Taro 26 godina šalje signale sa svjetionika u Valdanosu: Bljesak vodi brod do sigurne luke

Tri kratka, bijela bljeska, kapetanima sa Otranta kažu - sve. U tih deset sekundi, savremeni navigacioni sistemi i super moderni skeneri za zumiranje morskog dna, djeluju bezvrijedno u odnosu na ritam običnih sijalica sa Mendre...

Moćni bljesak sa svjetionika na rtu u zanosnoj uvali u Valdanosu, prvi je koji pomorci ugledaju kada se sa vrata Otranta zapute prema crnogorskim teritorijalnim vodama. Svaki kapetan tada zna da ga od kopna Crne Gore dijele oko 22 nautičke milje...

“Neki pomorci koji me posjete kada ne plove, kažu mi da su uprkos modernoj tehnologiji, ipak najsigurniji kada vide naše svjetlo sa Mendre. Za njih je to i posebno emotivan trenutak jer tada znaju da su blizu zemlji i porodicama“, priča svjetioničar Stanko Taro Stojanović (56), kome je Mendra i radno mjesto i dom.

A kada je prije 16 godina prvi put došao na posao, kaže da je mislio da su na svjetioniku “neke baš ogromne sijalice“.

“Nijesam mogao da vjerujem da su u stvari nalik onim na farovima automobila, samo jače. Tada sam shvatio šta je optika svjetionika“, prisjeća se Taro prvog dana na poslu.

Svjetionik Mendra je počeo da radi daleke 1886. godine, a u Upravi pomorske sigurnosti, u čijoj je nadležnosti, podsjećaju da je za skoro 140 godina objekat uz kulu jednom dograđivan i više puta rekonstruisan.

“Svjetionik se nalazi na istoimenom rtu sa južne strane ulaza u uvalu Valdanos, 5 kilometara sjeverozapadno od Ulcinja. Svjetlo je međunarodnog karaktera i prvi je svjetionik koji dočekuje brodove na istočnoj obali Jadrana. Njegova tačna pozicija je N 41 57.157 E 19 08.978. Svjetlo je na visini 35 metara od nivoa mora, a sama kula je visoka 8 metara. Domet svjetla je 22 nautičke milje, a svjetionik posjeduje i pomoćno svjetlo manjeg dometa“, neke su od karakteristika svjetionika.

Uz to, najstariji je aktivni i jedini čuvani svjetionik na crnogorskoj obali, koji ima svoju posadu - Taro je peta po redu...

Kad gromovi pucaju

Svjetionik na Mendri, karakteristike, odnosno ritam od tri bijela bljeska na svakih deset sekundi, nije mijenjao od kada je Taro počeo da radi.

“Ukoliko bi to uradili, morali bi prethodno da javimo svim nadležnim institucijama i službama jer nijedan svjetionik nema iste karakteristike i ritam. Po tome se i prepoznaje na moru“, kaže Taro.

Ukoliko se desi kvar na glavnom svjetioniku, što je kako priča Taro prava rijetkost, u funkciji je pomoćni. Dva puta za Tarovih 16 godina, istovremeno u kvaru bila su oba svjetla - tada je brodove navodio pomorsko-operativni centar Uprave pomorske sigurnosti i upravljanja lukama(UPSUL).

“Oba puta udario je grom i oba puta bio sam u kući. Nimalo nije prijatno, isto kao da ti neko baci bombu u sobu. Još kad vidiš kako varniči iz štekera, straviš se od pomisli da si bio bliže udaru“, priča Taro o bliskom susretu sa gromovima i o tome kako ni gromobran nije podnio toliku količinu snage i moći.

U nevremenu, osim svjetala, Taro je oba puta ostao i bez stanice.

“Nijesam imao druge štete jer sam davno naučio da kada počne nevrijeme, izvadim sve iz utičnica“, priča Taro dok u kuhinji na spratu objekta uz kulu svjetionika, ispijamo hladno “nikšićko”.

Taro je oženjen, ima suprugu i dvoje djece. Sin mu je pomorac i plovi na brodu “Budva“, na kojem je nedavno otkriven kokain...

“Ne, ne, nije ti on od onih. Isplovio je prije nekoliko mjeseci, on je nova posada“, kaže uz osmijeh.

Dok su djeca bila mala, raspuste su uglavnom provodili na svjetioniku.

“Sada su odrasli, svako ima svoj put. Tu mi je supruga, dođe, čistimo mreže zajedno...“, priča Taro kako se u slobodno vrijeme, koga ima na pretek, bavi ribarenjem.

U mrežama je, kaže, već godinama sve manje ribe. Ranije je mogao nešto i da proda i podmiri neke sitne troškove, ali sada je vrijeme korone...

