Razvod parova koji su često u konfliktu obično ima pozitivan efekat na djecu

U prosjeku, prisutno je lošije mentalno zdravlje djeteta i odraslog koji je dijete razvedenih roditelja. Oni pokazuju veći nivo tuge, nezadovoljstva životom, slabiju samokontrolu, anksioznost, depresiju i veće korišćenje zdravstvenih usluga koje pružaju psiholozi i psihijatri. Djeca iz takvih brakova su i sama sklonija razvodima i često ulaze u veze koje raskidaju neposredno prije nego se iste ozvaniče brakom. Kao i mnoge druge stvari u djetinjstvu, djeca znaju da usvoje model ponašanja svojih roditelja i u vezi njihovog braka.

Opet, razvod parova koji su učestalo u konfliktu, ima obično pozitivan efekat na djecu. To je zato što tokom konflikta i bračne nestabilnosti, djeca vrlo često prisustvuju nemilim scenama. Djeca predškolskog uzrasta, tumačeći svijet na svoj način, znaju da optužuju sebe za roditeljske svađe, što rezultuje osjećajem krivice i sniženim samopoštovanjem. Negativnosti između roditelja se prelivaju na odnose sa djecom, što se ogleda u strožem kažnjavanju i učestalijim konfliktima sa djetetom. Pored toga, djeca učeći po modelu, usvajaju verbalnu i fizičku agresiju koju vide kod roditelja.

Finansijska podrška se često gubi tokom razvoda i roditelj-staratelj često mora da dodatno radi, da bi održao finansijsku stabilnost. Ovo djeluje negativno na kvantitet i kvalitet vremena koje roditelj provodi sa djetetom, na brigu o njemu i na roditeljski nadzor nad djetetom, društvom u kojem boravi i djetetovim aktivnostima. Opet, kao najgori period je opisano vrijeme godinu dana nakon samog razvoda, da bi se nakon dvije godine od razvoda, roditeljske vještine značajno unaprijedile u prosjeku. Stručnjaci se slažu da u prosjeku, porodice sa dva roditeja imaju veći životni standard, dijele više kooperativne discipline i emocionalno su bliže svojoj djeci. Djeca iz familija sa dva roditelja bilježe u prosjeku, veći obrazovni i profesionalni uspjeh.

Roditeljsko otuđenje

Djeca uključena u visoko konfliktne razvode i suđenja o starateljstvu često ispoljavaju nešto, što je dječji psihijatar Ričard Gardner 1985.godine opisao kao sindrom roditeljskog otuđenja.

Sam sindrom opisuje nekoliko jasnih ponašanja djeteta, koja uključuju pokazivanje straha, nepoštovanja i hostilnosti prema jednom od roditelja. Gardner je primjetio psihološku manipulaciju i uticaj na dijete, koju nekad iskazuju pojedini roditelji, a u cilju prekida djetetovih veza sa onim drugim roditeljem. Djetetu se ˝ispira mozak˝ pričama da ih drugi roditelj ne voli ili čak mrzi. Ono se uči da drugog roditelja zove vlastitim imenom, a ne ˝mama˝ ili ˝tata˝.

Djetetu se ograničava kvalitet druženja sa drugim roditeljem i skraćuje vrijeme koje provodi sa njim. Sve to je samo po sebi jedna vrsta psihičkog zlostavljanja.

Roditeljsko otuđivanje može da počne i nekoliko godina prije samog razvoda, uslijed konflikta između bračnih partnera i očekivanja raskida. Iako dijete može da tvrdi da je ˝mržnja˝ prema drugom roditelju nešto što je samo usvojilo, često se prepoznaje prepričavanje navoda roditelja koji pokušava da ga izmanipuliše, pogotovo u situacijama koje dijete opisuje, a koje su se desile na uzrastu za koje nema, niti može da ima sjećanja ili u situacijama koje se nisu ni desile. Često se negativna osjećanja proširuju i na porodicu ˝omraženog˝ roditelja.

