Bojan Gluvajić: U svakom poslu treba pucati iz svih oružja

Ljubiteljima sporta, posebno odbojke, ime Bojan Gluvajić poznato je još iz perioda kad je igrao odbojku, najprije u Partizanu, a ona po klubovima u Njemačkoj, Francuskoj, Finskoj, a već godinama nakon završene sportske karijere upješno se bavi muzikom. Tako je ljubiteljima dobrog zvuka poznat kao frontmen benda “Ničim izazvan”, a rijetki znaju da se razumije u vino toliko da je danas direktor prodaje i marketinga jedne vinarije. I njegov dugogodišnji saborac, najprije u odbojci, danas u muzici Boris Bakalov često je angažovan kao kreativac u toj vinariji, gdje su tokom pandemije snimili i posljednji spot za singl “Heroj”.

O vinu, tome kako se i sam zainteresovao za ovu oblast, ali i muzici, Gluvajić priča za Magazin.

Kako je uopšte došlo do toga da postaneš direktor prodaje i marketinga vinarije?

Kao i sve u životu, vjerujem ne samo mom, nije moguće apsolutno planirati. Nakon dvadesetak godina bavljenja odbojkom, od kojih sam osam proveo u inostranstvu, došlo je vrijeme da promijenim zanimanje. Ne mogu baš reći da sam bio neki poznavalac vina, a ni trgovine, ali eto prije nekih pet godina sam se oprobao u jednoj potpuno novoj oblasti. U vinariji “Virtus” sam osjetio jako dobru atmosferu i dovoljno odriješene ruke da ostavim neki trag. To mi je bio dovoljan izazov. Korak po korak učenja, kombinovanog s napornim radom, je dovelo do toga da sam sada na dosta odgovornijem položaju, nego na samom početku. I drago mi je da ovaj posao i dalje osjećam kao izazov. Dugačak put je pred nama.

Od kad traje tvoja zainteresovanost za vino, koliko se uopšte razumiješ, jesi li spreman da učiš?

Dok sam živio u inostranstvu, pjenušava vina su bila uvijek ono čime su započinjali banketi i skupovi. Tu se i završavalo moje konzumiranje vina. Nekako sam ja uvijek pogledom tražio kada će da dođe red na pivo

I sasvim slučajno sam nekoliko godina kasnije u Lajpcigu naletio na jednu malu vinoteku. Parkirao sam kola ispred nje i kada je trebalo da krenem, svratio u nju. Izašao sam iz nje s jednim portugalcem i još jednim špancem. Ne mogu baš reći da je moj odabir bio savršen, ali mi se dopao ritual odabira vina. Nastavio sam da odlazim u tu prodavnicu i shvatio koliko je i bitna stručnost i dobar osjećaj onog ko vina prodaje. Postoji jedna jako fina kultura vinskog svijeta. Po mom mišljenju, treba pružiti osjećaj nečeg posebnog, a nikako nečeg previše otmenog. Tada ljudi mogu da osjete da vina nisu za njih i da ga izbjegavaju, kao i ja onaj pjenušavac na banketima.

Kažu da je dobro grožđe suština dobrog vina. Koliko sorti uzgajate i jeste li se opredijelili za određena vina, ili imate neko svoje vino koje je jedinstveno na tržištu? Imate li neku autohtonu sortu?

Mi u toku cijele godine gledamo u nebo. Najviše upravo sada u julu. Vina jako lako dospiju, od vrhunske godine do katastrofalne, ako se vremenske prilike tako namjeste. Tu je velika odgovornost na samim vinogradarima, a kasnije vrhunski majstor koji spravlja vina, od toga može da napravi nešto maestralno. U Virtusovom vinogradu imamo sedam sorti, a ukupno devet etiketa. Sedam vina je sortno, a dodatne dvije etikete su Cuvee ili kupaže onog najboljeg što imamo u vinogradu. Te mješavine, ako tako grubo mogu da kažem, se zovu Credo (bijeli i crveni) i one spadaju u premijum liniju. Mi se trudimo da svako naše vino bude jedinstveno. Prepoznatljivosti Virtusa je u velikoj mjeri doprinio i sam odabir sorti. Tu, na prvom mjestu mislim na naš Gewurztraminer i Pino grigio. A kao najjače oružje Virtusove palete se istakao Marselan, malo poznata francuska sorta koja se pokazala izvanredno kako u vinogradu, tako i na samom tržištu.

