Sa diplomom mašinstva, Nikšićanin živi od ovčarstva
Sa suprugom Milosavom i kćerkama Dankom i Teodorom živi u nikšićkom naselju Gvozdenice, a ljeti izdiže na planinu Lukavicu
Nikšićanin Zlatko Nikolić vjerovatno je najobrazovaniji čobanin u Crnoj Gori.
Sa diplomom mašinskog inženjera koju je stekao prije više od dvije decenije, pedesetogodišnjak drži stado od više od 200 ovaca.
U šali kaže, što veća škola - to bolji čobanin.
Za “Vijesti” priča da potiče iz podostrškog sela Orašje, nadomak manastira Ostrog.
“Završio sam Mašinski fakultet u Podgorici. Nakon završetka fakulteta godinu i po radio sam u Gradskom saobraćaju u Podgorici, zatim šest godina u MUP-u, kao policajac. Sa fakultetom nijesam mogao da nađem posao. Kako i iz kojih razloga - ne znam, znam samo da su postojala obećanja i da se sve završilo samo na onom - 'biće'”.
Sa suprugom Milosavom i kćerkama, desetogodišnjom Dankom i godinu mlađom Teodorom, živi u nikšićkom naselju Gvozdenice.
Ljeti izdižu na Konjsko, na Lukavici
Zlatko kaže da pamti datum koji je predstavljao prekretnicu u njegovom životu - 25. jul 2004. kada mu je otac na Lukavici poginuo od udara groma.
“Tada sam radio kao policajac, imao rješenje na određeno i nijesam bio u mogućnosti da se postavim na oba kraja. Tražio sam da vidim da li postoji rješenje da ostanem u policiji, da mi to bude neka sigurnost, da dobijem neki malo bolji posao. Ali, ništa nijesam dobio osim onoga ‘vidjećemo’. Bio sam u nezavidnoj situaciji. Ovaca se lako bilo riješiti. Nekoliko telefonskih poziva i svaka ode. Dilema me lomila danima”.
Priča da je imao dvije mogućnosti - da ostane da radi kao policajac bez “opipljivog” izgleda da će dobiti rješenje za stalno, ili da se vrati selu i ovcama od kojih, kako je kazao, nikada nije ni pobjegao jer je uvijek pomagao roditeljima.
“Da sam imao išta opipljivo, vjerovatno bi prevagnulo drugo rješenje. Bio sam prvo nezadovoljan sam sa sobom, a onda i sve ostalo. Dosta truda, rada, neprospavanih noći, raznih odricanja da bih završio fakultet, a ispade bez vrijednosti. Teško je reći da li sam se pokajao. Nijesam mogao znati šta sjutra nosi. Ni sada ne znam. I ne mogu znati šta bi bilo da sam drugačiju odluku donio. Prelomio sam, ali i danas to tinja u srcu i duši”.
Znao je, kaže, da se od diplome u džepu ne može živjeti, bez samo od rada, na koji je navikao.
Pored ovaca, od prošle godine ima i dvije krave.
Ističe da on i supruga udruženim snagama stvaraju djeci bolju budućnost.
Sada su i kćerke porasle pa pomažu i uče od oca kako je život stočara težak, a fakultetski obrazovanog čovjeka neizvjestan.
“Teško se baviti stočarstvom, raditi bez dana odmora, bez praznika. Ali, da bi ovaj posao radio, kao i svaki drugi, treba ga znati raditi. Ovo je posao koji nosi izazove, nepredviđene okolnosti, ali častan koji radim sa ponosom. Ništa mi nije teško samo da mi je familija zdrava i da nijesu gladni. Drugo me ništa ne interesuje”.
Supruga Milosava je, kako reče, iz srca nikšićke Župe, iz Carina.
Znali su se odranije, ali je on “čekao da poraste” i da je oženi, s obzirom na to da je od njega mlađa skoro 20 godina.
“Moje dvije najveće radosti su naše kćerke. Trudim se da ih vaspitam onako kako su mene roditelji vaspitali. Dobra su djeca, odlični su đaci, ali i njima, i svima ostalima, kroz sebe, kažem da uče da bi bili što bolji čobani. Što veća diploma, to bolji čoban. Šalim se, naravno. Iako sa mojom školom nijesam uspio, ipak se nadam da će one završiti fakultete, da će ih Bog pogledati i za njih naći neko ljepše i lakše mjesto pod suncem”.
Oglasi za posao omiljeno štivo, porodica najveća podrška
Nikoliću su po završetku fakulteta oglasi za posao bili “omiljeno štivo”, iako je, kako reče, i tada kao i danas znao da uglavnom izlaze tek nakon “obavljenog posla”.
“Iako sam oglase sa nestrpljenjem čekao i tražio, znao sam da su i tada i sada objavljeni samo da se ispoštuje zakonska procedura jer se unaprijed znalo za koga je posao”.
Nikolić priča da je teško naći čobane, pa kada mu ljeti treba ispomoć radnike uglavnom nalazi u zemljama okruženja.
“Lakše bi mi bilo da imam osmočasovno radno vrijeme, da sam u toplom, nego po vjetru i mrazu za ovcama. Najveća podrška mi je porodica i sve što radimo, radimo zajedno. Godine su prošle, a ni ja nijesam više tako mlad, tako da ne očekujem posao za koji sam se školovao. A i da nađem posao, gdje bih sa ovcama. Osjećam se kao da sam u veš mašini – tu sam gdje sam i povratka nema”.
Galerija
( Svetlana Mandić )