Faktor Tramp i spoljna politika SAD

Prva godina Trampovog mandata donijela je mnogo skandala, i još više zapaljivih tvitova, ali se američka spoljna politika nije suštinski promijenila. Veliko je pitanje hoće li u 2018. SAD, suočene sa Trampovom namjerom da se stvari preispitaju, zadržati kontinuitet spoljne politike

Tokom prve godine mandata Donalda Trampa šteta nanesena spoljnom politikom njegove administracije ispostavila se znatno manjom nego što su svi očekivali.

Bez obzira na svoju glasnu retoriku i tvitove kroz koje je sjevernokorejskog diktatora Kim Džong Una nazvao “čovječuljkom-raketom”, novi predsjednik SAD nije započeo nikakve ratove, bilo na Korejskom poluostrvu ili u Južno-kineskom moru. Takođe, nije bilo nikakvog konflikta sa Tajvanom nakon što je Tramp doveo u pitanje staru američku politiku “jedne Kine”.

U stvarnosti, umjesto konflikta sa Kinom, Tramp je, izgleda, uspostavio tijesne odnose s njenim predsjednikom Si Đinpingom. Kineski lideri nisu mogli povjerovati da im se toliko posrećilo kada je jedan od prvih Trampovih zvaničnih poteza bio izlazak SAD iz Transpacifičkog trgovinakog sporazuma - koji je trebalo da isključi Kinu i učvrsti pravila zapadne trgovine u azijsko-pacifičkom regionu. Izgledalo je da Tramp hoće Kinu da učini ponovo velikom, a ne Ameriku.

Osim toga, Tramp nije započeo trgovinski rat nametanjem visokih carina na uvoz krupnim trgovinskim partnerima SAD, kao što su Kina, Njemačka i Japan. Bez obzira na njegovo odbijanje da preispita nuklearni sporazum sa Iranom, dogovor ostaje na snazi. A dugoročne posljedice njegove jednostrane odluke da prizna Jerusalim kao prestonicu Izraela tek će biti sagledane.

Trampove nade u tješnju saradnju sa Rusijom, na štetu američkih saveznika, takođe nisu bile opravdane i zvanična pozicija SAD u ukrajinskom konfliktu nije se promijenila. To je, bez ikakve sumnje, vezano za odluku predsjednika Rusije Vladimira Putina da se 2016. umiješa u predsjedničke izbore u SAD, što je Trampu onemogućilo da preorijentiše američku politiku prema Rusiji, a da pritom ne izazove unutarpolitičku buru.

Na sličan način, bez obzira na to što ga Tramp smatra “zastarjelim”, NATO je faktički prikupio snage i legitimnosti tokom prošle godine zahvaljujući rastu vojne moći Rusije i nastavku rata u Istočnoj Ukrajini. Nesumnjivo je da se Evrpoljani moraju više brinuti za svoju odbranu nego što je to bio slučaj ranije. Ali tu se ništa se ne bi promijenilo ni da je na mjestu predsjednika SAD Hilari Klinton (iako su njene poruke bile formulisane s više prijateljskih izraza).

Generalno, oni iz Bijele kuće “koji su odrasli u uniformi” - ministar odbrane Džejms Matis, savjetnik za nacionalnu bezbjednost H.R. Makmaster i šef štaba Džon Keli - obezbijedili su kontinutitet u spoljnoj politici SAD. A isto je, izgleda i sa ekonomijom i trgovinskom politikom.

Znači li to da svijet može odahnuti s olakšanjem? Naravno da ne. Nad spoljnom politikom SAD i dalje stoji veliki znak pitanja - u vidu samog Trampa. Apsolutno je nejasno šta predsjednik hoće, šta zaista zna, a šta mu njegovi savjetnici govore ili ne. Konzistentna spoljna politika ne može da izdrži promjene Trampovog raspoloženja i donošenje sponatnih odluka.

Što je još gore, smanjenje administracije Stejt departmenta oslabilo je, skoro do kritičnog nivoa, intitucionalnu bazu za ostvarivanje spoljne politike. Ni nedavno objavljena “Strategija nacionalne bezbjednosti” Bijele kuće ne budi više nade. Za razliku od zvaničme pozicije Amerike od 11. septembra 2001. godine, SAD će sada u svojstvu glavne prijetnje nacionalnoj bezbjednosti i miru u čitavom svijetu razmatrati svoje globalno suparništvo sa Kinom i Rusijom, a ne terorizam nedržavnih subjekata.

Ipak, kad se osvrnemo na 2017. stvara se utisak da je, iako je spoljna politika SAD u generalno ostala ista, ona postala i potpuno nepredvidljiva. Na taj način 2018. će vjerovatno biti godina suštinski naraslih rizika, posebno ako se uzmu u obzir tenzije u Persijskom zalivu, rat u Siriji, hegemonistička borba između Saudijske Arabije i Irana i nuklearno balansiranje na granici rata na Korrejskom poluostrvu.

Na Korejskom poluostrvu i u Persijskom zalivu glavni cilj mora biti predupređenje nuklearnog sukoba među diktaturama, jer to ugrožava regionalnu stabilnost i preovlađujuću ravnotežu snaga. Prema mišljenju eksperata, ne treba ignorisati rizik vojne konfrontacije sa Sjevernom Korejom ili Iranom.

U slučaju Sjeverne Koreje, koja efikasno radi na interkontinentalnoj balističkoj raketi, koja bi mogla da dosegne kontinentalni dio SAD, takav konflikt bi za sobom takođe mogao povući korišćenje nuklearnog oružja. Ništa u toj situaciji ne izaziva optimizam, posebno sada kada je na čelu SAD predsjednik kojem malo ko može vjerovati i čija politika mora izaći iz lavirinta njegovih tvitova.

Sve u svemu, faktor Tramp mogao bi postati najvažniji izvor nedefinisanosti u međunarodnoj politici u ovoj godini. SAD su, kao i do sada, najvažnija super sila u svijetu i igraju nezamjenjivu ulogu u očuvanju globalnih pravila. Ako je politiku Amerike teško predvidjeti i ako Trampovo ponašanje podriva pouzdanost vlade SAD, međunarodni poredak postaće ranjiv pred ogromnim potresima.

Kako se SAD približavaju svojim međuizborima izborima u novembru, biće važno riješiti kako unutrašnjopolička zbivanja mogu uticati na spoljnu politiku zemlje. Ako republikanci izgube svoju većinu u jednom ili oba doma Kongresa, i ako Robert Miler, specijalni savjetnik u ruskoj istrazi, predstavi svoje zaključke u približno isto vrijeme, tada će Tramp osjetiti da je njegova vlast dramatično ugrožena.

Na taj način krucijano pitanje za 2018. godinu glasi - šta će uraditi Tramp ako bude ugrožen na domaćem terenu istovremeno kad počne spoljnopolitička kriza. Hoće li “odrasli u kući” moći da izađu na kraj sa svojim obavezama? Ne mora se biti prorok da bi se na sljedeće mjesece gledalo sa skepticizmom i zabrinutošću.

Autor je bio ministar inostranih poslova Njemačke 1998-2005; odigrao je ključnu ulogu u osnivanju Njemačke partije Zelenih, čiji je lider bio skoro 20 godina

Copyright: Project Syndicate, 2018.

( Joška Fišer )