Od autohtonih sorti imamo prokupac koji je jedan od najboljih i najnagrađivanijih srpskih prokupaca. Mi u vinariji volimo i sortu Moravu, tako da ćemo se narednih godina vjerovatno malo “igrati” i s njom.

Posljednjih godina sve je popularnije vino iz amfora. Jesi li ga probao i imate li i vi amfore?

Moram priznati da sam po pitanju probanja novih stvari malo kontradiktoran. Volim da probam nove stvari, ali mi se uglavnom ne sviđaju. Kada pričamo o vinima, to se odnosi na organska i oranž vina. Ne mogu da se naviknem na meni nov ukus. Vina iz amfore nisam probao, ali plašim se da bih imao sličnu reakciju i na njih.

Ova godina, kad su u pitanju mnoge profesije, je užasna. Kakva će biti za vinare, hoće li biti dobrog vina? Je li počela berba?

Kod nas berba uglavnom počinje krajem avgusta. Kako sada stvari stoje, čeka nas jedna sjajna godina. Sa sigurnošću možemo da kažemo da je prethodna berba 2019. bila naša najkvalitetnija godina. To se već osjeti u bocama bijelih vina i rozea koje su na tržištu. Crvena vina će još malo da odleže. Negdje se nadamo da ćemo i ove godine ponoviti prethodnu. Što se samog tržišta tiče, korona je uradila i još uvijek radi svoje. Veliki udarac svjetskih razmjera je pogodio proizvođače vina. Izvoz je gotovo potpuno stao. Nedavno je objavljeno da je 90% proizvođača vina u Južnoafrickoj republici na ivici bankrota. Najviše zbog tog što zavise od izvoza.

U ovom trenutku se predviđa da se jedna četvrtina restorana u Londonu neće otvoriti nakon pandemije. I naši partneri i uvoznici u zemljama u koje izvozimo nisu u sjajnoj situaciji.

U našim krajevima još nema zvaničnih podataka, ali je svima jasno kakav udarac je pretrpjelo ugostiteljstvo i sve grane u vezi s njim. Sigurno je da su pred svima nama teški mjeseci, ali se nadamo ne i godine.

Posjećujete li sajmove i takmičenja? Koliko medalje s takmičenja pomažu u građenju reputacije i prodaji vina, a koliko to što je javna ličnost direktor?

Ovo je stvarno dobro i teško pitanje. Ali evo prvo ću odgovoriti na njegov lakši dio. Sajmovi su u vinskom svijetu jako bitna događanja. Lijepa prilika da se na jednom mjestu predstave vina, a isto tako upoznaju i drugi proizvođači. Na njima učestvujemo koliko god nam ljudski resursi i naravno poslovna logika to dozvoljavaju. U nekoliko navrata smo učestvovali i na vinskim događajima u Crnoj Gori. To je lijepa prilika da se upoznamo i družimo s našim partnerima i kupcima, s obzirom na to da smo već nekoliko godina i na crnogorskom tržištu. U svakom poslu treba pucati iz svih oružja. Mi, eto, imamo tu sreću da smo u posljednjih nekoliko godina jedna od, ako ne i najnagrađivanija srpska vinarija. Redovno nam se dešava da se sva vina koja pošaljemo na neko veliko svjetsko takmičenje vrate s visokim odličjima, bilo da se radi o Dekanteru ili Mundusvini, bilo da pošaljemo pet ili svih devet etiketa. A s druge strane, ove moje, je korisno što poznajem toliki broj ljudi i što sam član popularnog benda na koji ljudi najčešće gledaju pozitivno.

Vinogradarstvo je sve popularnije, a vinski turizam razvijen u mnogim zemljama. Sve do 1990. godine, u Srbiji vinogradar - podrumar nije zakonom mogao da ima finalni proizvod (vino u boci s etiketom), što je posljednjih 50-ak godina sputavalo razvoj vinogradarstva i vinarstva, tako da su površine pod vinovom lozom u Srbiji desetkovane. Srbija je pred Drugi svjetski rat imala 55.000 ha pod vinovom lozom, da bi krajem XX vijeka te površine bile svega 7 - 8.000 ha. Znamo li mi da cijenimo ono što nam je priroda dala?

