Ukidanje komentara - način da se zaštitimo od nasilnika

Zamislite scenu - nešto ste snimili i objavili na nekom od servisa za dijeljenje sadržaja na internetu.

Ako je u pitanju video, to bi mogao biti Jutjub, ako je fotografija, možda Instagram. Ili ste samo napisali komentar na neku aktuelnu temu. Uskoro će se pojaviti više ikonica sa lajkovima, srcima ili aplauzima, ali, onda polako počinju da se pojavljuju i komentari tipa „Ovo je bez veze, vi ste glupi i svako kome se to sviđa je glup“, često i mnogo manje biranim riječima.

Među komentarima će se možda pojaviti i uvredljive i agresivne tvrdnje, možda rasističke ili seksističke. Pojaviće se i takozvani troleri i flejmeri koji traže kavgu - digitalne verzije nasilnika koji vas udaraju po ramenu iz prikrajka i pitaju „Šta ćeš sad?“.

I šta onda radite? Autor Sajmon Pit nudi nekoliko mogućnosti.

1. Možete to ignorisati. Baš vas briga, ne mogu vam ništa. 2. Možete odgovoriti na komentar, ali izlažete se riziku da date povod trolovima da nastave. 3. Možete to prijaviti administratoru platforme. To vam je kao da se molite nestašnim internetskim bogovima da ih razbiju digitalnom munjom. 4. Možete izbrisati komentar (bar na nekim platformama). Pošto su komentatori neovlašćeno ušli u vašu „digitalnu kuću“, možete ih natjerati da odu. 5. A tu je i konačno rješenje, to jest, možeti izbrisati svoj nalog, što otprilike izgleda kao da ste prevrnuli sto i izašli napolje.

Tehnologija se mijenja, ali ljudi ne

Tehnologija je pokušala da stane na put ovom problemu - onemogućavanjem komentara, blokiranjem korisnika, stavljanjem u sjenku (oni vide svoje komentare, ali niko drugi ne može), stavljanje na „crnu listu“ (usporavanjem veb adresa za korisnike koji se loše ponašaju). Ali, bez obzira na to koliko se tehnologija mijenjala, nešto drugo se nije mijenjalo - ljudi.

Brisanje uvredljiivih komentara na vaš tekst ili objavu dobilo je dimenziju političke nekorektnosti. Neko bi mogao da kaže da je ovo isto što i „deplatformisanje“ (uklanjanje naloga sa interneta) ili negiranje „slobode govora“. Ali moderatori stalno brišu komentare. Posebno kada objavljeni sadržaj privuče veliki broj čitalaca, ubrzo kreću i reklamni spamovi. To svako briše. Spisateljica Džesika Valenti, pak, tvrdi da su joj najbolji tekstovi koji proizvode najviše negativnih komentara. Mnogi su postali toliko rezignirani na tu količinu digitalnog zlostavljanja, da su prestali da se nadaju da se išta ikada može popraviti.

Što ste čitaniji, to ste izloženiji napadima

Činjenica je da što više ljudi pročita vaš tekst ili objavu, to će biti više onih koji se neće složiti sa vama. To se ne događa samo javnim ličnostima. Internet nas je sve pretvorio u moderatore pikselizovane zajednice - komentari se lageruju i ispod objave na Tviteru o našem doručku ili ispod fotografija kućnog ljubimca. I to nas prisiljava na neprekidnu mentalnu kalkulaciju odmjeravanja svakog negativnog komentara. Da li je pristojno da obrišem? Da li da odgovorimo ili komentator samo hoće da se svađa? Da li ako ostavim ovakav komentar u stvari odobravam ovakav način komunikacije? Da li to odvraća druge da komentarišu?

Moderiranje komentara je težak posao. Pol Grejem, preduzimač koji je pokrenuo platformu YCombinator, kaže pomalo šaljivo, da je za njega „najveći izvor stresa“ bio „administriranje portala Haker njuza“ (na kome korisnici objavljuju svoje tekstove i diskutuju o člancima iz oblasti tehnologije). „Ne započinjite forum“, upozorava Grejem.

Na Fejsbuku i Jutjubu moderiranje komentara je posao sa punim radnim vremenom. Mnogi koji su radili ovaj posao tvrde da su ih sadržaji koje su morali da pregledaju potpuno emocionalno iscrpljivali. Pinterest nije uspio da spriječi niz gotovo kriminalnih sadržaja koji su se pojavili na njihovoj platformi. Ponekad cijeli djelovi pojedinih naloga na internetu postaju toliko problematični da bivaju zabranjeni jednim potezom. Redit je nedavno uklonio 2.000 naloga.

Može li zakon da pomogne?

