Kako se nositi sa tragičkom krivicom

Novi roman Mihaila Radojičića Šoka već se u naslovnoj ekspresiji Smrt je uvijek u modi (Obod, Cetinje, 2020) oslanja na ironijski odmak od tzv. objektivne stvarnosti. Da stvar bude paradoksalna, upravo su realistički narativni postupci dominantni u ovom tipu Radojičićeve proze. Imajući u vidu znatan udio mitologijskog ruha opisane stvarnosti, pred nama se prostire vrlo podatna epska tkanica sastavljena od gipkih, jedrih, jezgrovitih sintaktičkih prosedea, u kojima se izmjenjuju deskriptivne s narativnima dionicama, dramske fraze s lirskim dionicama, melodramsko satiričkim, da bi možda krunski vid kazivanja dobile u vrlo uspjelim dijaloškim obratima koji nude razrješenja tragičkih vizura u nepoznanicu tzv otvorenih ishoda, kakav se razaznaje u epilogu ove knjige.

No najprije par riječi o formi prozne strukture. Autor ga naziva romanom, premda se ostvarenje čini bliže odredbi duže pripovijetke koja u središte kazivanja postavlja jednu „krunsku“ situaciju s nekoliko glavnih likova povezanih porodičnim, mahom egzistencijalnim situacijama. U pripovjednu formu usredišten je upravo narator; Pripovjedač koji se zatiječe u neugodnoj situaciji koja mu otkriva sasvim nepoznatog, vlastitog oca kao netom pronađenog samoubojicu. Pred mrtvim ocem, koji je stradao od vlastite ruke, ‘’za ratne zasluge’’, reklo bi se da padaju svi skrupuli i ruše se svi zidovi lažnog morala.

No, neimenovani narator koji se zakriva krinkom anonimnosti umjesto da se obračunava s duhovima prošlosti, reagira silinom ostrašćenosti na nedavnu, aktualnu živu situaciju ratnog zaleđa, koje je sudjelovalo u atacima na Konavle. Rat kome su prva pratnja zlodjela ne prepoznaje potomke ni kada su iz mješovitih brakova, napadača i napadnutih. Autor je u svega u nekoliko redaka iskazao svu bezdanu sudbinu svekolike neizvjesnosti. Glavnom junaku (sinu) mješoviti brak iz koga je, nije prednost ni na jednoj strani, naprotiv. U susretu i na rastanku s Mihom, Vlahovim (ujakovim) prijateljem u Konavlima, dobija sudbinsku poduku: Ti moraš bježat kud te glava nosi. Nema Vlaha, nema majke, oca nemaš. Ja sam ti niko. Samo ti dobro mislim. Ti si ničiji jedinac. Ako ti ovdje zavire u lične isprave bićeš neispravan. Ubačeni elemenat. Neprijatelj u našim redovima. Peta kolona u jednom čovjeku. Netko će ti se osvetiti, ni krivu niti dužnu. Više nemaš oka za svjedoka; ni tko si, ni što si, ni čiji si!? A još kad bi znali tko ti je otac...? Ni Sveti Vlaho te ne bi spasio. Bježi! (53. st.)

Tu se pripovjedač primiče sasvim blizu piscu; autor preuzima kolektivnu odgovornost i opravdava svoju posvetu-izvinjenje, upućeno Konavljanima i Dubrovčanima, kao da je sav teret tragičkog ratnog sukoba na njegovim leđima. Epsko pripovijedanje koje slijedi, stoga autor vraća korak unatrag u odnosu na raspetog oca za vratima obiteljske kuće u crnogorskom zagraničnom krajoliku prema primorju.

Nakon promatranja apsurdne situacije u kojoj se zatiječe i kojoj se Narator ne može oduprijeti, nižu se sekvencije podijeljene u pripovijedne cjeline koje obujmljuju Pripovjedačevo ratno iskustvo, kratki boravak na ratnoj granici gdje je upao u četničku zamku. I iz niza neprilika naš antijunak kreće ponovno, od jedne obiteljske kuće, majčinske nasljedne vile u Konavlima do očinske kuće u Crnoj Gori, uz dramske peripetije do mozaikalno iskazanih doživljaja, da bi se uz nekoliko desetaka sati danonoćnog lutanja i bijega, te „organiziranog“ povratka u roditeljski dom s očevim mrtvim tijelom, vratio na početnu, inicijalnu točku gledišta, vrlo poosobljenu muku čovjeka koji stoji pred mrtvim ocem i pokušava razumjeti očajnički čin tragikom ratnog iskustva vlastitog oca. On se, to je neminovno, iskupljuje za sve one koji su činili zlo. Njegova je tragička krivnja u tome što kao viši rezervni oficir jedne, tradicijom antifašističke armije, nije znao prepoznati bratoubojstveni nagon, profašistički instruiranih, njenih sinova; što se nije distancirao od nacionalističke buke i bijesa njenih vođa. Politike koja je vodila u ništavilo svoje građane, u opojnu mržnju nad „psihizmom malih razlika“, gdje su i očevi i sinovi patili od neznatnih diferencija prema onima prijeko ili za granicom. „Tako sam bdijući nad tišinom, pored raspetog oca, prelistavao život“ povjerava nam narator.

