Ćipranić: Obala jezera je moje dvorište
Već deset godina Nikšićanin koji živi u selu Liverovići, u Župi, čisti otpad koji ostane kada se ljeti povuče voda s jezera, a koji je donijela rijeka Gračanica ili sami mještani odlagali u blizini obale
Navikao je Nikšićanin Lazar Ćipranić da spasava - prvo je, dok je radio kao vatrogasac, spasavao ljude i imovinu, a kada se penzionisao odlučio je da “spasava“ Liverovićko jezero od otpada.
Već deset godina Lazar, koji živi u selu Liverovići, u Župi, čisti otpad koji ostane kada se ljeti povuče voda s jezera, a koji je donijela rijeka Gračanica ili sami mještani odlagali u blizini obale. Iako su ga, kako kaže, mnogi gledali s podozrenjem, bilo je i onih koji su podržavali njegov ekološki aktivizam. Međutim, niko ga nije u tome i fizički podržao - zasukao je rukave i došao da čisti. Ali, kako kaže, on to i nije tražio od njih. Najveća podrška mu je, kaže, bila ta da ne bacaju smeće.
“Volio bih da sam ovaj dio obale fotografisao prije deset godina. Ništa ovdje nije bilo osim otpada. Bukvalno je ovaj kilometar obale bio prava velika deponija. Nijesam mogao to da gledam jer sam smatrao da je i obala jezera i samo jezero moje dvorište i da to treba da čistim i održavam. Kako su ljudi gledali na to moje čišćenje? Sve što je normalno, nije normalno kod ljudi. Neko mi je čestitao, neko se pitao jesam li lud, ali niko mi nije pomogao, mada pomoć nijesam ni tražio. Najveća pomoć mi je bila da ljudi ne bacaju smeće, a mene je svaki očišćeni kvadratni metar radovao”, priča Ćipranić za “Vijesti”.
Priznaje da je u početku mislio da neće izaći na kraj s tolikim smećem, ali nije odustajao. Mada, kako kaže, nije u početku ni imao namjeru da od zapuštenog dijela obale napravi izletište ili, kako on kaže, “mali raj”. Sada je već druga priča, pa ideja o izletištu nije nemoguća.
“Za ovo deset godina sam sigurno sakupio tone raznog otpada. Čak sam vršio i selekciju otpada. Ono smeće koje ne gori, a njega je bilo od 70 do 100 vreća, sam odvozio, dok sam ono smeće koje gori palio, jer, iskreno, nijesam ni imao dovoljno kesa za toliko otpada. Čistio sam do tančina, uvlačio se u žbunje, a više puta mi je prijetila opasnost od zmija, ali su me one, srećom, zaobilazile, iako sam na njih nailazio”, priznaje Ćipranić.
Najteže je, kaže, kese bilo sakupiti, dok je sada najviše stakla preostalo da se pokupi. Međutim, nije Ćipranić samo čistio obalu. Da bi probudio svijest mještana postavljao je table upozorenja s natpisima ‘Čuvajte prirodu’, ‘Ne bacajte smeće’. Na kraju je njegov, kako se u početku činilo Sizifov posao, urodio plodom.
“U startu nijesam mislio da ću izaći na kraj s tolikim smećem, a iskren da budem, nijesam ni mislio da ću doći do toga da od ovoga napravim lijepo izletište. Sada je vidno manje smeća i ostali su finalni djelovi čišćenja. Čini mi se da sam koliko-toliko uspio da doprem do svijesti mještana, a vidim da se svijest ljudi uopšteno polako mijenja, da je ‘načeta’ priča u vezi s ekologijom i zaštitom životne sredine, što mi je drago. Imao sam prilike da idem po Zapadu i uvijek sam se pitao zašto kod njih ljudi toliko vode računa o životnoj sredini, a kod nas ne”, kaže Lazar.
Iako ima stan u gradu, Lazar je sa suprugom i kćerkom uglavnom u Liverovićima gdje se, kada ne čisti obalu jezera, koja se nalazi ispod njegove kuće, bavi pomalo stočarstvom. Ima tri koze, kokoške, ćurke, dvije svinje.
“Neće to biti kraj priče. Moj komšija Ranko Vlahović je u dijelu ispod svoje kuće, takođe očistio dio obale, pokupio smeće i svake godine održava i sređuje prirodni park od bijelih vrba. Namjera mi je da ovaj dio što sam ja očistio spojim s njegovim dijelom, da posadimo rastinje, da u saradnji s Mjesnom zajednicom postavimo mobilijar i da od ovog dijela obale napravimo mali raj”, ne bez ponosa kaže Ćipranić.
Uvjeren je i da će mještani znati da čuvaju sređeni dio obale, jer je iz godine u godinu sve manja količina otpada pokazala da je počela da se budi svijest ljudi. Nada se da će još biti onih koji će slijediti njegov i Vlahovićev primjer.
Mještanima dio obale već postao primamljiv za šetnju
“Presrećan sam bio kada sam malu rijeku očistio i oslobodio je velikog nanosa smeća. Tačno ispod kuće bila je jedna velika deponija. Angažovao sam i mašinu ne bih li tu deponiju očistio. Moram priznati da sam ponosan bio kada su, ubrzo nakon čišćenja te deponije, došli tinejdžeri da roštiljaju i druže se. Drago mi je i što sada vidim mještane kako ovim dijelom obale šetaju. A nekada se tu nije moglo proći od smeća”, kaže Ćipranić
( Svetlana Mandić )