Kako pomoći djetetu

U prepoznate faktore koji utiču na posljedice razvoda na djecu spadaju uzrast djeteta, pol i socioekonomski status.

Zavisno od uzrasta djeteta, potrebno je adekvatno komunicirati sa njim i prihvatljivo objasniti šta se u stvari dešava. Kad su mala djeca u pitanju, potrebno im je objasniti da razvod nije njihova krivica. Treba biti iskren sa djetetom, provoditi vrijeme sa njim i prihvatiti da određeno vrijeme provodi sa ostalim članovima porodice.

Poseban izazov je zamjena partnera, na šta u prosjeku burnije reaguju djeca adolescentnog uzrasta i to češće dječaci.

To se često ispoljava verbalnom i fizičkom agresijom i drugim društveno neprihvatljivim ponašanjem, kao što su zloupotreba psihoaktivnih supstanci, delinkvencija i sl.. Da bi se ovo preveniralo i umanjilo, potrebno je da djeca provode adekvatno vrijeme sa roditeljem koji nije staratelj, da bi ostvarili adekvatnu povezanost i podršku. To nažalost, u realnosti, često nije slučaj. Na primjer, u prosjeku (SAD, 2005) 20 odsto djece nema nikakav kontakt sa svojim očevima, dvije do tri godine nakon razvoda.

Djeca ne treba da budu sredstvo za osvetu drugom roditelju. Baš naprotiv, ukoliko je bivši supružnik neko na koga se gleda sa ogorčenjem, ljutnjom ili mržnjom, najbolje je racionalno posmatrati tu drugu osobu i ponašati se prema njemu/njoj gledajući je kroz zajedničko dijete i njegovu dobrobit.

Ne treba dozvoliti iracionalnu ostrašćenost, već treba racionalno sagledati problem. Opet, kako kaže filozof Baruh De Spinoza, emocija je uvjek jača od razuma. S toga emociju eventualne mržnje prema bivšem partneru, treba pobijediti emocijama prema djetetu i željom za njegovom srećom. Ukoliko je sve to veliki izazov, treba potražiti i stručnu pomoć porodičnog terapeuta, psihologa ili psihijatra.

Uticaj društveno-političkih promjena na brakove u Crnoj Gori

Crnogorsko stanovništvo u zadnjih nekoliko generacija prolazi kroz izuzetno brze i velike društvene promjene. Jedno izrazito patrijarhalno i konzervativno društvo iz prve polovine 20. vijeka, prošlo je naprečac kroz ubrzan kurs ideologije komunizma, zatim kroz ublažavanje istog, kroz politiku nesvrstanosti, a na kraju, zadnjih tridesetak godina, kroz demokratiju i savremene trendove promocije ljudskih prava i sloboda. Sve se to drastično odrazilo i na izgled prosječne crnogorske familije.

Patrijarhat u kom su rasli roditelji naših roditelja, je bio jedan od najizraženijih u regionu. Djelimično je dobijao snagu iz ratničke tradicije ovih prostora, brojnih sukoba koji su definisali i stil života, iz doba u kojem je fizička snaga bila bitna za uspjeh u sukobima, te su ratnici bili skoro isključivo muškarci. U to doba se nije gledalo sa odobravanjem na razvode. Sami brakovi su često bili ugovarani, a bio je poznat i običaj ˝krađe mlade˝. Familije su se dobrim dijelom bavile zemljoradnjom i stočarstvom i čest je bio slučaj da nekoliko generacija živi pod istim krovom. Prava žena su bila značajno ograničena, što su i ovjekovječili naši filmski umjetnici kroz filmove i serije.

U uslovima tadašnjeg bavljenja zemljoradnjom i stočarstvom, djeca su bila i radna snaga u tim uslovima. Rađanje većeg broja djece imalo je djelimično uzrok i u većoj stopi smrtnosti, kako zbog ratova, tako i zbog zaraznih bolesti i niske dostupnosti i razvoja medicine kao nauke.

