Vrapci

Nije slučajno obavezni ornament svakog apokaliptičnog narativa to da “mrtve ptice padaju sa neba”. Nakon ovonedjeljne podgoričke oluje stotine mrtvih vrabaca prekrili su staze kroz Blok. Jeziv i duboko uznemirujući prizor - poželio sam da medicinska maska pokriva i oči.

Sjetio sam se jedne (pra)stare Sidranove pjesme, koju sam čitao na naslovnoj strani zagrebačkog Oka. Pjesma je bila napisana u povodu Titove smrti, i objavljena na istoj strani sa kasnije slavnom pjesmom Ace Sekulića, sa istim glavnim junakom, “To majka više ne rađa”. U pjesmi, Sidranov Broz, na nekom od slavnih putovanja, odbija da jede vrapce, jer su to “ptičji proleteri”. Proleteri su i ovaj put, u Podgorici - nastradali.

Za vrapce je vezana i jedna od najluđih epizoda iz istorije kineskog komunizma: u vrijeme tzv. Velikog skoka naprijed Mao je objavio da su vrapci štetočine i pokrenuo kampanju uništenja vrabaca. Mislio je da, pošto vrapci jedu žito, ako njih ne bude, biće više za ljude. I grdno se prevario. Stvari u prirodi nikad nisu jednostavne kao u glavama diktatora. Bez vrabaca namnožili su se skakavci i insekti i izazvali nekoliko gladnih godina, dok se neko nije opsjetio da su vrapci, zapravo, izuzetno korisni. Kad se udruže neznanje i suluda ambicija, rezultat zaista može biti - paklen.

Uz mrtve ptice u Podgorici, imali smo i bejrutsku eksploziju kao dio slične, “apokaliptične” priče: dio luke i grada je naprosto odletio u vazduh zahvaljujući nekom eksplozivu koji je tamo ostao od izvjesnog propalog ruskog biznismena. Mnogi takvi su imali poslove i u CG: dobro je Bar pretekao…

Uprkos apokaliptičnim tonovima sa svih strana, ovdje se “šou nastavlja”. Predizborne kampanje su obično svojevrstan festival obećanja. I to je tako svuda. Ono što je ovdje dodatno zanimljivo je što i davaoci obećanja, jednako kao i oni koji ih slušaju, znaju da od toga nema ništa, odnosno, da je to isprazna priča. Političari se prave da vjeruju u ono što pričaju, a građani se prave da vjeruju u ono što čuju. A svi znaju da je sve to zajedno, gola prdnjava, da upotrijebim jednu danas opasnu riječ. Ne može to izaći na dobro. Diskurs obećavanja nosi jedan konstrukcioni izazov: morate isijavati otpimizmom, (spasonosni) duh sumnje i bilo koja forma skepticizma mogu vam samo smetati. Ko bi vjerovao političaru koji sumnja u ono što priča. Ipak je to (sumnjati) privilegija mislećih bića. Političaru koji izgleda kao mudrac niko ne bi poklonio ni dva minuta pažnje. Da li možete zamisliti Vitgenštajna ili Fukoa kako masi obećavaju bilo što.

Prijatelj mi se pohvalio da je našao način da prati predizbornu kampanju tako da se stalno smije… Pomislio sam da je poludio, ali njegovo objašnjenje je ipak bilo zanimljivije. “Počeo sam da diskretno mijenjam riječi koje čujem u medijima. Jedni poručuju da su trideset godina uporni, a ja čujem, sasvim logično, uostalom, da su trideset godina umorni… I stvar odmah djeluje zabavnije. Poručuju da su dosljedni, a ja hoću da čujem da su posljednji. Kad god čujem tradicija, pretvorim u kradicija, i odmah je nekako tačnije. Čim čujem da je vječna, ja pretvorim u da je srećna. Ako hoće da je vječna, mora biti i srećna. Taj dio jednačine mnogi ne žele da shvate. Konačno mi je jedna predizborna kampanja zabavna.”

Funkcionalizovanje energije omaške - put ka istinitijem pogledu na stvari. Nije možda ni to loš način da se pregura aktuelna korona kampanja. Avgustovski žaropek ne djeluje baš kao idealan ambijent za pojačani aktivizam, ali, dio opozicije je živnuo jer odavno nije izgledalo da je vlast u većim problemima nego što je to danas. Ipak, čak ni takva situacija ne čini ništa izvjesnijim poraz aktuelne vlasti.

Taj poraz bi za dobar dio državnog aparata imao apokaliptičnu notu.

Amerikanci se pitaju hoće li Tramp predati vlast ako izgubi. A što se Crnogorci pitaju? Ili znaju sve odgovore. Kao vrapci iz one poslovice.

Naredne dvije subote odmorićete od vašeg kolumniste. Sljedeći broj Arta, nakon (zaslužene) pauze izlazi - 29. avgusta.

( Balša Brković )