Pregovori

To su darovi korone, a uvijek bi trebalo biti oprezan sa darovima krune. Doba je za sutonsku metaforiku i pjesnike kraja. Možete se pitati da li je to kristalizacija ili samo bukvalizacija onog presudnog modernističkog osjećanja, uznemirujuće gravitacije Kraja, koje odjekuje od Bodlera preko Rilkea do Ruževiča i pjesnika naših dana.

Sutonske slike - čovjek sa svojim strahom. Dimitrije u ovom broju Arta u još jednom briljantnom tekstu (“Biće straha živi u kriku”), tom hodanju na žici između aktuelne stvarnosti i najvećih dometa umjetnosti, pronalazi današnji pogled na amblematičnu modernističku ikonu, Munkov Krik.

Čovjek uvijek olako pristaje ne uznemirujuće rituale koji poništavaju tzv. normalnost: gotovo kao sportski rezultat čekate da vas portal informiše o današnjem broju. Prije par mjeseci desetak slučajeva dnevno je doživljavano kao previše, sada smo “oguglali” na brojke od devedeset i kusur slučajeva dnevno.

Iznenadni pregovori Vlade i SPC, zakazani su kao u vrijeme sekretara za vjerska pitanja, za dan. Iako obje strane govore o potrebi pregovora, meni to saglasje liči na onu lijepu i istinitu Pavićevu rečenicu - “Ponekad je veća razlika između dva Da, nego između Da i Ne.”

Jedni su pregovore vidjeli kao šansu da unekoliko omekšaju predizborni ambijent, relaksirajući predizbornu “idilu” od problema sa kojim ne znaju da se nose: onog crkvenog.

S druge strane Crkva odbijanjem i same ideje o registraciji, jednom, ipak, bezazlenom birokratskom činu, zapravo odbija, kako sam ranije to nazvao, i samu ideju svog “uzakonjenja” u Crnoj Gori.

Utisak je da SPC odbija bilo kakvu formu ulaska u pravni poredak Crne Gore. Crkva ovdje želi pokazati supremaciju nad državom, ona se sada igra Matije Bećkovića - hoće poručiti da je starija od Crne Gore, i da će je nadživjeti. Iako čvrsto vjerujem da će i SPC pogoditi taman kao i pomenuti pjesnik, ljudi iz Crkve vjeruju da je njihova firma “vječnija” od Vječne. To jeste ozbiljna poruka. Posebno u kontekstu u kom se crkva iskazuje i u bukvalno uličnoj političkoj borbi, kojoj se, uzgred, ne vidi kraja.

Ova vrsta šibicarenja od strane vlasti jednostavno nije dostojno (a ni dovoljno) sredstvo u ogledanju sa SPC. Kao ni beskrajni histerični tekstovi dežurnih patriota. Primjerno izgaraju u međusobnom ubjeđivanju u ono u što ionako svi vjeruju.

Već gotovo mitski Treći paket konačno je ugledao svjetlo dana. Prvo vidite impresivnu svotu, ali, nije riječ o nekom crnogorskom Maršalovom planu, ovo je za četiri godine, i opet je veći dio pomoći - fikcija. Zašto baš četiri godine? Ko je tako odmjerio od ekonomskih stručnjaka? Mora da je to idealan period za ekonomski uzlet, ili je nešto drugo u pitanju…

Eto, recimo, sada, da je SPC registrovana sigurno bi se i za njih našla neka pomoć u okviru Trećeg paketa, jer, ako ćemo pošteno, i crkva je pogođena ekonomski, nema toliko hodočasnika, ne pravi Ostrog pare s neba, nego od ljudi koji tamo dolaze. Ovako - nisu ih mogli ugurati u Treći paket. A za Četvrti neka razmisle. Jedna mala registracija? Može?

Ne zamjerite na parodičnom tonu. Zar sve ne djeluje kao parodija. Eto, to je još jedan simptom civilizacijskog Kraja.

Sve počinje da djeluje kao parodija, čak i sport - NBA u mjehuru i Liverpulovo slavlje na praznom stadionu…

A mi se spremamo za izbore i za turističku sezonu? A tek će, bojim se, sezona i izbori djelovati kao parodija. I to otužna. Parodija demokratije i žuđene normalnosti.

Dok osluškujete predizborne liste želja, možda vam se desi da pomislite da jedino što ovdje nije parodija je činjenica da je današnje crnogorsko društvo postalo talac. A talac se ne pita sa sobom...

( Balša Brković )