Borba za neostvareni san Mileve Marić

Gabrijelu Grejson mediji često nazivaju rok zvijezdom fizike. Diplomirala je nuklearnu fiziku na Univerzitetu u Milanu, saradnica je raznih istraživačkih instituta i naučnih muzeja u svijetu. Ono što je izdvaja svakako je rad na polju popularizacije nauke, od časopisa do specijalnih televizijskih kreacija za Rai News 24.

Svakako, osobena je i po tome što piše fiziku u romanima i glumi, prije svega, svoje junakinje - žene naučnice.

Opčinjena naučnim radom Mileve Marić i revoltirana nepravdom koju smatra da je doživjela kako od muža Alberta Ajnštajna tako i od naučne sredine, započela je istraživanje o njenom životu po arhivama instituta i fakulteta gdje je boravila, na osnovu kojeg je i napisala knjigu.

Portal Radio-televizije Srbija www.rts.rs prenio je intervju sa Gabrijelom Grejson koji je sa italijanskog prevela Kristina Koprivšek.

Šta vas je iz Milevinog života u istraživačkom procesu najviše iznenadilo?

Milevin život me je mnogo impresionirao zbog odlučnosti s kojom je ta žena ostvarivala svoje snove. Ona je na početku svog života željela da postane fizičarka i to je učinila uz sve svoje napore. I u Zagrebu gdje je pohađala mušku gimnaziju nije marila za svoje okruženje. A potom i u Cirihu u prvo vrijeme. Onda je upoznala Alberta Ajnštajna i predala se, predala se pred ondašnjim maskilističkim društvom koje je diktiralo pravila. Kod Mileve me je najviše impresionirala snaga te žene koja mnogo prije vremena najavljuje današnje djevojke, željne da ostvare svoje snove. U njenoj DNK bilo je zapisano ono što je željela da uradi. Po knjizi „Ajnštajn i ja“ biće snimljen film. Ono što me pak ljuti jeste to što nije uspjela da ostvari svoj san, ali razlozi tog neuspjeha nisu njena krivica, ona se borila do samog kraja. Ona je bila borac.

Koliko su po Vama, vrijeme - kraj 19. vijeka i kultura kojoj je pripadala Mileva, odredili njenu sudbinu, a koliko odnos sa jednim čovjekom kakav je bio Albert Ajnštajn?

Milevinu sudbinu je odredilo okruženje koje je nametalo vrlo jasna pravila. Žene tog doba nisu mogle da ulaze, na primjer, na glavna vrata neke naučne laboratorije. Marija Kiri je morala samofinansirati svoj rad, Rozalind Frenklin je morala da ulazi na stražnji ulaz. Toliko žena se moralo pridržavati tih apsurdnih pravila. Liza Majtner je umjesto potpisa mogla staviti samo inicijale na svoje rukopise. A sve te žene potiču iz različitih zemalja.

Mileva Marić je još jedan primjer nepravde nad ženom koja nije uspjela da postigne ono što je htjela i to ne svojom krivicom.

Albert Ajnštajn je bio veoma nametljiv čovek. Albert je takođe bio veoma odlučan, i živio je u društvu koje mu je krčilo put. Na početku je bio fasciniran Milevom...

Ona je bila štreberka, pripremala se, sjedjela u prvom redu, znala odgovore na sva pitanja. To se Ajnštajnu sviđalo kod Mileve i zbog toga joj se udvarao, toj ženi izuzetnog naučnog uma. Sve Milevine karakteristike koje se dopadaju nama, sviđale su se i njemu.

„Ajnštajn i ja“ je romansirana biografija Mileve Marić u kojoj vi pričate Milevinim glasom. Šta vam je najviše pomoglo da uđete u lik jedne ovakve žene i napišete njenu priču? Od čega ste počeli, od razumijevanja žene naučnice ili od nekog podatka koji vas je inspirisao?

Ono što mi se dopalo kod Mileve kad sam je prvi put postavila na scenu, napisala sam pozorišni komad kao i roman, jeste to što je njen naučni mentalitet veoma sličan mom. Iz onog što sam pročitala u svojim istraživanjima, Albertovi biografi su joj uvijek posvećivali tek pokoji red, jer je nisu razumjeli. To su biografi iz prošlog vijeka, nisu mogli shvatiti kako bi jedna žena izvanrednog naučnog uma mogla napisati nešto iz oblasti nauke, znati matematiku, za njih je to bilo apsurdno, jer su bili dio onog okruženja, onog svijeta.

Kad se Mileva posmatra kroz današnju prizmu, ima nas toliko koje danas ostvarujemo svoje snove u nauci. Ja njenu priču izvodim na sceni, kao i priče mnogih drugih žena, pričam o kvantnoj fizici i u pozorištu i u svojim knjigama. Ono što mi se kod nje posebno dopalo jeste njena posvećenost nauci. I bila je među prvima. To onda nije moglo biti shvaćeno.

