EU i Zapadni Balkan: Priča o nezainteresovanim učenicima i nemotivisanim profesorima

Prije neki dan, u Remarkeru, pročitah odličan tekst Artana Çollakua Autoritarni vladari vs liberali: Narastajuća ideološka podela na Zapadnom Balkanu koji upečatljivo analizira razliku između autoritarnih vladara i liberala. Poslije teksta mi je ostao gorak ukus u ustima i misao koja me je progonila: bez obzira koliko sam se trudio nijesam mogao da se sjetim liberalnih, ili da upotrebim možda prijemčiviju riječ - odgovornih lidera u regionu. Zapravo, teško da sam mogao da prizovem ijedno ime. Ono što je potrebno da takav profil političara dobije šansu je drugačije osmišljen politički sistem - upravo ono što nam nedostaje, iako smo 17 godina potrošili na tzv. reforme i evropske integracije.

Sedamnaest godina “demokratskih reformi” i mnogo skakavaca

Kada učenik ne napreduje uprkos godinama (nekakvog) truda, to ne govori samo o kvalitetu učenika, već i o strategiji/pristupu profesora. Odnosi između Zapadnog Balkana i EU podsjećaju na priču o nezainteresovanim učenicima i nemotivisanim profesorima. Učenici obećavaju da će biti bolji, ali ništa ne čine da se to stvarno desi, a profesori i nijesu mnogo zainteresovani da se situacija popravi. Zapravo, njima u ovom trenutku odgovara da školovanje traje što duže, da ne kažem neograničeno.

Proširenje EU je odavno u škripcu, zaglavljeno između mogućnosti (perspektive) i spremnosti (oba partnera) da tu mogućnost pretvore u djelo. Države regiona nijesu napravile nekakav napredak u odnosu na rane godine ovog vijeka. O tome svjedoči rast autoritarnih tendencija, dalja stagnacija državnih institucija, endemska korupcija, jačanje nacionalističkih, šovinističkih i ksenofobnih političkih ideologija iz 80-ih i 80-ih godina prošlog vijeka, ekonomska stagnacija, odlazak najobrazovanijih ljudi - dug bi bio spisak naših posrtanja.

Većina novih članica prije nas je u EU ulazila u godinama rane adolescencije - proces pristupanja Uniji je u prosjeku trajao između 10 i 15 godina. Kada smo mi u pitanju, možemo se nadati da ćemo biti primljeni tek u zrelim godinama, kada pređemo tridesetu, ako, do tada, budemo dovoljno radili na sebi.

Međutim, i kad se nešto dobro dogodi, umjesto jasne podrške, EU članice u posljednje vrijeme šalju nejasne poruke koje urušavaju povjerenje u proces. Sjetimo se samo koliko je vremena trebalo EU da da zeleno svjetlo Sjevernoj Makedoniji i Albaniji za početak pristupnih pregovora, iako su one ispunile uslove mnogo prije aprila 2020. U međuvremenu, Kosovo i dalje čeka odluku o viznoj liberalizaciji iako je ispunilo kriterijume koji se nalaze na papiru.

Niko nikom ne vjeruje, ali se dobro razumijemo

Očigledno dosadašnji pristup nije dao očekivane rezultate, ali ono što razočarava je činjenica da teško možemo očekivati boljitak u doglednoj budućnosti. Perspektiva je turobna iako i jedna i druga strana pričaju ono u što ne vjeruju - zemlje regiona o demokratskim reformama, a EU o tome kako je proces i dalje živ kao što je to bio prije desetak godina.

Ekonomska kriza izazvana pandemijom, jačanje populističkih i autoritarnih tendencija u samoj Uniji i dinamika dalje (re)konstrukcije Zajednice, ne ukazuju da možemo očekivati jače političko angažovanje Brisela u regionu. Sasvim je normalno da će ekonomski oporavak i politička konsolidacija biti prioriteti ne samo njemačkog predsjedavanja, već i nekoliko narednih.

Kada sistem živi izazovna vremena ili je ugrožen, periferija, a to je Zapadni Balkan za Brisel, dobija pažnje koliko mora, a ne koliko je to potrebno. Nesumnjivo je da će Evropska komisija nastaviti svoje tehničko prisustvo. Možemo očekivati određenu novčanu pomoć, sigurno mnogo veću nego što neko drugi može da ponudi, ali kontinuirano političko angažovanje zemalja članica zadržaće se na nivou retoričke podrške i ponavljanja dobro poznatih principa.

Čini se da osim Berlina, ne uzimajući u obzir članice iz regiona koje su nesumnjivo za proširenje, ali su objektivno u drugoj liniji odlučivanja, niko od velikih ozbiljno ne računa da će region biti u EU u doglednoj budućnosti (u narednih 15 godina), a možda i nikada. Pariz bi najvjerovatnije više volio ugovor o povlašćenom partnerstvu nego članstvo - neku vrstu ojačane susjedske politike koja bi davala regionu određene povlastice, ali bi ga ostavila van kluba.

Nova pristupna pravila, kako god da su predstavljena od strane Brisela ili regionalnih lidera, su sačinjena da bi put načinila dužim i izazovnijim.

Uključenje SAD u regionalne tokove, pokušajem da ožive pregovore Kosova i Srbije, su mnogi čitali kao početak pojačanog prisustva Vašingtona u regionu. Treba biti realan u procjeni i oprezan u optimizmu. Inicijativu ambasadora Grenela treba gledati u sklopu predstojećih američkih predsjedničkih izbora. Da je bila uspješna, mogla je donijeti predsjedniku Trampu mali poen u segmentu vanjske politike. Ipak, pandemija, anti-rasni protesti, jačanje autoritarnih tendencija u samoj Americi i ekonomska kriza koju je Covid-19 donio, obilježavaju predsjedničku izbornu kampanju. Za vanjsku politiku, osim velikih tema, malo je mjesta u američkoj domaćoj politici, a to je posebno jasno ove godine.

