Libanski Černobilj

Ovo je nacionalna katastofa, rekao je kroz suze guverner Bejruta Marvan Aboud i uporedio uništenje sa posljedicama bombardovanja Hirošime i Nagasakija.

Međutim, černobiljska katastrofa je prikladnija metafora za ono što je zadesilo libansku prijestonicu, ocjenjuje “Forin polisi”.

Eksplozija u luci ne djeluje kao rezultat sukoba ili čin namjernog nasilja, nego je “poput sovjetske katastrofe, do nje dovela velika nestručnost, endemska korupcija i nemar - i njene posljedice će biti daleko šire od prvobitne eksplozije.”

Pet bliskoistočnih država je trenutno u nekom obliku egzistencijalne krize.

Jemen, Siriju, Irak i Libiju razaraju pobune, građanski ratovi, spoljne intervencije i regionalne borbe preko posrednika. Liban je, međutim, sam sebi nametnuo krizu i zbog toga je daleko beznadežniji, napisao je nedavno analitičar Stiven A. Kuk.

Kuk navodi da Liban nema puni suverenitet i da se nalazi u areni izraelsko-iranskog i saudijsko-iranskog rivalstva, ali da ti problemi nisu neposredni uzrok trenutnih nevolja zemlje. “Ono što se dešava u Libanu je smrtonosna spirala poretka zemlje nakon građanskog rata. Niko - a najmanje sami Libanci - ne znaju šta je sljedeće”, napisao je Kuk u članku 30. jula.

Kako se sistem urušio

Godine lošeg upravljanja i korupcije konačno su stigle političku klasu Libana, koja je koristila i jedno i drugo, što je dovelo do bankrota države. Prve naznake toga pojavile su se 2019, kada je libanska centralna banka naložila da za transfere novca iz inostranstva koji idu preko nebankankarskih institucija poput Western uniona, koriste lire, čak i ako je bilo predviđeno da se transakcije obavljaju u dolarima. Narednih nedjelja i mjeseci, povećala se potražnja za dolarima, ali da bi zadržala iluziju o stabilnosti valute, uprava centralne banke nije mijenjala kurs od 1507 lira za dolar. Potom se, shodno zakonu o ponudi i potražnji, pojavilo crno tržište u dolarima, a lira se dodatno srozavala. Fič agencija je degradirala kreditni rejting Libana sa B- na CCC, što je značilo da državi prijeti bankrot.

U septembru 2019, zatvorena je Jammal Trust banka usljed sankcija SAD zbog povezanosti sa Hezbolahom. Ova banka nije bila veliki igrač, ali je njena propast, kako objašnjava Kuk, dodatno podrila povjerenje u finansijski sektor.

Nekoliko nedjelja kasnije, vlada je uvela dnevni porez od 20 centi na WhatsApp pozive. Ovaj očajnički pokušaj ubiranja prihoda je doveo do protesta koji su nastavljeni i tokom zime i na koje vlada nije imala odgovor.

Liban ne proizvodi puno, uvozi 80 odsto potreba, uključujući hranu i gorivo. Ekonomija je zasnovana na nekretninama, bankarstvu i dotacijama iz libanske dijaspore. Banke su ponudile visoke kamatne stope da bi privukle depozite u dolarima, koje su bankari potom pozajmljivali vladi. Taj sistem je trajao dok je bilo priliva dolara. Kada vlada više nije mogla da vraća bankama sistem je kolabirao. Liban u martu više nije mogao da vraća dug i prognoza Fiča se ispostavila kao tačna.

Lira je izgubila 85 odsto vrijednosti, a stanje je pogoršala pandemija koronavirusa. I Liban je uveo mjere izolacije da bi suzbio širenje zaraze. Ipak, država nema jaku mrežu zdravstvene zaštite i sve veći broj nezaposlenih se suočava sa teškom inflacijom. Kuk navodi da je to situacija u kojoj nije pošteđen niko osim bogatih.

Gubici mi mogli dostići 15 milijardi

Neposredni ekonomski uticaj eksplozije je katastrofalan - između 250.000 i 300.000 ljudi je ostalo bez domova - što je otprilike deset odsto stanovništva. Guverner Abaud je rekao da bi ukupni gubici mogli dostići 15 milijardi dolara, uključujući indirektne gubitke koji se odnose na kompanije.

