečena imovinska korist u iznosu od 924.961,05 eura Budžetu Crne Gore”, odgovorila je Mitrovićeva.

Šira primjena sporazuma o priznanju krivice dovela je do oprečnih mišljenja o tome koliko je ovakvim nagodbama na relaciji tužilac - optuženi zadovoljena pravda, te kako se u praksi dešava da okrivljeni za milionske korupcionaške afere, dobijaju kazne ispod svakog zakonskog minimuma...

41 sporazum o priznanju krivice sklopljen je od 1. januara do 15. jula ove godine

U SDT-u su pojasnili da vode računa o tome da svaki od okrivljenih, s kojim su sklopili sporazum, izvrši potpuno namirenje štete koju je pričinio Budžetu vršenjem krivičnih djela, koja mu se stavljaju na teret, ili se obavezao na potpuno namirenje uz garanciju - nepokretnom imovinom.

“Prilikom odmjeravanja kazne za učinioce uzimaju se u obzir sve okolnosti, koje utiču da kazna bude manja ili veća, olakšavajuće i otežavajuće okolnosti, a naročito stepen krivice i okolnosti pod kojima je djelo učinjeno. Uzima se u obzir raniji život učinioca, njegove lične prilike, držanje poslije učinjenog krivičnog djela, a naročito njegov odnos prema oštećenom”, pojasnila je tužiteljka Mitrović.

Ćalović-Marković: Veća korupcija više se i isplati

Izvršna direktorica NVO MANS Vanja Ćalović-Marković kazala je “Vijestima” da njihova analiza upućuje na zaključak da prilikom zaključenja sporazuma dolazi do nepravedne kaznene politike, posebno kada su u pitanju krivična djela organizovanog kriminala i visoke korupcije.

“Mi smo radili analizu slučajeva, koje je sklapalo samo Specijalno državno tužilaštvo, nismo se bavili sporazumima na nivou osnovnih tužilaštava. To su analize za ozbiljne, velikih slučajeva, gdje imamo podatak da su kazne banalne.Tokom analize nijesmo imali sporazume s administracijom ili malom privredom, policajcem koji je, recimo, primio mito, već smo imali sporazume s vrhom - političarima, a to pokazuje da tužilaštvo nije spremno da procesuira slučajeve visoke korupcije na način da od njih napravi pozitivan primjer, nego upravo suprotno. Zaključujući sporazume s tako blagim kaznama, tužilaštvo poručuje da se veća korupcija više i isplati. A identična je situacija i s organizovanim kriminalom, ako ne i još gora, jer imamo veći broj predmeta nego slučajeva korupcije”, ocijenila je Ćalović-Marković.

Lutovac: Krši se načelo pravednosti

Advokat Branislav Lutovac smatra da će u budućnosti sporazuma o priznanju krivice biti sve više, a razlog je jednostavan - odgovara svim strankama u sporu.

“Očigledno je da ga tužilaštvo sve više koristi, ali isto tako i mi branioci, kao i sami okrivljeni, koji imamo pravo da ga predložimo tužiocima. Ekonomičnost krivičnog postupka, kao i blaža kaznena politika doprinose širenju njegove primjene. Napominjem da se u SAD 95 odsto krivičnih predmeta završava sporazumom o priznanju krivice”, kazao je Lutovac.

Iskusni advokat smatra da izostanak kontradiktornog dokaznog postupka, ekspertskih nalaza, ali i potiranje prezumpcije nevinosti i prava na pravni lijek čine da ovaj institut bude manjkav u odnosu na klasični sudski proces.

“Samim tim, načelo pravičnosti nije do kraja ispoštovano jer može da dovede do nejednakosti od slučaja do slučaja. To se i dešava u praksi. U dosta predmeta, tužilaštvo - da bi izbjeglo kontradiktoni dokazni postupak gdje treba da ulaže dodatne napore da bi dokazalo krivicu - prihvata sporazum. To se posebno radi u krivičnim djelima s više izvršilaca jer na osnovu tog sporazuma može da dokazuje krivicu drugih saizvršilaca, koji nisu zaključili sporazum. U dosta tih slučajeva krši se načelo pravednosti jer se izriču kazne ispod zakonskog minimuma”, ocijenio je Lutovac.