Teško da se nešto može promijeniti brzo nakon izbora, čak iako dođe do zamjene administracije u Vašingtonu. Za razliku od mnogih trenutno vodećih američkih političara, Bajden bolje poznaje prilike u našem dijelu svijeta i skloniji je tradicionalnom američkom pristupu - što bi trebalo da ulije malo više pozitivne energije u presahle evropsko-američke odnose.

Po jednom idealnom scenariju, Evropa i SAD bi trebalo da zajedno rade na oživljavanju demokratskih procesa u regionu. Prioriteti Vašingtona su negdje drugdje, na dalekom istoku, na primjer. Čak i u slučaju bajkovitog scenarija sa početka pasusa, trebaće najmanje osam do 10 mjeseci da nova američka administracija utanači svoje prioritete. U međuvremenu će EU pokušati da ulije malo života u pregovore između Srbije i Kosova, ali iskustvo do sada poziva na suzdržanost.

Stabilnost ili reforme?

Imajući u vidu izazove sa kojima se suočavaju, vjerovatnije je, međutim, da će zapad u narednom periodu sprovoditi politiku kontrolisane stabilnosti (containment), na račun aktivne (i politički bolne) promocije demokratskih promjena, što traži vrijeme, energiju i stalnu političku angažovanost. Lideri koji mogu da obezbijede “stabilnost” u vrijeme izazova, naći će se u povoljnijem položaju.

Ovo ne znači da neće biti izjava, saopštenja, podsjećanja, poziva ili verbalnih osuda kršenja demokratskih procedura u regionu, ali to nije dovoljno. Kontrolni mehanizmi EU ili SAD su oslabili, što stvara idealnu podlogu za sprovođenje politika za koje smo smatrali da treba da budu dio naše prošlosti. Na žalost, ovo što se dešava u regionu, ne znači oživljavanje 80-ih ili 90-ih godina prošlog vijeka. Te ideje nikad nijesu umrle, one nigdje nijesu otišle, one su uvjek imale veliki broj, nekad tihih a sada opet glasnih, sljedbenika.

Vođeni instinktom političkog preživljavanja, regionalni političari prepoznaju ovo oklijevanje zapada kao trenutak slobode da učine ono što žele jer ne vide prepreke ostvarenju svojih namjera. Slaba, politički fragmentirana i ideološki raznovrsna opozicija ne može biti prepreka. Promjena vlasti, kako nas iskustvo uči, nije garant demokratskih promjena jer ljudi koji dolaze shvataju politiku na isti ili sličan način kao oni što su otišli.

Zato politika kontrolisane stabilnosti ne može da bude djelotvorna strategija za region. Bosna i Hercegovina je simbol te nemušte politike Brisela koja nije ojačala snage koje mogu da ostare promjenu, već je cementirala podjelu zemlje po etničkim linijama dajući šansu državama regiona da nastave politiku iz 90-ih godina prošlog vijeka.

Ne treba samo mijenjati glumce, potrebna je promjena repertoara

Nedavni “finansijski udar” na nepodobne organizacije civilnog društva i medije u Srbiji je jedan od primjera kako određena vrsta državne politike može proći bez posledica u novim okolnostima. Verbalne osude određenih ambasada i predstavnika EK je nešto na šta vlast računa prije nego što donese odluku. Ako se stvar završi na saopštenjima, od toga se “ne može umrijeti”. Slično se može reći za osude prekomjerne upotrebe sile od strane policije u Srbiji i nekoliko slučajeva u Crnoj Gori. Samo desetak godina ranije, prije finansijske krize, EU bi, u sličnom slučaju reagovala mnogo snažnije.

U međuvremenu su Srbija, ili Crna Gora, ili sada Sjeverna Makedonija i Albanija, postale zemlje koje pregovaraju o članstvu pa bi sprovođenje standarda EU trebalo da bude mnogo jača obaveza, a reakcija iz Brisela mnogo sadržajnija.

Političari inspirisani principima iz teksta Artana Çollakua predstavljaju sve tananiji glas manjine jer ljudi koji tako ili slično misle ubrzano napuštaju naše krajeve. Studija Svjetskog ekonomskog foruma o globalnoj konkurenciji iz 2019. je potvrdila da su Bosna i Hercegovina, Hrvatska, Srbija i Sjeverna Makedonija u grupi najugroženijih država u svijetu kada je u pitanju “odliv mozgova”.

Region podsjeća na pozorište gdje se stalno igraju iste predstave, ponekad sa različitim glumcima, a u nekim slučajevima, kao što je Crna Gora, glumačka ekipa je ista već decenijama. Ljudi koji žele promjene su umorni od dosadnih monologa regionalnih primadona (političara). Umorni su i nestrpljivi. Ako se život kod kuće ne može promijeniti, život će se vjerovatno promijeniti ako se ode od kuće. Tamo postoje različiti teatri, praktikuju se različite vrste glume, a alternativne ideje i politike dobijaju šansu.

Mnogo više ili isto tako kao i nakon pada Miloševića, oni koji žele da naprave demokratski, kulturološki i filozofsko-pojmovni zaokret u regionu trebaju aktivnu, stalnu i nedvosmislenu podršku Brisela i Vašingtona, ali takva podrška nikada nije izgledala dalja.

Volio bih da vrijeme pokaže da nijesam bio u pravu.

(Remarker)

( Vesko Garčević )