To je nepodnošljiv teret u državi od preko šest miliona ljudi, gdje su mnogi ionako jedva sastavljali kraj s krajem. Izbjeglička kriza od rata u Siriji ulazi u desetu godinu i Liban već ima problem da ispuni zahtjeve za pomoć oko 30 odsto stanovništva koji su raseljeni iz susjedne zemlje.

Međutim, nisu samo izbjeglice u nevolji. Svjetski program za hranu je zabilježio da se skoro polovina libanskog stanovništva muči da zadovolji osnovne potrebe za hranom. “Do kraja godine, 75 odsto stanovništva će biti potrebna pomoć u hrani, ali je potanje da će biti te pomoći”, izajvio je u junu Martin Kulerc sa Američkog univerziteta u Bejrutu.

Trampa je za neke postala način života, nestašice struje su svakodnevna pojava a oni koji mogu, idu u Kanadu i Evropu. Narod je toliko očajan da se na ulicama Libana ovog ljeta desila serija samoubistava.

Cijene hrane su porasle za 247 odsto, a pošto su eksplozije uništile tone zaliha hrane i luku, glavnu rutu za uvoz, očekuje se brzo pogoršanje situacije.

Ministar spoljnih poslova Nasif Hiti je dao ostavku dan uoči eksplozija, upozorivši da “Liban danas klizi ka tome da postane propala država”.

Neplanirana posjeta luci dovela do katastrofe

Hemikalije koje su eksplodirale u utorak stigle su u Bejrut prije sedam godina na ruskom teretnom brodu koji je curio. Plovilo, kako je kapetan rekao za Rojters, nikad nije trebalo tu da se zaustavi.

“Bili su pohlepni”, rekao je Boris Prokošev, koji je bio kapetan “Rosusa” 2013, kada mu je ruski vlasnik rekao da svrati u Liban za dodatni tovar.

Prokošev je rekao da je brod prevozio 2.750 tona zapaljive hemikalije od Gruzije do Mozambika. Amonijum-nitrat je trebalo da bude isporučen jednom proizvođaču eksploziva.

Međutim, brod nikad nije napustio Bejrut, a opasni materijal je iskrcan i smješten u skladište uz “grubo kršenje bezbjednosnih mjera”, kako je rekao vlasnik gruzijske fabrike.

Prokošev (70) je rekao za Rojters da libanske vlasti nisu obraćale pažnju na amonijum-nitrat i da bi ih trebalo kazniti.

Napušteni brod je potonuo u bejrutskoj luci u maju 2018, na osnovu mejla koji je jedan advokat poslao Prokoševu.

Preliminarne istrage u Libanu ukazuju na odsustvo akcije i nemar prilikom rukovanja potencijalno opasnim materijalom.

Libanske vlasti su odlučile da lučki zvaničnici koji su nadgledali skladištenje i bezbjednost od 2014. budu stavljeni u kućni pritvor.

Iz vojnih uniformi u odijela

Međutim, odgovornost ne leži samo na ljudima koji nisu obavili osnovne provjere ili su podmićeni kako bi izbjegli probleme sa rukovanjem. Odgovorni su ljudi koji su ih tamo postavili i stvorili truli sistem, piše Oz Katerdži, britansko-libanski novinar.

“Kada se libanski građanski rat zvanično završio 1990, većina ratnih vođa je iz vojnih uniformi uskočila u odijela i preuzela kontrolu nad onim što je ostalo od krhke libanske poslijeratne države”, navodi Katerdži u komentaru za “Forin polisi”.

On ističe da vladajuća klasa generacijama eksploatiše državu uz gotovo potpunu nekažnjivost.

Postojeća kriza je ujedinila libanske sekte na protestima pod sloganom “svi oni znači svi oni”, što je osuda cjelokupne vladajuće klase i odbacivanje sektaškog političkog sistema države.

“Žrtvovaće nekoga da prebace odgovornost”, rekao je juče Rojtersu Rabi Azar, 33-godišnji građevinski radnik.