Koordinator Centra za monitoring i istraživanje Ivan Vukčević uočio je da široka primjena Instituta sporazuma o priznanju krivice u našem pravosudnom sistemu dovodi do problema jer gotovo po pravilu izostaju obrazloženja sankcije.

“Obrazloženja u postupcima u kojima je potpisan sporazum o priznanju krivice nijesu valjana, tj. parafraziraju se zakonske osnove, bez temeljnog objašnjenja kako su ti osnove ispunjene. Uzimajući u obzir da je u pitanju novi institut, kao i da je povjerenje javnosti u ispravnu primjenu instituta na niskom nivou, obrazloženju sankcija u ovim predmetima trebalo bi pristupiti s posebnom pažnjom”, kazao je Vukčević.

Da gotovo nema kontrolne uloge sudova smatra i izvršna direktorica MANS-a, koja naglašava da u praksi sporazumi zavise samo od dogovora tužioca i okrivljenog.

“Ja još nisam vidjela predmet u kojem je sud izrekao drugačiju kaznu od one koju su dogovorili tužilac i optuženi. Mi smo predlagali i Vrhovnom sudu i Vrhovnom državnom tužilaštvu da već, kada su usvojili američki model, da ga onda implementiraju do kraja, da usvoje i obavezujuće smjernice za dogovaranje kazne, jer to u SAD postoji. Da ne govorimo o ujednačenoj sudskoj praksi, to kod nas ne postoji - to je mit. Ona je krajnje neujednačena, nema nikakve veze s težinom izvršenog krivičnog djela, s količinom imovinske koristi koja je stečena, s trajanjem odnosno ponavljanjem tog djela. Dakle, sudska praksa je toliko nekonzistentna i na nivou sudova i od strane Apelacionog suda”, smatra Ćalović-Marković.

Vukčević je naglasio da nekritičko prihvatanje kazne, u određenom broju sporazuma, je problem na koji je CeMI već nekoliko godina ukazivao.

“Problem je što nema valjanog obrazloženja, već se samo navodi da je dogovorena kazna prihvatljiva, da je u skladu s interesima pravičnosti, te da je izrečena u skladu s odredbama Krivičnog zakonika i odgovara svrsi, zbog koje je izrečena. llustracije radi, u jednom od predmeta koje smo pratili, lice koje je optuženo za teško ubistvo u pokušaju je ranije osuđivano, i to zbog krivičnih djela: krađa u produženom trajanju, ugrožavanje sigurnosti, zlostavljanje i mučenje, nedozvoljeno držanje oružja i eksplozivnih materija i ubistvo u pokušaju. Viši državni tužilac je sklopio sporazum o priznanju krivice s optuženim, a Viši sud potvrdio čime je optuženom određena kazna zatvora u trajanju od četiri godine i šest mjeseci. U ovom slučaju vijeće Višeg suda je cijenilo da su razlozi za ublažavanje kazne to što se jedan od oštećenih nije pridružio krivičnom gonjenju optuženog, kao i to što je djelo ostalo u pokušaju. S obzirom na prirodu krivičnog djela, kao i na broj pravosnažnih sudskih odluka kojima je optuženi ranije osuđivan, u ovom slučaju je bilo neophodno bolje obrazložiti ublažavanje kazne do koje je došlo”, kazao je Vukčević.

Obljuba djeteta i nasilje u porodici samo izuzetno

Koordinator projekta CEMI-ja smatra da se sporazumi o priznanju krivice zaključuju za krivična djela koja, imajući u vidu način izvršenja i/ili posljedice, ne bi trebalo da budu predmet dogovora - organizovani kriminal, visoka korupcija, seksualni delikti ili bi trebalo da to bude rijetka praksa, opravdana okolnostima svakog konkretnog slučaja.

“Primjera radi, u toku praćenja suđenja smo evidentirali slučaj zaključivanja sporazuma za krivično djelo nedozvoljene polne radnje i obljuba s djetetom kao i tri slučaja sporazuma za nasilje u porodici/porodičnoj zajednici. Osim toga, Krivičnim zakonikom Crne Gore bi trebalo jasno propisati uslove za smanjenje kazne u određenim granicama, u slučaju sporazuma o priznanju krivice, kako bi se postigla koherentnija kaznena politika”, smatra Vukčević.