Prvo bismo morali zastati nad prizorom mrtvog, a raspetog oca. Razapeti su nevini, a među njima najpoznatiji je lik Isusa Hrista. Je li pripovjedačev otac nevin, i je li neznanje, nepoimanje stvari, ono što ga iskupljuje? Sasvim sigurno, našem antijunaku preostaje obračun s mrtvim ocem, onim koji više ne može, izravno, odgovoriti na sinovljeve optužbe. A one nisu male, uperene su protiv očeve biografije, njenog neslavnog završetka koji je samo pokušaj iskupljenja za ono što je učinio sudjelujući na dubrovačkom frontu i izravno kao vojnik u agresorskom ataku na Konavle. U tom smislu ovaj bi se roman mogao čitati i kao politički, ne samo kao osobni introspekcijski ili obiteljski, analitički. Valja napomenuti da je naracija nelinearna i da pisac nastoji simetrično rasporediti brođenja kroz noviju obiteljsku prošlost; zastaje u pripovijedanju, vraća se unatrag, da bi se na samom kraju prozne strukture vratio na inicijalnu situaciju, muku koju sinu odmetniku izaziva očeva mrtva raspeta figura na vratima doma.

U tom je smislu neobično važna i funkcionalna lirska deskripcija detalja koja je u službi dramskog razvijanja radnje i tragičke vizure kojoj roman stremi u svojoj završnici. U stvari, ovaj se prozni tekst ne upušta u znatno fabuliranje. Nastoji se držati činjenica ma kako one bile drastično prikazane, i u tom pogledu može se čitati i kao stvarnosna proza. Radojičićev manji roman blizak je u dva aspekta kovačevskoj prozi. Mirko Kovač ostavio je prozni opus u kojem dominiraju dvije sakralno aspektirane figure, majke i oca. Dok je mati prikazana kao sveta, otac je oličenje poroka.

Ipak, od samih početaka Mirka Kovača do posljednjeg autoredigiranog djela Grad u zrcalu, figura oca postaje središnja. Dirljiv je Kovačev pokajnički odnos naratora prema bolesnom ocu, onome koji putuje ka smrti.

I tamo je Dubrovnik pogodno mjesto za točku gledišta koja je zapravo zadnja instanca pripovijedne svijesti - dragulj koji je simbiotička veza između mediteranskog i dinarskog prostora i povijesti, mjesto koje je mnogočime scena za porodični roman. Slično je postupio narator Radojičić, ali u jednom inverznom smislu. Za njega je Dubrovnik mjesto srama, onih koji su njegovog podrijetla, okajanja grijeha koje je počinio otac u zločinačkom ratnom zaletu na Konavle, pristajući uz neprijateljski tabor, mjesto koje ni po čemu nije evokacija arkadijskih prizora iz Konavala, odakle mu potječe vlastita žena, odnosno mati ‘’sina’’ naratora.

I kao što dijalog s mrtvim ocem nije moguć, nestanak majke u ratnom vihoru nije razriješen nikakvim fabularnim razrješenjem. Jedva da je napomenuo to njeno iščeznuće u zbjegu na rubovima rata. Mnogo više o njoj govori citirani tekst njenih ispovijednih zapisa, koji pisac integrira u svoju dulju pripovijest; tako funkcionira i opis obiteljske kuće u Konavlima iz koje majka, profesorica lijepe književnosti, potječe. I tu je, kao i u deskripciji očinske kuće u Š., bogato korištena analogija kojom riječ kuća i dom aludiraju na dušu, unutarnju kuću svakog lika. Priča o kući, priča je o nepoznatom, tajanstvenom unutarnjem svijetu. Svjestan toga Radojičić ih opisuje simbolički i s podrumima, i s bibliotekom, s prostorijama i namještajem, s rasvjetom i refleksijama, u kojima i sam pripovjedač uživa, čak i onda kad se nalazi u nemilosrdnoj, tamnoj tišini očeva doma, pred usmrćenim ocem.

Posebno mjesto događanja, kao proscenij smrti predstavljaju kapele na mjesnom groblju u završnici romana. One su ujedno i demantij svakog patosa koji je poznat u crnogorskoj kulturi žalovanja. Posljednji ispraćaj postaje mjesto gorkih spoznaja i satiričkih obrata.

Sahrana oca postaje kazališna predstava par exellence, a smrt ostaje jedini događaj u malom provincijskom svijetu u kojem se ništa bitno i ne zbiva osim dokolice... Pa se prima sasvim naravno, da se iz dokolice ratuje, ako se takva prilika ukaže, da bi se u epilogu sahranjivalo. Sahrana kao jedini izlazak u život gotovo da je najbitnija. Tako, uprizorena partija šaha na grobnim pločama spomenika na posljednjem počivalištu, postaje crnohumorna metafora o parodiji kojom je zaokružena očeva smrt.

Neočekivani, otvoreni kraj pripovijesti ostavlja mogućnost reinterpretacije teksta prema ključu za psihološki, obiteljski, ratni, generacijski etc. roman, roman vremena i situacije, roman nijansiranja emotivnih stanja, roman sagrađen na principima stvarnosne proze.

Na kraju vam se čini da ovaj roman treba nastavak a ne kraj, za kakav se autor nepokolebljivo opredijelio, i kao da se pokorio revoltu glavnog junaka (sina) opravdavajući ga. Takav kraj doima vam se čak i pravednim. Možda i drugačiji ne može biti u krajevima zasijanim smrću.

( Lidija Vukčević )