Sud: Nezakonito određuju troškove obrade kredita

Banke od klijenta mogu da naplate samo stvarne troškove koje su imali prilikom obrade kredita i moraju jasno da ih dokažu i prikažu klijentu, a ne da naplaćuju neostvarene troškove kao fiksni procenat od jedan odsto iznosa kredita, poruka je iz presude Osnovnog suda u Podgorici.

Njome je kao ništavnim utvrđen član ugovora o kreditu koji se odnosi na naplatu ove provizije na kredit koji je Societe Generale Montenegro banka odobrila Ljubinki i Bojani Kalezić.

One su naknadno tužile banku, koja se sada zove Podgorička banka. Banka je ovim klijentkinjama odobrila stambeni kredit od 20.000 eura u septembru 2010. godine i isplatila ga umanjenog za 1 odsto troškova obrade kredita, što je iznosilo 200 eura.

Sud je utvrdio da banka u postupku nije dokazala postojanje ovih troškova, zbog čega klijentkinjama treba da vrati iznos od 200 eura uvećan za iznos kamata od septembra 2010. godine i plati troškove postupka od 1.225 eura. Banka ima pravo žalbe Višem sudu.

Prijete tužbe

Sve banke u Crnoj Gori naplaćuju naknadu ili proviziju za odobravanje kredita koja najčešće iznosi jedan odsto vrijednosti kredita. Ukoliko bi ova presuda postala pravosnažna mogla bi izazvati veliki broj tužbi protiv banaka. Advokat klijenta u ovoj tužbi, Miloš Vukčević je tokom postupka naveo da je odredba ugovora kojom se utvrđuju troškovi obrade kredita u navedenom iznosu nepoštena i ništavna jer je suprotna Zakonu o obligacionim odnosima, član 4 koji propisuje da su u zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane dužne da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja, odnosno da se ne mogu naplatiti troškovi koji nijesu stvarni.

“Banka se u konkretnom slučaju ponašala nesavjesno i nepošteno, jer u ugovoru o kreditu nije navela koji su to troškovi koje je imala prilikom obrade kreditnog zahtjeva da bi naplatila ovu naknadu, nije navela visinu tih troškova i koja je zakonska osnova za uvođenje predmetne naknade, čime je prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obavezama tužilja i tužene na štetu tužilja, što navedenu spornu odredbu ugovora čini suprotnom i načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja propisanim članom 8 Zakona o obligacionim odnosima, pa samim tim i ništavnom”, naveo je Vukčević.

Klijent je potpisao

Banka je u toku postupka tvrdila da je tužba neuredna i neosnovana, da Zakon o obligacionim odnosima bankama ne zabranjuje da ugovaraju i naplaćuju ovu naknadu, kao i da je mogućnost naplata naknada i provizija prepoznaje i Zakon o potrošačkim kreditima i propisi Centralne banke.

“Ukoliko se navedenom doda činjenica da je naknada za obradu kredita kao trošak klijenta, jasno i precizno unijeta u sadržinu ugovora o kreditu, koji je klijent potpisao, te tim potpisom izrazio saglasnost svoje volje plaćanja istog, to znači da banka naplatom naknade za obradu kredita, ničim nije povrijedila prinudne propise i moral društva, te nije klijente dovela u zabludu, što je uslov za utvrđivanje ništavosti odredbe ugovora o kreditu”, naveli su iz banke. Vještak finansijske struke Slavko Gačević je u svom izvještaju naveo da mu banka nije dostavila podatke na šta se odnosi ovaj trošak niti je iz spisa predmeta jasno da je banka imala ikakve troškove za obradu kredita.

Ne mogu se naplaćivati troškovi za koje nije utvrđeno da postoje

Sud utvrđuje da je banka “troškove obrade kredita odredila paušalno”, čime je “postupila suprotno načelima savjesnosti i poštenja, s obzirom da je za tužilje, kao korisnice kredita, stvorila nesrazmjernu obavezu u odnosu na prava iz ugovora o kreditu u svoju korist”.

Sud navodi da nije sporno da banka naplaćuje naknade za svoje usluge, ali da je bila dužna klijentima, prije zaključenja ugovora, da na jasan i neposredan način predoči postojanje dodatnih obaveza, ali i da “opredijeli strukturu pomenutih troškova i njihov iznos”.

“Drugim riječima, banka nije ovlašćena da od korisnika kredita naplaćuje troškove za koje nije utvrđeno da su stvarno i postojali”, navedeno je u obrazloženju presude sudije Snežane Armenko. Za iznos od 200 eura se kaže da ga je banka stekla bez pravnog osnova i da se banka na ovaj način “obogatila na račun tužilja”.

( Goran Kapor )