Podaci Tužilačkog savjeta pokazuju da su sva tužilaštva u Crnoj Gori do sada imala u radu predmete, koje su riješili sporazumom o priznanju krivice. U izvještaju za 2019. godinu najviše sporazuma sklopljeno je u Višem državnom tužilaštvu u Podgorici - 110, a deset predmeta manje, koji su se okončali dogovorom, zaključeno je pred osnovnim državnim tužilaštvom u Glavnom gradu.

Lani je u osnovnom tužilaštvu u Bijelom Polju sklopljeno 42 sporazuma, dok je u Herceg Novom na takav način okončano 20 predmeta.

Pravna alatka - privilegija za političare

Advokat Branislav Lutovac prisjetio se jednog frapantnog primjera kojim se ponajbolje ilustruje stanje u crnogorskoj sudskoj praksi...

“Imamo slučaj da je okrivljenom u predmetu visoke korupcije, za milionsku štetu, nakon sporazuma izrečena kazna od dvije godine zatvora, a drugom za šumsku krađu, pet kubika smrče, je izrečena dvostruko veća robija. To je loša poruka za generalnu prevenciju”, ocijenio je Lutovac.

I u CEMI- ju smatraju da u praksi nije postignut odgovarajući balans između učinjenih krivičnih djela i izrečenih sankcija.

“Kaznena politika, koja se reflektuje kroz broj i vrstu izrečenih krivičnih sankcija se generalno percipira kao blaga i neadekvatna sa stanovišta ispunjavanja ciljeva generalne i specijalne prevencije. Sporazumi su zaključivani i kod produženih krivičnih djela, u predmetima u kojima se radilo o više istih ili istovrsnih krivičnih djela. Ovakva kaznena politika je rezultat ekstenzivnog korišćenja uslovne osude, odnosno neadekvatne (široke) primjene instituta ublažavanja kazne, koji posmatrano sa stanovišta generalne prevencije, može dovesti u pitanje samu svrhu kažnjavanja. Osim toga, percepcija kaznene politike kao blage i neadekvatne, dovodi do društvene osude, odnosno do toga da se sporazumi doživljavaju kao neka vrsta privilegije okrivljenih, posebno ako su u pitanju politički eksponirana lica ili lica koja su to bila”, naglasio je Ivan Vukčević.

Statistika se bilduje, ali nema konfiskacije imovine

U prošlogodišnjem izvještaju Evropske komisije ocijenjeno je da je korišćenje sporazuma o priznaju krivice, uz privremeno oduzimanje imovine, dovelo do rješenja većeg broja predmeta, ali ne i do povećanog broja konfiskacija imovine stečene kriminalom...

“Često se za osnov pregovaranja uzima samo ono za šta tužilaštvo tereti okrivljenog, dok ostatak imovine ostaje ‘netaknut’, zbog činjenice da utvrđivanje protivpravno stečene imovine prouzrokuje odugovlačenje postupka i odlaganje donošenja presude. Ne sporeći probleme u pogledu prikupljanja dokaza i utvrđivanje imovinske koristi stečene kriminalnom djelatnošću, posebno u istragama s transnacionalnim elementom, dometi finansijskih istraga u korupcionaškim aferama za koje su zaključeni sporazumi o priznanju krivice su ostali limitirani. Tačnije, njima je obuhvaćen tek dio pretpostavljene imovinske koristi koja potiče od kriminalne djelatnosti”, pojasnio je koordinator CEMI-ja.

Izvršna direktorka MANS-a navela je da nijedan sporazum o priznanju krivice, suštinski ne sadrži ozbiljne detalje o inkriminisanju bilo kog drugog lica osim optuženog, koji pristaje na dogovor.

“U predmetima trgovine oružjem imamo dogovore gdje okrivljeni ne znaju ni gdje su nabavili oružje, od koga ni što im je trebalo. Imamo slučajeve trgovine drogom, gdje optuženi ne znaju ni gdje su je kupili, od koga, ni šta su htjeli s njom. Kada bi se iz tih sporazuma zaista dobili dokazi, koji bi pomogli u dokazivanju u kontradiktornom postupku drugih lica, onda bi imalo smisla da ta kazna bude manja. A kod nas je slučaj potpuno drugačiji - em mala kazna, em nigdje nemamo priznanja gdje se nalazi imovina, koju je stekao kriminalom. Vi, dakle, ne oduzmete ni imovinu tog ko je dogovorio sporazum, a da ne pričamo o nekome drugom iz te grupe”, smatra Ćalović-Marković.

( Biljana Nikolić )