Pola godine borbe protiv duha

Više niko ne aplaudira. Šest mjeseci otkad je kovid-19 registrovan kao hitna prijetnja, a države jedna za drugom ulazile u izolaciju, utihnuli su večernji izlivi solidarnosti sa zdravstvenim radnicima.

Vlade koje su na početku dobile podršku naroda, ponovo su suočene s kritikama i prezirom. Uveliko je splasnula panika zbog scenarija koji su zamišljani u prvim nedjeljama - o milionima mrtvih, propasti zdravstvenih sistema i nestašici hrane.

Virus, međutim, nije oslabio i više od 200 dana otkad je otkriven prvi slučaj, zdravstveni organi kažu da se broj zaraženih ubrzava i da vrhunac i dalje predstoji. Na početku avgusta, svijet se našao u maglovitom stadijumu: prošao je šok od pandemije, ali se ne nazire jasan kraj, piše “Gardijan.”

To je period teškog balansiranja između suzbijanja virusa, čija je dinamika i dalje misterija, i sve hitnije potrebe da se dođe do zarade, da se djeca obrazuju i druže. Britanski list ističe da će on trajati sve dok se vakcina proizvede i masovno distribuira, ili se ne omogući i ne stvori trajni imunitet uz veće ljudske žrtve.

“U početku epidemije, govorili smo da je ovo maraton, a ne sprint,” kaže Aleksandra Felan, profesorica na Univerzitetu Džordžtaun u Vašingtonu. “Sada postaje očigledno da je ovo više ultramaraton. Ovo će biti nevjerovatno težak zadatak.”

U martu se procjenjivalo da je polovina čovječanstva u nekoj vrsti izolacije. Nekoliko mjeseci kasnije, iskustvo svijeta se podijelilo. Život s pandemijom je postao normalan, ali značenje pojma “normalno” dramatično varira.

Život s virusom

Plaže blizu Lisabona su apsolutno pune ovoga ljeta, a živa muzika iz restorana Žulije Georgalis dopire do stolova koji se protežu do ulice. Nekoliko kilometara dalje, naselja na periferiji prijestonice Portugala u kojima živi radnička klasa, veći dio jula su bila u izolaciji. Izlazak iz kuće je bio dozvoljen samo radi kupovine hrane i ljekova ili odlaska na posao.

Isprepadane prizorima prenatrpanih bolnica u Italiji i Španiji, države poput Portugala su se dobro izolovale u martu i stopa zaraze je opala. Uslijedio je eksperiment o tome koliko normalnog života omogućava koronavirus. Lisabon je ublažavao i pooštravao zabrane. “Nakon mjeseca ponovnog otvaranja, zato što su svi išli na žurke, ljudi su pili na ulicama - došlo je do novog porasta, pa je vlada uvela dodatne mjere”, kazala je Georgalis za “Gardijan”.

Maske su sveprisutne, a vlasnici preduzeća i mušterije moraju prolaziti kroz lavirint pravila koja se često mijenjaju. Sve se zatvara u 23 sata. “Veoma čudno za državu koja večera u 21 sat, a izlazi u dva poslije ponoći”, kaže Georgalis.

Ova ograničenja, međutim, možda nisu dovoljna. Kao što pokazuju slučajevi kratkotrajnog uspjeha Hongkonga, Melburna ili indijske Kerale, pobjede protiv virusa su krhke. Broj slučajeva ponovo raste u Australiji, na Bliskom istoku i u Evropi.

Za države koje su usporile širenje virusa, ovaj stadijum pandemije predstavlja teške izbore, rekao je Babak Džavid, specijalista za zarazne bolesti na Univerzitetu Kalifornija u San Francisku.

“Ako niste u potpunosti suzbili epidemiju i zatvorili granice, uvijek ćete imati porast broja slučajeva kako budete ublažavali mjere. Postavlja se pitanje: da li možete da živite s njim ili ne?”, kazao je.

To, kako navodi “Gardijan”, znači postizanje nagodbe s virusom: zatvaranje rizičnih djelatnosti poput noćnih klubova i masovno testiranje, ali mirenje s činjenicom da ograničeno širenje neće biti zaustavljeno - i da bi to bilo preskupo za druge prioritete javnog zdravlja.

Pandemija je u Lisabonu znatno smanjila broj turista pa lokalno stanovništvo uživa u komociji i jeftinijem smještaju. “Ljudi kažu da ponovo imaju grad za sebe”, kaže Georgalis. “Međutim, kada dođe zima, biće muka jer ljudi nisu zaradili kao što bi inače ljeti.”

Otprilike svaki peti radnik u zemlji otpušten je od početka pandemije. Virus je širom svijeta izazvao ekonomsku krizu “kao nijednu do sada”, prema podacima Međunarodnog monetarnog fonda, koji je više puta revidirao procjene uticaja. Agencija UN za rad je saopštila da je pad jednak gubitku 400 miliona radnih mjesta s punim radnim vremenom.