Očigledno je da smo nekada to umjeli više da cijenimo. Nama je vinarija na jednom divnom osamljenom mjestu gdje je priroda gotovo netaknuta. Mi smo, i da to ne želimo, u obavezi da je cijenimo. A ta cijela situacija iz perioda poslije Drugog svjetskog rata je odvukla vinarstvo u nekom potpuno drugom smjeru. Srbija se još uvijek oporavlja od tog komunističkog modela. Ali ja sam stvarno optimista. Sve je više vinara i vinogradara. Vina su nam sve bolja i bolja. Kada sam jednom prilikom razgovarao s koleginicom koja je s Novog Zelanda i kada se pohvalno izrazila o srpskim vinima i izrazila nadu da će i svijet prepoznati kvalitet, ja sam bio malo skeptičan. A ona je samo pitala: ‘Misliš da je neko prije 30 godina Novi Zeland smatrao zemljom vina?

Je li se sad promijenila rajder lista, pa na koncertima isključivo u bekstejdžu pijete vino?

Neke stvari se nikad ne promijene! Povremeno mi se poneko pridruži, ali su i dalje svi vjerni svojim pićima. Ne nužno alkoholnim. Možda mi je Boris najvjerniji pratilac, ali on i mora, pošto je kao dizajner i fotograf kod mene u vinariji i saradnik. Najveći dio vizuelnih aktivnosti posljednjih nekoliko godina je njegovo “maslo”.

Jesi li probao crnogorska vina i ima li neko da ti se posebno dopalo?

Naravno da jesam. Vina u Crnoj Gori su odlična. Posebno crvena. Sam terroir daje vina koja su moćna. Stekao sam utisak da se u Crnoj Gori vina dosta piju. Imate jednog vinskog giganta, odličnu vinariju. Ali je, kao i u Srbiji, sve više manjih proizvođača, i vina su sve bolja. Znam da sam probao dosta odličnih vina upravo iz manjih vinarija. To me raduje.

Uz koju hranu je vino, po tvom mišljenju, obavezno?

Možda je za mene bolje pitanje - Uz koje vino je hrana obavezna? Šalim se, naravno, jer je meni vino obavezno uz svaku hranu. I bez hrane. Ali, ako ja biram, može neki suvi roze uz hrskavo pečenje ili bijelo vino koje je malo odležalo u drvetu uz neku pastu s bijelim sosom. Ovih dana sam u tom raspoloženju.

Pošto su vino i muzika takođe odlična kombinacija, uz koju muziku najviše voliš da degustiraš vina?

Možda je malo neobično, ali ja jako rijetko slušam muziku. Najčešće je to kada vozim. A tada naravno nema vina.

Biraš li rađe bijelo, crveno ili roze vino i zašto izbor pada na to?

Potpuno sam politički korektan i daltonista za boje kada je vino u pitanju. Volim sva vina ako su dobra. Najviše vremenske prilike i godišnje doba utiču na to. Ljeti roze, na proljeće bijelo, a jesen i zima su naravno doba za crvena vina.

Koliko će muzika trpjeti zbog biznisa s vinom?

Ni najmanje. To je dobra stvar kod obje profesije. Dosta su fleksibilne. Postoje neke obaveze koje ne mogu da se odlože, ali najčešće se sve uklopi sasvim fino.

Nedostaju mi svirke, ali mnogo više probe

Svojevremeno ste pokrenuli i festival koji se dvije godine održavao u Vrbasu. S obzirom na sve moguće zabrane, jasno je da ga ove godine neće biti. Nedostaju li vam svirke? Kako uopšte provodite ove dane dok traje pandemija?

Baš smo nešto pričali međusobno ovih dana, ako se preko viber grupe uopšte može razgovarati i složili se oko jedne stvari. Svirke nam, naravno, nedostaju, ali nam više nedostaju probe, pravljenje pjesama i samo druženje. Nadamo se da će i ovo uskoro proći i da će sve te silne ideje koje se gomilaju po našim glavama uskoro stići i do publike.

( Marija Vasić )