Sistem zaštite kulturne baštine u Crnoj Gori ne funkcioniše

Mnogo je gore biti “bivši” na Uneskovoj Listi svjetske kulturne baštine, nego da se na njoj nikada nije ni bilo, a za jednu turističku zemlju poput Crne Gore tako nešto bi bilo katastrofalno... Crna Gora još nije stigla do tog stadijuma, ali uzevši sve u obzir, hoda po samoj ivici i ostanak na listi ili pad sa nje je neizvjestan ako se nastavi raditi kao i do sada, odnosno ako situacija u Kotoru i Boki ostane ista kada su u pitanju gradnja, planiranje, urbanizacija. Da se to ne bi dogodilo, neophodno je ući u trend zajedničke gradnje za svačiju dobrobit. To je zaključak Biljane Gligorović na jučerašnjoj onlajn debati o stanju prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora koju je organizovala nevladina organizacija “Expeditio”, kao dio projekta „Aktivni građani za bolju Crnu Goru-Ka vladavini prava i održivom razvoju Crne Gore“, koji implementira NVO „Mreža za afirmaciju nevladinog sektora“ (MANS) u saradnji sa NVO “Crnogorsko društvo ekologa“, “Green Home” i CZIP, uz podršku Evropske unije posredstvom Delegacije Evropske unije u Crnoj Gori.

“Situacija u kojoj se trenutno nalazimo, zbog pandemije korona virusa, još jasnije ukazuje na propuste i neodržive pristupe u ‘razvoju’ područja Kotora, koji su se oslanjali isključivo na masovni kruzing turizam a koji se ogledaju u prekomjernoj urbanizaciji (prevashodno apartmanskih i turističkih kapaciteta), devastaciji kulturnog pejzaža koji je najveća vrijednost područja ali i izumiranju života i gubitku usluga u istorijskim naseljima i gradovima. Sve ove negativne promjene su posebno sada veoma jasno vidljive u prostoru... Iako se Prirodno i kulturno-istorijsko područje Kotora nalazi na Uneskovoj Listi svjetske baštine već 40 godina, Komitet za Svjetsku baštinu još od 2003. godine kontinuirano i jasno ukazuje na probleme koji su prisutni na ovom području, a prevashodno na one vezane za prekomjernu urbanizaciju, ali i neefikasan sistem zaštite, planiranja i upravljanja. Takođe, već duži niz godina i stručna javnost i civilni sektor sa područja Kotora ukazuju na zaista alarmantno stanje na području Svjetske baštine”, istakle su Aleksandra Kapetanović i Biljana Gligorović iz NVO “Expeditio” i dodale da ih je takvo, “već alarmantno stanje na prostoru prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora”, podstaklo za organizaciju ovog onlajn događaja koji je juče realizovan putem zoom aplikacije. Sagovornice “Vijesti” istakle su da su najveći problemi sa kojima se suočava bokokotorska baština: kontinuirana devastacija kulturnog pejzaža Svjetske baštine, izuzetno loši planski dokumenti za ovo područje koji ne doprinose njegovoj zaštiti, nefunkcionalni i urušeni sistemi zaštite kulturne baštine i planiranja prostora, neefikasan sistem upravljanja i, bez obzira na formalne napore, nepostojanje iskrene volje nadležnih da se stvari promijene.

Transformacija pejzaža

Kapetanovićeva je istakla da je posebno izražena transformacija pejzaža, primjetna prvobitno u Kostanjici, a u posljednje vrijeme i u Dobroti koja predstavlja “poligon za prekomjernu urbanizaciju i transformaciju” kojom se gubi vrijednost autentičnog naselja tog područja. “Planiranje je ključno i ne smijemo dozvoliti da se dese propusti. Imamo primjer da u zonama koje su od izuzetnog značaja za područje Kotora i vizuelni su reperi ove zone dešavaju se intervencije koje potpuno mijenjaju karakter prostora... Jedna od takvih je i stambena kula, nažalost, vidljiva iz svih krajeva zaliva... To su rezultati neadekvatnog planiranja prostora, a svjedoci smo upravo sada, da su mnoge strukture koje su se izgradile prazne, a zbog degradacije kvaliteta života lokalno stanovništvo napušta svoje prebivalište”, kazala je ona u okviru debate i istakla da očuvanju ovog područja Unesko i međunarodna zajednica mogu pomoći samo smjernicama i preporukama, ali je na nama da se to dalje primijeni i implementira. Jedna od konstatacija debate je i da zaštićeno područje mora imati drugačiji tretman, odnosno - planiranje prostora mora biti u funkciji zaštite i razvoja, “a ovo čemu svjedočimo nije razvoj”.

Nedostaju kompetentne institucije

Neophodno je okupiti širi krug ljudi - struke u proces planiranja i gradnje i učiniti taj proces transparentnim.

