Dan uz Vučjanku

Stojim na stijeni Sokolici. Usred planine Kukavice. Dolje, u dubini, svojim kanjonom huči rijeka Vučjanka. Brda se otvaraju prema sjeveru, tamo na horizontu, nazire se Leskovac. Ili mi se to čini. Ipak je dvadestak kilometra po julskom danu u kojem sunce gubi bitku sa oblacima prevelika udaljenost.

Gora plača i naricanja

Narod priča da je Kukavica dobila ime po ženama, sestrama i majkama ovdašnjih ljudi koji su pali u Kosovskom boju, a one su ovom gorom naricale.

Popeo sam se ovamo po nagovoru našeg vodiča, Leskovčanina Miodraga, koji o zavičaju zna skoro sve, a voli ga neupitno. Kada vidim ovaj prizor, potpuno ga razumijem.

Došli smo lokalnim putem koji nosi oznaku 436. On preko planine povezuje Leskovac sa Vladičinim Hanom. Parkirali smo automobil kod skretanja na makadamski put koji vodi naniže prema rijeci. Prilaz do stijene je neuređen. Nema ograde niti stepenica. Kada se popnete na gromadu imate pred sobom čistu dubinu prostora, šum vode i zidove kanjona gusto obrasle šumom. Istu vrstu treperenja u stomaku imao sam na mostu u španskom gradu Rondo koji je isklesan visoko na stijeni, kao u sokolovom gnijezdu. Kao na Sokolici.

Tamo, kao i ovdje, pala mi je na pamet Ničeova misao - ako dovoljno dugo gledaš u ambis, i ambis će početi da gleda u tebe. Pada mi na pamet i Rilkeov stih iz Devinskih elegija - jer šta je ljepota ako ne sam početak strašnoga. Šta meni, ustreptalom na Sokolovoj stijeni, na granici između lijepog i strašnog, kaže planina Kukavica, hučeći nevidljivom rijekom Vučjankom? Da umijem da dešifrujem poruku, mislim da bi to bila - neka veoma drevna pjesma.

Kanal na stijeni

Silazimo sa stijene i idemo dolje, prema rijeci. Drveni most prelazimo s dužnim oprezom. Vučjanka je zelena i žuborna - koritom su razbacane stijene kao da su gorski divovi počesto bacali kamena s ramena.

Na lijevoj obali počinje betonski kanal koji je dio hidrocentrale Vučjanka - sagrađena je 1903. pa je druga po stažu hidroelektrana u Srbiji. Kanal je usječen u stijenu, ima betonsku ogradu široku dva stopala, a od provalije je odijeljena samo zelenim metalnim gelenderom. Pošli smo za našim vodičem tom stazom koja je ujedno ivica kanala držeći se za gelender: lijevo od nas odozgo silazi šumovita strmina koja povremeno prelazi u okomite gromade, a desno nadolje silazi isti takav teren do Vučjanke koju čujemo, ali samo ponekad vidimo, iz ptičije perspektive, kroz krošnje.

Poslije jednog kilometra izlazimo kod kućice sa vidikovcem. Nigdje nikoga. Platforma ima dvije klupe. Na drugoj strani kanjona vidimo Sokolicu, a na njenom vrhu ljudske figure veličine nokta.

Ovdje je nestvarno lijepo. I pomalo sablasno. Zamišljam ljude koji su urezivali kanal u zidove kanjona. Vraćamo se. Tu i tamo vidimo šta nevrijeme može da uradi jakom drveću, lomeći bukve kao čačkalice. Nailazimo usput na par entuzijasta koji traže mjesto u prirodi, a potom na grupicu momaka sa rancima. Očito je staza poznata lokalnim ljubiteljima prirode. Turistima, naročito starijim, ne bih je preporučio.

Vlaina ili Vlajna

Automobilom idemo desetak minuta naviše, uskim asfaltnim putem. Tamo gdje se Golema reka spaja sa Malom rekom, gdje počinje pravi tok Vučjanke nalazi se hotel Vlaina. Tako se zove i jedan vrh na planini Kukavici. Lokalno stanovništvo ime hotela i vrha izgovara kao „Vlajna“, mada geografske karte kao i oznaka iznad vrata hotela čuvaju ono „i“ od nasrtljivog „j“.

Hotel je u vlasništvu jedne beogradske banke, zatvoren je, na prodaju i niko ga neće. Na 750 metara nadmorske visine u nevjerovatnom okruženju, još uvijek lijep u svojoj oronulosti, hotel dijeli sudbinu niza sličnih građevina sa juga Srbije. Ovdje su se dočekivale nove godine, slavile se mature, fudbaleri su dolazili na pripreme. Prije dvanaestak godina je čak i obnovljen. Sada svi ti bivši životi imaju svoj tužni spomenik. Neki porodični ljudi u bjekstvu od korone zasjeli su sa djecom na terasu i doručkuju.

Sjećam se da sam u švajcarskom Valisu posjetio jedno selo na 1400 metara nadmorske visine. Pretvorili su ga u muzej na otvorenom - turisti dolaze da vide kako su švajcarski brđani nekada živjeli. Konzervatorski radovi su sigurno bili skupi. Ali je to bilo stvar identiteta. Postoje zajednice koje pronađu način da ni pod ekonomskim diktatom ne izgube vezu sa prethodnim pokoljenjima.

