Kad zaškripi kapija

Kada bismo narodnim jezikom opisivali trenutno stanje po pitanju gostiju na crnogorskom primorju, vjerovatno bi ga ona narodna “na mrzana mi kuća ostade” najbolje prikazala. Domaći gosti, od kojih su primorci najviše zazirali, makar od onih manje platežnih, i pred kojima su grubo zalupili vrata prije mnogo godina, ovih dana treba da spasavaju turističku sezonu. Znatno niže cijene ugostiteljskih usluga ipak nijesu toliko niske da se masovno zaputimo ka moru. Postavlja se pitanje šta se desilo da i u takvom ambijentu domaćih gostiju - pa skoro i da nema.

Nije to ni davno bilo kada je ljetovanje na crnogorskom primorju mogao da priušti čak i običan radnik, i to ne u bilo kakvim uslovima već u hotelskom smještaju, plaćenom od strane firme u kojoj je radio ili uz simboličnu nadoknadu. Takvih hotela i odmarališta je bilo mnogo duž naše obale. Na odmor ste odlazili umorni od poštenog rada, ali bez ikakvih dužničkih finansijskih akrobacija, jer plata je bila dovoljna za sve. Samo što nam se tada, i nikada više poslije toga, činilo da je odlazak sa porodicom na more podrazumijevani uslov za dostojanstven život. Na plažama nijesmo plaćali ulaz, plažni mobilijar je bio ono što donesete sa sobom, djeca sa loptama, supruge sa peškirima, a očevi sa suncobranima na ramenima. Niko nije želio, a ponajmanje tražio, prenešenu spavaću sobu na pijesku, jer bahatost nije bila društveno poželjno ponašanje tog vremena. Sve naše stare fotografije sa mora su imale istu priču - nasmijana zbijena lica, raširen peškir na pijesku i ukrivljen sunconbran, obične životne slike koje u ovom vremenu izgledaju skoro kao bajke. Bilo je nepristojno tražiti i očekivati bilo šta što nije dostupno svakome. U hotelu Metalurg u Igalu, pod jednakim uslovima, pravo na lijep, ponekad i nezaboravan odmor imao je i radnik i direktor. Ovakav turizam koji je odgovarao većini građana Crne Gore nije odgovarao primorcima odnosno, već tada im je bilo jasno da preko prosječnog Crnogorca, kao gosta, ne može se doći do bogatstva. Tada je otpočeo tihi rat protiv domaćih gostiju i onda smo postali turisti naobdan i jeftina sezonska radna snaga.

Ne vjerujem da vas, ukoliko ste roditelj studenta koji sezonski radi na primorju, nije duboko povrijedila, prije neku godinu, izjava uglednog hotelijera koji je zavapio kako ne može da obezbijedi domaću radnu snagu, pa je prinuđen da je „uvozi“ sa strane. Među prijateljima sam imala i one koji su i sa fakultetskom diplomom imali iskustva kod ovog hotelijera, vrlo neprijatna i za mizeran novac. Međutim, kako se o ponosu mladih vrlo često može više govoriti nego o ponosu cijelog jednog naroda, tako su otkazima ili ponovnim nedolaskom mladi pokazali istom da nema u Crnoj Gori dovoljan broj robova, pa ih ipak mora tražiti negdje van granica.

Zahvaljući svemu gore pomenutom danas ravnodušno, bez zluradosti slušam srceparajuće izjavama vlasnika ugostiteljskih objekata kojima pozivaju domaće goste i traže pomoć države zbog loše turističke sezone. Mnogi smatraju da ima dovoljno razloga da pređemo preko ponosa i da se zaputimo prvi, a možda i poslednji put ka hotelima sa četiri i više zvjezdica, jer od iduće godine bićemo na “našem “ moru ono što smo već odavno - persona non grata.

Tako, dragi primorci, ako kapija zaškripi, to je od vjetra, hladnog sa sjevera, usred ljeta. Nimalo prijatnog, ali očekivanog.

( Nataša Pavlićević-Miljanić )