Volio je ovaj kamen svim svojim bićem

“Igor je ljubav, emocija, muzika, književnost, sport, kultura. Jednom riječju bio je sve”, riječi su kojima poznata crnogorska muzičarka Renata Perazić opisuje svog starijeg brata Igora, od čije smrti se danas navršava šest godina.

Crnogorskog violončelistu i pjevača poznatog po specifičnom glasu i muzičkom izražaju srce je izdalo prije šest godina. Vanredni profesor na Muzičkoj akademiji na Cetinju na predmetu Violončelo i 20 godina prvi violončelista najrpije orkestra RTCG, pa zatim Crnogorskog simfonijskog orkestra rođen je 11. oktobra 1966. u Podgorici tadašnjem Titogradu gdje je završio nižu i srednju muzičku školu. Mlad i talentovan svoje muzičko obrazovanje nastavio je na Muzičkoj akademiji u Podgorici, a magistrirao je na Akademiji umetnosti u Novom Sadu, no usavršavao je svoj talenat za muziku čitav život. Izvodio je muziku u pozorišnim predstavama, TV dramama, igranim filmovima, a mnogi ga pamte i po bavljenju pop muzikom i njegovim hitovima “Još samo ovu noć” i “Da si tu”.

“Igorov odlazak mi je poremetio predstavu o vremenu, tako da mi je šest godina nekako predaleko, ali i blizu, a njegovo odsustvo osjećam kroz nedostajanje, bol, patnju, sreću, radost, smijeh, suze, tugu... Imam osjećaj da je otišao negdje da svira, da će pojaviti na vratima i reći Rele.. Ali... Tu smo, i nismo”, počinje priču o svom bratu Renata.

Talenat naslijedili od oca i majke

Sagovornica “Vijesti” ne krije da joj je šest godina stariji brat u svemu bio uzor, pa je bilo logično da nakon što je on u najranijim godinama pokazao talenat za muziku i upisao muzičku školu, njegovim stopama nastavi i Renata, a talenat su, kako kaže naslijedili od tate Svetozara-Toza i majke Radmile. “Igor je šest godina stariji od mene i očekivano je bilo da i ja krenem da se bavim muzikom. On je svirao violončelo, što je u to vrijeme bilo ‘bauk’ u Titogradu. Često je mogao da čuje opaske tipa ‘što ovo nosi ovaj mali, da nije kakva veća puška’, a meni su dodijelili da sviram violinu, jer tada nije moglo da se bira što ćeš da sviraš”, prisjeća se Renata.

Bio kolekcionar ploča

Paralelno sa klasičnom muzikom, kako otkriva, Igor je slušao rok, hevi metal, domaći rok, soul, jazz, a bio je i kolekcionar ploča.

“Tada su se kupovale ploče u Jugotonu, tako da je svaku novu ploču koja bi izašla Igor kupio među prvima. I dan-danas ih sve čuvamo. Tako da je on najviše uticao na moj muzički ukus, a bio mi je idol u svemu. Volio je mnogo da čita, cijenio znanje i ulagao u isto, do posljednjeg dana. Volio je i sport, pratio je, razumio se, išao na utakmice, trenirao košarku do momenta kada treninzi i violončelo više nijesu išli skupa. Ma, bio je svestran u svemu”, kaže Renata.

Nije joj samo bio uzor, već i velika podrška, pa je kad je i sama krenula u muzičku, a kasnije uplovila u muzičke vode, Igor za nju uvijek bio tu. “Mi smo jedno drugo uvijek podržavali u svemu, bezrezervno! Dijelili savjete, prihvatali, ne prihvatali, vrlo malo se sukobili kada je u pitanju muzika i uvijek imali neke nove favorite”, priznaje Renata.

Posthumno objavljen album

Bio je veoma uspješan i u pop vodama, a učestvovao je i na crnogorskim festivalima - Pjesma Mediterana, Sunčane skale, ali i na onom koji se još krajem prošlog vijeka održavao u Kotoru. Sve te pjesme, kao i neke koje publika nije imala priliku da čuje na takvim manifestacijama, a godinama su već bile snimljene i ležale u ladici čekajući da dođu do publike, našle su se na albumu koji je posthumno objavljen.