“Nemam kome da prodam i to malo što izlovim. Nemam ni kola da se odvezem do grada kad ja hoću... Restorani ne rade a sada mi niko i ne dolazi. Zabranili su okupljanja, sve je nekako monotono, dan nikako da prođe. Uhvatio sam sebe par puta da pričam sam sa sobom“, kaže šeretski i veli kako mu fale posjete, razgovori...

Neprepoznatljivi Valdanos i ajkule

Priča da nikome, od kada je počeo da radi, nije zabranio da obiđe svjetionik, ili da se okupa na plaži ispod. Uglavnom su mu dolazili ljudi iz Srbije, koji su kao djeca ljetovali u Valdanosu i krišom odlazili do “tajnog svjetionika“.

“Sada oni dovode svoju djecu, evociraju uspomene i ne mogu da shvate da je ovo onaj Valdanos iz osamdesetih godina prošlog vijeka kada su bili restorani, živa muzika, diskoteka, tamburaši, konobari sa leptir mašnama, dobra hrana, provod...“, priča Taro, aludirajući na trenutno stanje u uvali u kojoj više nema turističkog kompleksa i u kojoj je u funkciji samo kupalište.

Skriveno malo kupalište ispod svjetiionika, koje često ljeti posjete mladi, za Tara je priča za sebe.

“To je otvoreno more, jaka su strujanja, a dubina je blizu 20 metara. Samo mi fali još da vidim kakvu ribetinu pored mene, neku od onih što ih je Jadran sad pun... Neka hvala, nije me nešto strah, ali kupaću se u uvali“, veli Taro i kaže da se ne šali.

Prije devet ili deset godina, sa vinča, naprave za izvlačenje čamaca iz vode, vidio je ajkulu od skoro četiri metra.

“Kasnije sam saznao da nije od onih što napadaju ljude. Nije imala ni klasično leđno peraje već ogroman rep. Isto mi malo nije bilo prijatno iako sam je gledao sa visine od dva metra. A zamisli da sam je vidio u vodi pored sebe. Ja ne mogu da zamislim“.

Prisjeća se da je iste godine bliski susret sa mladunčetom “prave“ ajkule imao njegov prijatelj dok je lovio ribu.

“Taman kada je uzeo karubu, stvor je krenuo ka njemu. Uspio je da mu pobjegne i da se uspentra na barku. E ja ne bih uspio, pa zato biram zaliv“, priča kroz osmijeh o godini kada su ajkule bile viđene i u Budvi i širom Dalmacije.

Često vidi delfine u zalivu. Dođu, kaže, u jatima za ribom.

“Svaki put iznova, to je praznik za oči“.

Ne ide mu se na odmor

Taro nema određeno radno vrijeme - pomorskom centru mora da se javi u 8 časova ujutro, potom u 23 sata i na kraju u 2 poslije pola noći. Na spratu objekta gdje živi, na raspolaganju su mu dvije spavaće sobe, kupatilo, kuhinja i veranda. Isti raspored je u prizemlju, s tim što je veranda pretvorena u kancelariju sa radio stanicom. Taro kaže da je objekat tako građen zbog toga što su, dok je svjetionik bio na plin, u njemu istovremeno stanovale dvije familije kao jedna posada.

Svjetioničari su se mijenjali na poslu i tako je bilo sve do 1985. godine, kada je u objekat stigla struja.

Od opreme, Taro duži samo dvogled. Imao je do prije par godina i pušku, ali je razdužio. I ne treba mu, veli. Ima pravo i na odmor, ali mu se ne ide.

“Da odem na odmor, Uprava bi morala nekog da pošalje da radi taj mjesec. A taj neko ko dođe, mogao bi kuću naopako da mi okrene. Neka me ovako, navikao sam. A i đe bi na odmor, evo i mora i šume koliko hoćeš“.

Horor scene i četiri besane noći

Prije četiri godine, svjetionik su dva puta obišli režiseri i scenaristi iz Italije, u potrazi za lokacijama pogodnim za horor film.

“Ne znam šta je dalje bilo jer više nijesu dolazili“, kaže Taro, koga podsjećanje na Italijane ekspresno vrati na prvu noć provedenu na svjetioniku, koga od uvale u Valdanosu i prvog sudara sa civilzacijom i pitominom, dijeli kilometar i po polumakadamskog puta.

San mu te noći, priča, nikako nije dolazio na oči. Usamljeni objekat na pustom poluostrvu, opkoljen beskrajnom pučinom i neprohodnom šumom, nije ulivao nadu u bilo kakvu sigurnost. Zaključao je sva vrata, zatvorio sve prozore i legao. Nešto je neprestano lupalo. Priča da ne zna koliko se puta spustio do ulaznih vrata da vidi da li neko kuca, ali je zadnji put shvatio da je svanulo.

“Ista situacija bila je i naredne tri noći. Tek sam peto veče zaspao kao čovjek. A danas, nekad i ne zaključam vrata“.

( Samir Adrović )