U suštini, problem je u sprovođenju zakona. Većina veb lokacija ima „pravila ponašanja“ i liste prihvatljivog i zabranjenog, ali pisanje pravila ne rješava problem. Kada neprimjerena nepristojnost prelazi crtu i posatje zloupotreba? Ko moderira moderatora? I koliko vremena smo zaista spremni da potrošimo na kontrolisanje komentara?

Postoji jedna osnovna smjernica za moderatore - ukoliko ostavljamo uvredljive komentare, oni će odomaćiti kulturu nepristojnosti, a nepristojnost podstiče još veću nepristojnost. Ali na javnim platformama sa stotinama hiljada ili miliona objava dnevno, postoji ograničenje koliko komentara se može „prosijati“ i ukloniti. Kao moderator, uvijek ste brojčano nadjačani.

Sve ovo važi ukoliko imate mogućnost moderiranja komentara. Možete da izbrišete komentare na svom nalogu na Fejsbuku, na objavama na Instagramu, ali na Tviteru nema načina da uklonite negativne komentare, osim da uputite žalbu samom Tviteru. To pak izgleda kao da se žalite učiteljici na svoje bezobrazne drugare. Na nekim platformama pozivamo ljude u našu kuću i možemo ih zamoliti da odu, ali na drugima to više liči na boravak u hotelu i moramo se osloniti na osoblje. Čak ni Tviter nije svemoćan. Jedan od najočiglednijih primjera je predsjednik SAD - uprkos tome što Tviter povremeno provjeri istinitost njegovih objava, izbjegavaju da ih brišu da bi kompanija izbjegla otvoren sukob sa vladom, kao i sa velikim brojem veoma glasnih Amerikanaca.

Suština interneta je dvosmjerna komunikacija

Možda u suštini isuviše očekujemo od kompanije koja ljudima omogućava da kače kakve god im zabavne besmislice padnu na pamet i koja je kao odgovor na pad svoje veb stranice objavljivala smiješne snimke kitova. Na nekim platformama je moguće u potpunosti isključiti komentare, čime se dvosmjerna komunikacija društvene mreže pretvara u jednosmjeran prenos informacija. Ovo je korisno kada su u pitanju neke od najkontroverznijih tema, ali dvosmjerna komunikacija je upravo ono zbog čega je internet procvjetao.

Čitaoci ostavljaju komentare na dnu veb stranice kao što bi pisali na marginama knjige iz biblioteke. Ako je komentarisanje moguće na platformi koju koristite, njihovo onemogućavanje djeluje kao predaja. Trolovi su pobijedili. A ako tekst može da izazove interesantnu diskusiju, ljudi će svakako naći platformu na kojoj će da je vode, najčešće Redit ili Tviter.

Šta sve možemo doživjeti na mreži?

Prema Vikipediji, „zlostavljanje na internetu“ se javlja u četiri oblika - neovlašćeno dijeljenje ličnih informacija (poput adrese stanovanja), pornografija iz osvete, negativne recenzije, kao i javno navođenje nečijih grešaka (collaut - u bukvalnom prevodu „prozivka“). Međutim, postoje ogromne razlike između ovih kategorija - nije ista stvar istaći da je neko rekao nešto neumjesno i objaviti nečiju adresu, pritom ugrožavajući fizičku bezbjednost te osobe. Kada ove dvije stvari objedinimo pod istom neodređenom definicijom, dobijamo pojam bez značenja.

„Umjerenost u svemu, čak i u umjerenosti“

Biti moderator je često iscrpljujuće i zahtijeva mnogo vremena. Novinarka časopisa Njujorker, Ana Viner, posmatrala je kako dvoje moderatora koji rade za veb stranicu Haker njus razmjenjuju dugačke, srdačne mejlove sa posjetiocima ove stranice, smirujući ih i ohrabrujući ih.

Biti moderator često znači nalaziti se u sredini - zastupati umjeren stav, ili pak naći se „između dvije vatre“. Moderator Danijel Gekl, pošto je pažljivo smirivao i usmjeravao raspravu, dobio je poruku od komentatora sa korisničkim imenom „solipsizam“ koja glasi: „Većina će se složiti da je moderacija preko određene granice pretjerana“. Ova odbrana podsjeća na citat Oskara Vajlda - „Umjerenost u svemu, čak i u umjerenosti“.

Paradoks tolerancije

U stvari su moderatori koji brišu nasilne i uvredljive komentare ti koji brane slobodu govora, a ne ljudi koji se žale na posljedice zbog neumjesnih izjava. Moderatori postoje da bi se zagarantovala civilizovana diskusija. U našem svijetu izvrnutih vrijednosti se ljudi koji omogućavaju slobodan govor optužuju da ga napadaju. Karl Poper ovo naziva paradoksom tolerancije - da bismo imali tolerantno društvo, moramo biti netolerantni prema netoleranciji.

( Vijesti online )