Građanska i ekološka aktivistkinja Patricia Pobrić istakla je da ljudi koji se ovim pitanjima bave nijesu ljudi iz struke i da upravo oni donose (loše) odluke i sastavljaju (loša) dokumenta koji se zatim samo međusobno nadovezuju. Arhitekta Ilija Lalošević smatra da “nedostaje kompetentno i potentno mišljenje institucija”.

“Naravno da nedostaje kad su nam institucije dovedene do ovoga do čega su dovedene. Od nekadašnjih moćnih službi planiranja gdje se o svakoj lokaciji razgovaralo, a o velikim potezima tek, stigli smo do ovoga... Problem je počeo urušavanjem institucija koje su svjesno urušene da bi scenario koji danas imamo bio na snazi”, kazao je, između ostalog, Lalošević. On je primijetio i da poseban problem predstavlja “tumačenje” moratorijuma, jer pravnici nerijetko pronalaze “krivine” i “rupe” koje za arhitekte ne postoje. “Za nas inžinjere ako se kaže ‘moratorijum’, onda je u pitanju nešto ‘morto’, onda je gradnja mrtva, i gradnja staje, a kod nas je življa nego što je bila decenijama unazad i uz to je neuporedivo neadekvatnija”, kazao je on.

Manjak društvene odgovornosti

Ivan Vratnica, crnogorski arhitekta koji živi i radi u Beču, istakao je da je najveći problem u Crnoj Gori nesvjesnost društva i pojedinaca, a zatim i društvena odgovornost koje nema.

“Svi pojedinačno bi trebalo da budu svjesni vrijednosti naše baštine, a institucije koje građani plaćaju moraju biti istinski ključ za odgovornost i utvrđivanje odgovornosti”, rekao je on.

Na pitanje “Vijesti” kakva je saradnja koju NVO “Expeditio” ima sa lokalnim i državnim institucijama, oni su kazali da su često nepozvani - neuključeni u procese.

“Mi smo kao nevladina organizacija, može se reći strukovna, uvijek bili otvoreni za saradnju sa institucijama i spremni da svoje znanje i iskustvo podijelimo. Vrlo otvoreno i iz ugla struke uvijek ukazujemo i na sve probleme i propuste sistema, takođe redovno i transparentno iznosimo naša mišljena i primjedbe javno, a upućujemo ih i Komitetu za svjetsku baštinu, što smatramo da je naša obaveza. Tako da nas često lokalne i državne institucije u ključnim temama zaobilaze, ne uključuju ili tačnije, ne uvažavaju naše mišljenje dovoljno ozbiljno prije nego ono postane istovjetno mišljenju nekih viših, najčešće, inostranih instanci”, kazale su Kapetanovićeva i Gligorovićeva.

Nijesmo svjesni vrijednosti zapaljenog lokaliteta

Na pitanje “Vijesti” kakvom odnosu svjedoči izjava predsjednika opštine Kotor Željka Aprcovića kada je u pitanju požar na tvrđavi San Đovani kojom on emocijama opravdava slučaj koji se desio, Kapetanovićrva i Gligorovićeva ističu da upravo takve izjave potvrđuju da sistem zaštite kulturne baštine ne funkcioniše.

“Sve izjave koje smo mogli čuti vezano za incident na Kotorskoj tvrđavi, nažalost samo potvrđuju da naš sistem zaštite kulturne baštine apsolutno ne funkcioniše i da nismo svjesni vrijednosti lokaliteta koji je tada nedopustivom nesmotrenošću doveden u ozbniljnu opasnost. Kotorska tvrđava je od 1979. kao dio Prirodnog i kulturno-istorijskog područja Kotora na Uneskovoj Listi svjetske baštine, a od 2017. dodatno i kao pojedinačno kulturno dobro, u okviru serijske nominacije Venecijanskih utvrđenja. Mi bismo morali za Kotorsku tvrđavu da imamo: prije svega detaljan snimak i analizu postojećeg stanja, ozbiljan plan namjene i konzervatorski projekat pa zatim i plan upravljanjanja u kojem bi morale biti definisane sve procedure vezano za zaštitu, korišćenje i održavanje tvrđave. Nevjerovano je, i nedopustivo da mi kao država, ništa od toga nemamo! Međutim, čak i u situaciji kad ta osnovna dokumenta nemamo, vlasti i institucije koje upravljaju ovim područjem bi morale da znaju za procedure koje je neophodno primijeniti za bilo kakve intervencije na ovako značajnom kulturnom dobru. Iz svega što je javnosti bilo dostupno vezano za Kotorsku tvrđavu, jasno je, i poražavajuće, da nažalost nadležni ni to ne znaju i da taj izuzezan objekat, ne umijemo ni na primjeren način da koristimo a da ga ne ugrozimo”, ističu sagovornice “Vijesti”.

( Jelena Kontić )