Đokini virovi

Naravno, ovdje nema novca ni za preče stvari. A možda je stvar ipak u tome šta shvatamo kao preče.

Mada bi imalo šta da se otkrije kada bismo produžili naviše - na primjer, planinarski dom Preka voda iz 1939. na samom vrhu, guste šume mezijske bukve, sela u kojima postoje ogromni kukavički šarplaninci - to ćemo obići drugom prilikom. Okrećemo nazad, nizvodno, ka hidroelektrani Vučje.

Skrenemo sa glavnog na prilazni put. Izletište uz hidroelektranu je dobro posjećeno. Automobili su načičkani oko hotela Orlovo gnezdo. Hotelska terasa je nekada bila omiljeno sastajalište izletnika, ali i ovaj hotel je - zatvoren. Doduše, slovenački preduzetnik porijeklom iz ovog kraja najavljuje njegovo renoviranje. Ali za sada je to samo lijepa ideja.

Kameno zdanje hidroelektrane je pod zaštitom države, trenutno ga obnavljaju. Izletište sa kupalištem je nedavno renovirano. Ali brana nije spuštena, pa nema kupanja. Neki kažu zbog pandemije, a drugi, zbog rekonstrukcije.

Odavde se džombastom stazom uz obalu dolazi do mjesta zvanog Đokini virovi. Vučjanka se obrušava između padina Petokrake i Kitke, bregova koji kanjon sužavaju na nekoliko metara proizvodeći vodopad rijetke ljepote. Teren nije uređen, pa su posjeta i kupanje u kazanu, kako se zove bazen ispod vodopada, ostavljeni uglavnom mlađim ljudima. Naravno i ovo uživanje je na sopstvenu odgovornost.

Crkva kao iz slikovnice

Na kilometer od varošice Vučje, na obroncima Kukavice, nalazi se Crkva Rođenja Svetog Jovana Krstitelja. Po svemu izuzetna građevina djelo je ruskog arhitekte Grigorija Samojlova, kozačkog izbjeglice pred boljševicima. Ktitori su čuvena porodica Teokarević - isti oni koji su krajem XIX vijeka zasnovali tekstilnu industriju u leskovačkom kraju. Vučje je početkom prošlog vijeka imalo struju i meku vodu, jednu od najboljih u Evropi. Od tih slavnih dana ostala je samo zadužbina udovice Dimitrija Mite Teokarevića - Vasilije zvane Vana. Bogatstvo koje je Mita stekao za života pretvoreno je u jednu od najljepših crkvenih građevina na jugu Srbije.

Prema predanju, na tom mjestu nalazila se starija crkva iz vremena kada je u ovim krajevima vladao vojvoda Nikola Skobaljić. On je poslije pada Carigrada neko vrijeme pružao otpor Turcima, na kraju je ubijen. Iza njega su ostali napušteni, a zapušteni Zelen-grad, crkva je srušena. Narod je počeo da prepričava legendu o Nikoli. Navodno ga je rodila djevojka iz obližnjeg sela Vina nakon što je jela živog skobalja. Navodno nije nabijen na kolac već je odletio pred zaprepaštenim osvajačima na svom doratu. Ljudi iz ovog kraja su se sabirali na mjestu bivše crkve. Teokarevići su baš na tom mjestu podigli crkvu, osvećena je jula 1938.

Brežuljak oko kojeg se uvija Vučjanka, unaokolo gorski mir, to je nagrada za svakog ko svrati u lijepo uređeno crkveno dvorište i zastane da se zadivi skladu koji je proizveo Samojlov.

Jezero i riba

Prolazimo kroz Vučje. Firma Porečje, poznata po preradi voća, nekad ponos kraja, od 2015. je u stečaju. Ne zadržavamo se u pustom centru nekada uspješne varošice, nastavljamo prema rijeci Veternici u koju se uliva Vučjanka.

Nakon dvadesetominutne vožnje opet smo među brdima, na brani podignutoj na Veternici podno Kukavice. Vještačko jezero Barje, zaboravljeno od svih. To je voda koju pije Leskovac. Pristup je principijelno zabranjen. Mislim da lokalni ribolovci imaju ležeran odnos prema tim pravilima. Betonski lijevak nasred jezera podsjeća me na rashodovani leteći tanjir.

Već smo umorni i gladni. U povratku svraćamo u restoran Naša kafanica kod sela Todorovce, nadomak Vučja. Moderan ambijent i odlična riba. Gazda, mlad čovjek, kaže da u životu nije ulovio ribu, ali da je otac strastveni ribolovac. Samo se nasmijao na pitanje da li su ribe na tanjir stigle iz zabranjene akumulacije Barje.

Još veće iznenađenje je jedno od najboljih piva u Srbiji. Obližnje selo Žabljane je mjesto porijekla onog ambicioznog slovenačkog preduzetnika Filipa Jorgaćevića koji je naumio da obnovi hotelijerstvo na Vučjanki. On je već pokrenuo proizvodnju zanatskog piva. Četiri vrste - asistent, student, filozof i profesor - u ovom dijelu svijeta imaju skoro nadrealna imena.

Čuda se ipak dešavaju, negdje usred melanholičnog pobrđa, ispod Kukavice, na kraju uzbudljivog dana, dobijete najbolju ribu i najbolje pivo u leskovačkom kraju.

( Dragoslav Dedović (Deutsche Welle Beograd) )