Udarac je donekle amortizovan u državama poput Francuske, Velike Britanije i Australije, koje su iz krize 2008. naučile da je preduzećima dugoročno jeftinije da pošalju radnike na odsustvo kako bi ubrzale oporavak kada kriza popusti, piše “Gardijan”. U analizi se navodi da su SAD među državama koje su, umjesto toga, direktno plaćale pojedincima, tako da sada oko 30 miliona ljudi - svaki peti iz radne snage - prima naknadu za nezaposlene.

Krivulja nikad nije izravnata

Robin Nili se prvi put suočio s virusom kada je pročitao umrlicu za kolegu nastavnika. “Pomislio sam da to više nije daleki i tuđi problem, nego da je stigao ovdje.”

U mjesecima koji su uslijedili, epidemija je u njegovoj državi Arizoni postala najgora po glavi stanovnika u svijetu, s najviše smrtnih slučajeva po osobi u SAD. Dok većina u Evropi gasi mala žarišta, SAD je među nekoliko država, uključujući Brazil i Indiju, koje nisu uspjele da izravnaju krivulju. “Ne testira se dovoljno, ne traže se kontakti u dovoljnoj mjeri. Tako da i dalje udaramo uprazno, borimo se protiv duha. Ne znamo gdje je protivnik.” Arizona je potvrdila više od 160.000 slučajeva zaraze i oni rastu za više od hiljadu dnevno. “Znam desetak ljudi koji su zaraženi, a broj raste svakog dana”, kaže Nili. “Skoro svi koje poznajem znaju nekoga ili nekolicinu koji su dobili kovid.”

Ova jugozapadna država je u martu uvela mjere izolacije, ali je među onima koje su ih ukinule nakon manje od dva mjeseca, kako je virus postao stranačko pitanje. Njen republikanski guverner Dag Dusi je zabranio gradonačelnicima da od građana traže da nose maske. Donald Tramp se, prkoseći savjetima struke, obratio masi od tri hiljade ljudi u crkvi u Feniksu.

Slični odgovori širom SAD su poljuljali vjeru u supersilu i ubrzali kineski izazov globalnom poretku.

Nili kaže da su se mučne podjele odrazile i na zajednicu. “Dešavalo mi se da u razgovoru s prijateljem kaže da imamo problem, a on mi oponira tvrdeći da je u pitanju zavjera demokrata jer je izborna godina.”

Nova otkrića o HIV i nakon 40 godina

I dalje je nejasan čak i način na koji se virus prenosi. Smatra se da su kapljice iz usta glavni krivci za prenošenje zaraze, ali neki dokazi ukazuju na to da ljudi mogu izbacivati čak manje čestice virusa koje se zadržavaju u vazduhu. Izgleda da velika većina zaraženih inficira vrlo mali broj ljudi ili nikoga, dok rijetki takozvani super-prenosioci mogu biti odgovorni za 80 odsto slučajeva. Ugasile su se prvobitne nade da će virus tokom ljetnjih mjeseci oslabiti, kao grip. U međuvremenu, sve je više dokaza o trajnim posljedicama bolesti, poput potencijalno teških oštećenja srca, mozga i pluća.

Ako imunitet postoji, može se ispostaviti da je kratkotrajan, ali je prerano za zaključke.

“Ova epidemija traje samo oko osam mjeseci. To je i dalje rano djetinjstvo infekcije. Za HIV znamo duže od 40 godina, a i dalje svakodnevno saznajemo nove stvari o njemu”, kaže Krutika Kupali, specijalista za zarazne bolesti s Univerziteta Stenford u Kaliforniji.

Najnovije pitanje koje izaziva podjele je povratak u školu ovog mjeseca. Studije u nekoliko država su pokazale da su mlađa djeca manje podložna zarazi i širenju bolesti. “To je dobra vijest. Ali, i dalje je moguće da se djeca razbole i umru”, kaže Nili.

Isti slučaj je i s predavačima. Nili će uskoro morati da odluči da li se osjeća dovoljno bezbjedno da se vrati u učionicu. “To je zaista težak izbor. Nemam namjeru niti želju da napustim posao. Razmišljao sam o posljedicama ako se razbolim. Imam 33 godine i astmatičar sam, tako da možda ne bih prošao dobro.”

Kada je karantin luksuz

Kada su se pojavili prvi simptomi, Zulkarnajn Mengal nije bio iznenađen. Ovaj računovođa iz pakistanskog grada Keta je nedjeljama posmatrao kako se groznica i kašalj šire kod članova njegove rodbine. Niko nije testiran. “Jedan od mojih stričeva je rekao da će se strašno naljutiti ako se bilo ko iz naše porodice testira jer bi zbog toga dospjeli na loš glas u društvu”, kaže Mengal.