Razumijete apsurdnost toga? Oni koji su pisali Ajnštajnove biografije, nastavljali su da održavaju apsurdnost tog doba. Žene tog vremena imale su druge ciljeve i nade.

Kako je govorila Marija Kiri: „Druge žene su porodica ili društvo, bilo svojom voljom, bilo zato što su se pomirile sa sudbinom, primoravali da u braku ili majčinstvu traže svoje ostvarenje“. Ali ne i Marija Kiri, ona je svoje ostvarenje tražila u svom radu. Milevi je Marija Kiri bila uzor. I za nju je ono što je radila bilo važno. Ono što se desilo kasnije je nešto drugo, još jedna nepravda.

Već izvijesno vrijeme vodite kampanju da Politehnički univerzitet u Cirihu posthumno Milevi dodijeli diplomu. Odgovor koji ste dobili od ove institucije bio je negativan. Da li ćete nastaviti da se borite i zašto je to važno jedan vijek kasnije?

Naravno da ću nastaviti borbu da Mileva dobije diplomu na ciriškoj Politehnici. Ne predajem se. Ne predajem se pred prvim odbijanjem. Pa i zato što se prošlog ljeta desilo nešto novo. Dodijelili su prvih sedam diploma iz prirodnih nauka ženama koje su se bile upisale na prirodnonaučne fakultete a nisu dobile diplomu. Desilo se u Edinburgu, u Škotskoj. Dakle imamo prethodnike. A zamislite, mladi su se udružili, u ovom trenutku u kom su društvene mreže veoma moćne u širenju takvih ideja, vidjeli smo to u Americi sa heštegom “Me Too”. Ja sam napravila hešteg „Sve smo mi Mileva“ i širim to, i nastaviću sa tom svojom misijom, zato što mi je to tražila jedna gimnazijalka, rekla je: „Treba dati znak novim naraštajima“, rekla mi je: „Idite na cirišku Politehniku i predložite da joj posthumno dodijele diplomu“.

Ja sam zbog toga započelu tu svoju borbu. Jer je ispravno dati znak. Mileva je jasan primjer nepoštovanja normalnih životnih preokreta, u kojima postoje posljedice i radnje, i to vrijedi truda.

Lijepo je što ja imam mnogo nade, ne predajem se pred prvim odbijanjem. Dešavalo se i u prošlosti. Hedi Lamar, na primjer. Ona nije uspijevala da patentira svoj izum koji će dovesti do nastanka vaj-faja (WiFi), zovu ga Hedi blutut. Ali ispočetka je odlazila u “Investors Council”, predavala patent, a službenik bi joj odgovarao: „Ne, vidite, kako vi možete donijeti nama patent, vi ste Austrijanka jevrejskog porekla, žena, ma ne...“ i odbijali su je... Ona se vraćala kroz godinu dana nadajući se da se službenik promijenio, opet su je odbijali, ona se vraćala naredne godine. Sve dok na kraju nije zaštitila patent. A danas imamo vaj-faj zahvaljujući njoj.

Dakle, nastaviću, svakako se neću predati, i pronaći ćemo pravi trenutak da joj se oda to priznanje.

Šta je dominantno iskustvo sa publikom, nakon igranja predstave „Ajnštajn i ja“?

Dominantno iskustvo s publikom svaki put je ljubav koju ljudi osjećaju prema Milevi. Impresivno je. Zaustavljaju me, žele da me pitaju još nešto o njoj, identifikuju se s tim likom. I žele srećan kraj. Svi to žele. Mnogo puta sam igrala predstavu, sto puta predstavu s Milevom, svaki put pred mnogo gledalaca. Punila sam pozorišta od 2.000 mjesta, 1.500 mesta u svim gradovima Italije, bila sam i u inostranstvu, u Švajcarskoj, Austriji, u Beču dva puta, i u Cirihu. Svaki put reakcija je ista. Bila sam i u San Francisku. Tamo su me intervjuisali za časopis Ozy, ima ga i na internetu, ili na mom sajtu greisonanatomy.com na kom ima odjeljak na engleskom koji govori baš o Milevi, jer ja nastavljam s tim projektom s mišlju da će sve više ljudi o njoj govoriti.

I svi se identifikuju s njom. Stotine ljudi me čeka u foajeu pozorišta da bi mi rekli: „Samo nastavi“.

Izračunajte koliko predstava sam odigrala i koliko ljudi srela. Ima nas mnogo. I dakle - nešto će se promijeniti. Sigurna sam u to. A otkriću vam još nešto. Jedna italijanska produkcijska kuća otkupila je prava za knjigu i želi da snimi film po njoj. Otkrila sam vam prelepu vijest, naježim se samo kad pomislim na to. Tek smo na početku! Za sad sam potpisala ugovor o ustupanju prava na knjigu i nadajmo se da će nastati nešto veliko. To je novost. A nadam se da je i vama.

Pozdravljam vas iz Italije. Ćao! Ćao od Gabrijele Grejson, srećno i vidimo se uskoro!

Prevod s italijanskog Kristina Koprivšek

( Vijesti online )