“Malo ko zna da mu je izašao CD. Nažalost, ni on ga nije dočekao. Razmišljala sam o tome da kada se budu stekli uslovi organizujem promociju tog albuma, onako kako njemu to i dolikuje. Igor je živio muziku, spona njega, violončela, glasa je neraskidiva... U trenucima odmora od vježbanja violončela, to su dnevno bili sati i sati, sjeo bi za klavirom i počeo da pjeva i komponuje. Volio je javne nastupe, i klasične muzike, ali i pop muzike kroz festivale koji su organizovali. Osvajao je nagrade i na Pjesmi mediterana, kao i Sunčanim skalama. Na većini pjesama sam mu pjevala prateće vokale, a sve njegove pjesme su mi drage. Možda u ovoj situaciji najviše volim da čujem pjesmu ‘Da si tu’, jer je možda to ono sto bih najviše željela”, poručuje Renata.

Riješio da se vrati u domovinu i mlađim generacijama prenese znanje Kao neko ko je vrsni violončelista imao je priliku da se usavršava u inostranstvu i čak tamo ostane, međutim Perazić se ipak vratio u Crnu Goru. “Usavršavao se u Moskvi, na prestižnom Konzervatorijumu Čajkovski, ali se vratio u Crnu Goru željan da to znanje podijeli i prenese na mlađe generacije. Volio je ovaj kamen, svim svojim bićem, bezinteresno i bezrezervno. Radio je u Simfonijskom orkestru RTCG, kasnije u Crnogorskom simfonijskom orkestru kao vođa violončela. Radio je i kao profesor na Muzičkoj akamemiji na Cetinju”, podsjeća Renata.

Iako je cijenio znanje, prema svojim studentima nije bio strog. “S obzirom na to da je uvijek bio vedar, nasmijan i pozitivan, nije mu bilo u opisu ličnosti da bude strog kao profesor, ali se očekivalo da studenti uvijek urade ono što se od njih očekivalo. Dan-danas kada se sretnemo, uvijek ga spomenu sa puno ljubavi i poštovanja”, ponosna je Renata.

Djeca krenula njegovim stopama

I njegova djeca, kćerka Đina i sin Luka uspješno se bave klasičnom muzikom, što potvrđuju i njihovi brojni koncerti širom svijeta. “S obzirom da i Igor i njegova supruga Ana sviraju gudačke instrumente, očekivano je bilo da će jedno od djece izabrati ili violončelo ili violinu. Upravo je Luka taj koji je izabrao violinu, a Đina svira klavir. Oboje su u tome uspješni.

Đina je na postdiplomskim studijama klavira u Minhenu, a Luka je druga godina muzičke akademije u Londonu. Savjetovao ih je, usmjeravao, slušao na koji način vježbaju, a Ana je bila zadužena za finalni način vježbanja i proizvod istog”, priznaje Renata.

Kada je sa prijateljima, društvom, njegovim poznanicima rado priča o Igoru, a uglavnom su to, kako kaže, “anegdote iz njihovog djetinjstva i mladosti, kojih ima puno”.

“Toliko ih je bilo da bi trebala čitava knjiga da se te angedote ispričaju. Upravo se sjetih kako sam pokušala da mu probušim uvo, običnom iglom, on sav pomodrio, lipti krv, ali trpi, utoliko ulazi baba Đina koju smo najviše voljeli, uzima drveni metar i kaže meni: ‘Što to radiš, ubi mi dijete’, i krenu da nas oboje ‘opauči’ onim metrom. Igor pobježe, a ja izvukoh deblji kraj, iako sam imala dobru namjeru”, kroz smijeh se prisjeća Renata, a za kraj ostavlja još jednu anegdotu skorijeg datuma.

“Ova anegdota vezana je za Igorov koncert u Belgiji. Naime, poznat je bio po tome da se nikada se nije snalazio sa vozovima i autobusima, prosto ga to nije interesovalo. Stigne on tako do Holandije i treba da pređe 100-tinjak metara i uđe u voz koji direktno ide do Belgije. Naravno, voz mu ode ispred nosa, on tako nervozan ne zna što će, i vidi taksi. Kaže, ‘sunce me ogrijalo’, sve dok na taksimetru nije vidio cijenu u jedan zli vakat, a onda ga je iritirao zvuk taksimetra i rekao taksisti da ugasi. Naravno, ova vožnja iz države u državu je bila veća od njegovog honorara, ali je on odmah sjutradan zvao da kaže što se desilo i da je dobro da je stigao, a odmah zatim dodao ‘kupio sam nam strašne parfeme’”, sa sjetom zaključuje Perazić.

( Marija Vasić )