U Pakistanu su maske obavezne i izolacija se uvodi u manjim žarištima, ali su lideri od početka kategorični da u državi bez sistema socijalne zaštite i gdje svaki četvrti stanovnik živi u siromaštvu, karantin predstavlja veću prijetnju po život od koronavirusa.

Neće uspjeti da izbjegne ekonomski udarac i ove godine je prva zemlja koja će zabilježiti povećanje stope globalnog siromaštva od 1998. Očekuje se da najmanje 68 miliona ljudi bude gurnuto u ekstremno siromaštvo, koje podrazumijeva život s manje od 1,90 dolara dnevno.

UN su saopštile da zbog karantina više od 10 hiljada djece umire od gladi svakog mjeseca. Skoro 40 miliona djece u Pakistanu je propustilo vakcinu protiv dječje paralize ove godine jer je koronavirus doveo do obustave programa imunizacije.

Premijer Imran Kan kaže da spašava Pakistance “od gladi i koronavirusa istovremeno”. Broj zaraženih je porastao nakon ramazanskog Bajrama u maju, kazao je Šerin Kan, šef pulmološkog odjeljenja u bolnici Rehan u Keti. “Ljekari nisu imali zaštitnu opremu, nemamo respiratore. Nismo znali da će biti potrebno toliko kiseonika. Nedostajalo nam je ljekara i osoblja za borbu protiv epidemije. Naš zdravstveni sistem se srušio.”

Stopa smrtnosti manja u siromašnim zemljama

Očekivalo se da koronavirus razori siromašne zemlje, “jer je to bio slučaj s gripom”, kazao je Džavid. Ukupan broj slučajeva je visok u Pakistanu, i raste u Indiji, ali je stopa smrtnosti niža nego u bogatim zemljama, piše “Gardijan”. Nigerija, najmnogoljudnija afrička zemlja, zabilježila je manje od hiljadu smrtnih slučajeva.

Ljekari kažu da bi razlog mogao biti to što imaju mlađe stanovništvo i manju stopu gojaznosti. Zapadnoafričke države su posebno očvrsnule u borbi protiv kolere, boginja i ebole.

“To su mjesta koja su navikla da se bore protiv epidemija zaraznih bolesti. Oni su navikli da mobilišu svoje ograničene resurse i rade ono o čemu smo mi samo pričali”, kazala je Kupali, koja je upravljala ebola bolnicom u Sijera Loeoneu.

Zatvoreni i bezbjedni

Premijer Jordana Omar Razaz se sjeća da su mu predočena tri grafikona. “Imali smo najgori, srednji i dobri scenario.”

Zdravstveni sistem male bliskoistočne kraljevine, siromašne resursima, mogao je podnijeti najviše 200 slučajeva zaraze dnevno, kaže Razaz za britanski list. Da je epidemija izmakla kontroli, moglo se očekivati 600 novih slučajeva za koje je potrebno liječenje, prema grafikonima. “Tako da smo morali izbjeći najgori scenario”, kaže premijer.

Nekoliko mjeseci od tada, Jordan je među šačicom srećnih država - uz Novi Zeland i Tajland - koje tvrde da su eliminisale prenošenje virusa u zajednici. Kraljevina je imala ukupno 11 smrtnih slučajeva i prijavljuje nove samo među osobama koje stižu iz inostranstva i medicinskim osobljem koje ih liječi. “Brzim zatvaranjem granice i uvođenjem jedne od najstrožih izolacija u svijetu, izbjegli smo najgori scenario”, rekao je Razaz.

“Gardijan” navodi da je život u prijestonici Aman potpuno drugačiji nego u ostatku svijeta. Ulice i restorani su puni građana koji uživaju u svježim ljetnjim noćima. Ako se maske nose, to je obično oko vrata, a Jordanci se opet pozdravljaju poljupcem.

“Bilo mi je drago što smo prestali da se ljubimo. To se vratilo prošle nedjelje. Teško je održati disciplinu kada su cifre na nuli u zemlji. Što je dobro, ali opasno”, ispričao je Razaz.

“Gardijan” piše da nije opcija ostati u karantinu dok se vakcina ne otkrije. Naučnici su u proteklih osam mjeseci oborili rekorde u smislu proizvodnje vakcine, pri čemu najmanje pet kandidata napreduje ka stadijumu masovnog testiranja na ljudima.

Međutim, malo je vjerovatno da će vakcina biti odobrena prije kraja godine, a onda će biti potrebno da se učini dostupnom širom svijeta. To će, kako navodi “Gardijan”, vjerovatno trajati mjesecima, ili duže ako države nastave da ne sarađuju povodom odgovora na pandemiju.

“Niko neće biti bezbjedan od tih žeravica koje padaju i izazivaju novi požar dok cijeli svijet ne bude imao pristup vakcini”, poručila je Felan.

Jordan je oklijevao da ponovo otvori aerodrom, ali je konačno odredio datum za danas. Razaz je svjestan rizika koje to nosi, i kaže da je država spremna.

( Angelina Šofranac )