"Odsustvo glasa može da nastane zbog zadržavanja u grlu svih onih riječi koje bismo rekli nekome"

Često se dešava da u ljetnjim mjesecima ostajemo bez glasa, iako je mediciski sve u redu. To može da bude odložena reakcija preživljenog stresa, rekla je u "Bojama jutra" psihološkinja i psihoterapeutkinaj Anđela Šćekić.

"Odsustvo glasa može da nastane zbog zadržavanja u grlu svih onih riječi koje bismo rekli nekome. Gutanje tog sadržaja može nam stvoriti problem u organizmu", objašnjava Šćekić.

Negativne emocije mogu da utiču na fizičko zdravlje osobe. Neka od oboljenja koja nastaju zbog lošeg psihičkog stanja su gastritis, bolesti crijeva (čirevi, kolitis).

Kad "skoči krvni pritisak" možda smo nešto ljuti i bijesni, a kada "padne" možda nam fali radosti, ili ljubav, pažnja. Sa druge strane imamo štitnu žijezdu "kupi sve emocije", kaže Šćekić.

Objašnjava da kada kažemo da neko ima psihosomatsku bolest, to znači da postoji problem koji povezuju psiho i tijelo.

"Neuravnoteženost u našoj glavi, neka slabost mentalnog zdravlja propušta negativni naboj kroz naše tijelo. Dakle, kroz tijelo pokušavamo da oslobodimo sve ono što sabijemo unutar sebe, u glavi u mislima, čime se opterećujemo", rekla je psihološkinja i dodaje da psihosomatska oboljenja nastaju iz različitih razloga.

"Svaka osoba je individua za sebe. Nešto što bi mene isekiralo, drugog ne bi, u zavisnosti kako primamo informacije, kako ih procesuiramo, tako i tijelo reaguje na njih. Zato nekog boli želudac, a nekom skoči pritisak".

Tako da, kako kaže, ima istine u tome da svaka emocija pogađa određeni organ.

"Osjećaj neizvjesnosti stvara osjećaj nervoze i straha i grčenja. Kada nam se mišići grče u tijelu šalju nam informaciju da nešto nije u redu. Ako se previše i prečisto grče onda ulaze u neka stanja gdje putem razgovora ne možemo pomoći jer taj problem prerasta u bolest, a onda je medikamentna terapija uvijek prva terapija izbora".

Psihološkinja ističe da se u odnosu sa djecom emocije moraju pokazivati, bilo da je u pitanju ljutnja, tuga ili nešto drugo, jer djeca tako uče kako da pokažu emociju.

"Sve što dijeti pokupi u najmlađem dobu ono prenosi dalje kroz život. Gledajući odnos koji roditelji grade, tako ono sjutra gradi odnos sa partnerom, sa prijateljima. Odnos koje je dijete imalo sa majkom i ocem, posebno ako su majka ili otac bili dominantna figura, taj odnos obično pretoči u odnos sa partnerom ili traži zamjenu u partneru roditelja koji nije bio pristutan koliko treba. Tako obično partneri budu slični nekom od naših roditelja", kaže Šćekić.

Naglašava da ukoliko nam odnos sa roditeljima nije bio adekvatan, posebno ako smo stvorili neki psihosomatski problem ili ga naslijedili od roditelja, onda u braku ulazimo u isti problem i iste stvari nas bole, pa ne izlazimo iz našeg kruga.

"Kada osvjestimo šta smo prenijeli, zadržimo ga. Sve što osvejstimo da nije bilo dobro, važno je da ga odbacimo i da ga mijenjamo. Našom promjenom unutar nas mijenjamo odnos sa partnerom, djecom, i sa okruženjem. Ako jedna osoba radi na sebi, druga se mijenja u odnosu na nju, zato što se odnos mijenja između njih", ističe Šćekić.

Psihoterapeutkinja savjetuje da kada osjetimo negativnu emociju ili nas nešto puno iznervira, a znamo da ne treba da reagujemo naglo zbog različitih okolnosti, najbolje da udahnemo duboko zatvorimo oči i zamislimo nešto lijepo, i onda to dubokim izdisajem izdahnemo, i kažemo idemo dalje.

"Ako u svakom problemu ili negativnoj situaciji koja nam se desi u to gledamo samo kao problem, ono će biti još veći. Ako ga posmatramo kao nešto iz čega ćemo naučiti nešto novo, onda imamo niz pozitivnih emocija i novog sagledavanja koje nam pomaže da u to u šta smo gledali kao problem prevazićemo", ističe Šćekić.

Detaljnije u gostovanju:

( Boje jutra )