Komunizam i industrijalizacija koju je donio, prilično je oslobodio i unaprijedio položaj žena u društvu, donio im je veću slobodu da nastave školovanje, da se samostalno bave svim profesijama, bolju zdravstvenu zaštitu i sl.. Pored mijenjanja konzervativnih shvatanja, obrazovanja stanovništva, poznavanje prava na izbor, bolje poznavanje mjera reproduktivnog zdravlja i dostupnost sredstava kontracepcije, dodatno su uticali na demografske karakteristike domaćinstava i porodica u Crnoj Gori.

Poseban izazov je zamjena partnera, na šta u prosjeku burnije reaguju djeca adolescentnog uzrasta i to češće dječaci

Taj trend je nastavljen u demokratiji zadnjih 30-ak godina, što nije samo karakteristično za Crnu Goru, već i za zemlje regiona i šire.

Definicija braka varira širom svijeta, u zavisnosti od kulture, religije, te čak i kroz različite istorijske periode u istovjetnim kulturama i religijama. Brak podrazumijeva zakonske obaveze između dvije individue, kako jedne prema drugoj, tako i prema djeci koju izrode ili usvoje. Religiozni brak u različitim religijama (hrišćanstvu, islamu, judaizmu...) predstavlja zavjet pred Bogom i to po strogim pravilima, zavisno od religije, nekada ga je bilo skoro nemoguće raskinuti.

Istorijski, u većini kultura udate žene su imale vrlo malo prava, često su smatrane vlasništvom muškarca, nisu mogle da imaju naslijedstvo, muškarci su imali pravo da koriste fizičko nasilje radi ˝disciplinovanja˝. Bio je poznat običaj kupovine mlade, dok su predbračni i vanbračni odnosi kriminalizovani. Od početka 20. vijeka postoji tendencija realizacije ostvarivanja jednakosti između polova. Rastu i lične slobode i prava, tako da se polako, ali sigurno najprije uvodi mogućnost da se jedan od partnera pozove na “nepočinstva” drugog i tako razvede, a zatim se usvaja i da se sam razvod ne mora ni na koji način pravdati pred sudom, već da sud samo definiše prava i obaveze razvedenih supružnika, starateljstvo nad djecom i podjelu imovine.

U prepoznate faktore koji utiču na posljedice razvoda na djecu spadaju uzrast djeteta, pol i socioekonomski status

Sve više razvoda

Savremene tendencije u svijetu su takve da je broj sklopljenih brakova u Evropi od 1975. do 2005. opao za 30 odsto, dok u nekim zemljama stopa razvoda ide i do 50 odsto. Po statističkim podacima o razvodima u SAD (2009) samo 63 odsto djece je odraslo uz oba roditelja.

U nekim društvima postoji tendencija tzv. serijske monogamije (Karibi, Brazil, Mauricijus…), gdje su učestali višestruki razvodi, naknadni brakovi i vanbračne zajednice, koji čine i do 24 odsto brakova u tim zajednicama. Sve te krupne društvene promjene, dovode do promjena u izgledu familija, što se opet vidi u statističkim podacima naše države, čijom analizom, uočavamo nekoliko trendova:

- Broj članova domaćinstva značajno opada (svega sedam odsto domaćinstava je sastavljeno od dvije ili više porodica, a čak 20 odsto su neporodična domaćinstva, većinom jednočlana (2011))

- Broj djece po domaćinstvu opada (Svega 9% domaćinstava ima 6 ili više članova. Njih 18% domaćinstava ima samo jednog člana. Prosječan broj članova jedne porodice u Crnoj Gori je 3,3 (2011))

- Životno doba u kojem se ulazi u bračnu zajednicu je sve starije (Prosječna starost nevjeste je 28, a mladoženje 31 godina(2011))

Broj razvoda raste iz godine u godinu (broj razvoda odgovara svakom četvrtom sklopljenom braku (2018)

Autor je specijalista dječje i adolescentne psihijatrije u Kliničkom centru Crne Gore

( Ivan Krgović )