Vrhunski sportista - “Biti il’ ne biti”

Sport sam po sebi, pogotovo onaj vrhunski, trebalo bi da sadrži takvu moralnu dimenziju da svaki nastali problem može da rješava u okviru svojih institucija. Ako se to ne desi, znači da je problem drukčije prirode i da ne postoji želja da se on riješi. Tipičan primjer za to je događanje u crnogorskom sportu nastalo poslije usvajanja novog zakona. Uslijedile su brojne tužbe koje će čekati na odluke pravosuđa. A ja ću još jednom da iznesem svoje utiske o promašenosti zakonskog pozicioniranja šaha i pravnog apsurda sa retroaktivnim dejstvom, u mom slučaju.

Rješenje o imenovanju za vrhunskog sportistu Crne Gore od 27. VI 2008. navodi: “U postupku po zahtjevu, Ministarstvo je pribavilo mišljenje Crnogorskog olimpijskog komiteta broj 02-537 da Božidar Ivanović ispunjava uslove za sticanje zvanja - vrhunski sportista”.

U drugom pasusu stoji: “Božidar Ivanović, kao vrhunski sportista, za ostvareno 2. mjesto na Prvenstvu svijeta u Lucernu 1989. po osnovu člana 50a Zakona o sportu i člana 7 stav 1 i tačka 1 Uredbe o kriterijumima za utvrđivanje visine premija i naknada za ostvarene sportske rezultate, ima pravo na doživotnu mjesečnu naknadu u iznosu od dvije prosječne mjesečne neto zarade u Crnoj Gori u godini koja prethodi isplati naknade”.

Poslije 123 mjeseca 31. 10. 2018. stiže dopis Ministarstva sporta gdje stoji: “Božidaru Ivanoviću, rođenom 24.08.1946. godine, kojem je utvrđen status vrhunski sportista Rješenjem Ministarstva kulture, sporta i medija broj 06-1715/2 od 27. 06. 2008. doživotna mjesečna naknada iznosi jednu polovinu prosječne mjesečne neto zarade u Crnoj Gori za godinu koja prethodi godini u kojoj se vrši isplata naknade”.

Dakle, priznaje se status vrhunskog sportiste, ali je naknada snižena na pola neto zarade! Kako je moguće praviti razlike između nosilaca tog vrijednog zvanja kad je osnovno pitanje da li je neko vrhunski sportista ili nije! Razumio bih i da mi se ukine taj status, ali ovakav čin tretiranja jednog velemajstora sa takvim rezultatima je nizak udarac šahu, ali i ugledu relevantnih institucija.

Pošto je novi zakon, a time i ovo rješenje bazirano na stavu da šahovska takmičenja nijesu na programu Olimpijskih i Paraolimpijskih igara, djeluje neozbiljno da Vladin resor sporta pobija stavove istoimenog resora iz ranijeg mandata koji su zasnovani na mišljenju Crnogorskog olimpijskog komiteta. Kako se to može nazvati sem činom nepoštovanja usvojenih normi i samovoljom koja se uzdiže iznad zakona.

MOK priznaje FIDE kao jedinstvenu sportsku kuću šaha koja je nadležna za organizaciju svih takmičenja. Ona je pridružena članica MOK-a i sve međunarodne aktivnosti obavlja poštujući njegova pravila. S obzirom na to da se radi o ozbiljnoj materiji, trebalo je tako i pristupiti ovom pitanju i saznati da se Šahovska olimpijada održava pod okriljem FIDE od 1927. (London) i da nije bilo prigodno da se uključi u program Olimpijskih i Paraolimpijskih igara zbog posebnih uslova koje, naročito u XXI vijeku, zahtijevaju takmičenja sa preko 3.000 učesnika iz blizu 200 zemalja. Ko poznaje šahovsku problematiku razumjeće kompleksnu ulogu FIDE koja vodi sport u kojem se takmiči više stotina miliona registrovanih članova.

Ispoštovao sam pravnu pouku i pokrenuo spor kod Upravnog suda. Ponovo sam se iznenadio kad je tužba odbijena kao neosnovana: “Ispitujući zakonitost osporenog rješenja u odnosu na pomenuti propis, kod nesporne činjenice da je tužilac ostvario 2. mjesto na Prvenstvu svijeta u šahu u Lucernu 1989. godine, a imajući u vidu da ta sportska disciplina nije na programu Olimpijskih igara, odnosno Paraolimpijskih igara, u trenutku ostvarivanja rezultata, odnosno utvrđivanja statusa vrhunskih sportista, po nalaženju ovog suda, odlukom tuženog organa kojom je tužiocu usklađena visina doživotne mjesečne naknade nije povrijeđen zakon na njegovu štetu”.

Na tužbeni navod da je povrijeđeno moje stečeno pravo u trajanju više od 10 godina, slijedi obrazloženje: “Pri činjenici da princip pravne sigurnosti obavezuje na primjenu važećih zakona, bez uticaja su navodi tužbe o zabrani povratnog dejstva zakona, povredi pravne sigurnosti, te načela zakonitosti i opravdanih očekivanja stranaka. Naime, članom 147 Ustava Crne Gore je propisano da izuzetno, pojedine odredbe zakona, ako to zahtijeva javni interes, utvrđen u postupku donošenja zakona, mogu imati povratno dejstvo”.

Da li znaju poštovani članovi Upravnog suda koji je to javni interes da se tako obezvrijedi šah kao da je učinjen neki težak prekršaj ili krivično djelo? Jasno je da zakonske pretpostavke za to ne postoje! Isto je kad sam i ja lično u pitanju. A sad još o povratnom dejstvu zakona. Kao dobitnik najvećeg državnog priznanja Crne Gore za 2007. godinu, za rezultate ostvarene u šahu, podsjećam šta piše u Povelji Skupštine Crne Gore:

TRINAESTOJULSKA NAGRADA DODJELJUJE SE ZA OSTVARENE REZULTATE U SVIM OBLASTIMA STVARALAŠTVA KOJI SU OD IZUZETNOG ZNAČAJA ZA REPUBLIKU CRNU GORU.

Je li u redu da Upravni sud, poput resora za sport i mlade, koji je poništio mišljenje Crnogorskog olimpijskog komiteta, ovom presudom posredno obezvrijedi Trinaestojulsku nagradu?! Da li je šah i tu ugrozio javni interes, pa da mi se povratno oduzme i ovo priznanje. A gle čuda, zvanje vrhunskog sportiste Crne Gore dobio sam na dan 13. jula 2008. godine iz ruku premijera Đukanovića.

Najzad, neću pominjati ostale nagrade. Samo ću, zbog važnosti, podsjetiti da sam dva puta (1978. i 1981.) proglašen za sportistu Crne Gore. To je pokazatelj koliko je kod nas bio vrednovan šah i rezultati koje sam ostvario u tom SPORTU!

Da bismo održali riječ, najbolje je da je nikad ne dajemo (Bonaparta).

( Božidar Ivanović )