Hasan Korajtem, generalni direktor bejrutske luke, i Badri Faher, šef Uprave carina, izjavili su da su upozoravali na opasnosti od eksploziva i da su pozivali da bude uklonjen, ali da nije nije preduzeta nikakva akcija.

Katerdži kaže da je u toku tradicionalna igra svaljivanja krivice u savremnoj libanskoj politici jer bivše ratne vođe pokušavaju da optuže svakoga osim sebe.

Nije poznato kako će to proći kod naroda, koji je već doveden na ivicu, ali haštag “hang up the nooses” (stavite omče) na arapskom Tviteru mogao bi dovesti do toga da se korumpirane vođe rata zapitaju hoće li uskoro doći kraj njihovoj nekažnjivosti, piše Katerždi.

“Naši lideri su prevaranti i lažovi. Ne vjerujem ni u jednu istragu koju pokrenu. Uništili su zemlju i dalje lažu narod. Koga zavaravaju?”, rekao je Rojtersu Žan Abi Hana (80), lučki radnik u penziji. Njemu je u eksploziji oštećena kuća, a ćerka i unuka povrijeđene.

Političar veteran Valid Džamlbat, lider libanske Druzi zajednice, pozvao je na međunarodnu istragu jer “nema povjerenja u vladu.

Sovjetski Savez u malom

“Černobilj nije bio samo priča o katastrofalnoj nesreći tokom testiranja u sovjetskoj nuklearnoj elektrani. To je bio proizvod načina na koji su endemska bahatost, nemar, karijerizam i autoritarizam stvorili sistem koji je omogućio katastrofu. To je bio Sovjetski Savez u malom, smrtnosnnih ishod decenija političkih neuspjeha i nemara koji su na kraju pomogli da se sruši cijela nacija. Šačica lokalnih zvaničnika koji su proglašeni krivim i osuđeni bili su dovoljno krivi - ali oni nisu bili krajnji krivci”, navodi se u komentaru.

Katerdži dodaje da je, slično tome, eksplozija u Bejrutu priča o tome kako je “banda ratnih zapovjednika rasparčala zemlju i vladala uz predrasude, nestručno i potpuno ravnodušno prema ljudskoj patnji dok je pljačkala bespomoćni narod”.

“I kao i u Čerbnobilju, gotovo je sigurno da se niko od ljudi koji su glavni krivci za ovu katastrofu, nikad neće suočiti sa pravdom za svoje zločine”.

Makron: Pomoć neće poći u korumpirane ruke

Francuski predsjednik Emanuel Makron obećao je ljutim Libancima da pomoć za obnovu grada neće poći u “korumpirane ruke” i pozvao političke vlasti da sprovedu reforme ili da rizikuju zapadanje države u još dublju krizu.

Makron je prvi strani lider koji je posjetio prijestonicu Libana od najsmrtonosnije eksplozije u mirnodopskim uslovima. Poginulo je najmanje 145 osoba, a povrijeđeno više od pet hiljada.

Nakon posjete epicentru eksplozije, Makrona su pozdravile mase u obližnjoj ulici Gemajze, koja je među najteže oštećenim, uzvikujući slogane protiv političkog establišmenta i endemske korupcije.

“Garantujem vam, ova pomoć neće poći u korumpirane ruke”, obećao im je Makron.

Obećao je i da će poslati dodatnu medicinsku i drugu pomoć Libanu i da će se vratiti oko prvog septembra, dok su građani oko njega vikali “revolucija” i “narod želi pad režima”, prenio je Rojters.

Francuska odavno nastoji da pomogne bivšoj koloniji, ali se pridružila ostalim zapadnim državama u vršenju pritiska za sprovođenje reformi kako bi se iskorijenila korupcija i smanjio dug.

“Ako se reforme ne sprovedu, Liban će nastaviti da tone”, rekao je Makron nakon što ga je na aerodromu dočekao predsjednik Libana Mišel Oun. “Ovdje su takođe potrebne političke promjene. Ova eksplozija bi trebalo da bude početak nove ere”.

( Angelina Šofranac )