Nikšićanka se sedam godina bavi izradom nakita: Žici udahnula dušu

Za Nikšićanku Tamaru Butorović lijepo je sve ono zbog čega joj duša zatreperi, a umjetnost je ono što čini život ljepšim, smislenijim. Nije navikla da pred ljepotom obara pogled ili da sama uživa u njoj. Mora to podijeliti sa drugima, glasno reći i udijeliti kompliment. Naslijedila je umjetničke gene i znala je da će kad-tad doći vrijeme da “uposli ruke”. Isto tako je znala da to što bude stvarala neće biti dio neke serijske proizvodnje, već unikatni radovi sa ličnim pečatom. Do prije sedam godina nije znala da će to biti žica i nakit.

“Od malena sam voljela nakit. Mislim da je jedan od faktora to što su mama i starija sestra nosile nakit. Mama je bila jako kreativna, šila je, plela, heklala, bila odlična za uređenje enterijera. Znala je da ‘uređuje sebe’ i da od ničega napravi nešto, od starog novo i autentično. Otac se bavio kaligrafijom i mnoge đačke knjižice bile su ispisane njegovim kaligrafskim pismom. Vjerovatno sam sa tim genom rasla i od malih nogu sam bila ‘osuđena’ na umjetnost”, uz osmijeh priča šarmantna Nikšićanka čiji nakit od žice godinama privlači pažnju pripadnica ljepšeg pola.

Taj umjetnički gen je, smatra ona, možda i bio krivac što je dugo bježala od nekog kreativnog rada. Ali, i činjenica da je bila najmlađe dijete u porodici. “Uvijek sam ostavljala da to, umjesto mene, urade, brat, sestra ili majka. Razmišljala sam što bih se ja oko toga mučila, kada će to oni uraditi, a i znala sam da to umijem da radim. Umjesto toga, bavila sam se drugim stvarima - pisala pjesme i priče, pjevala u horu. Kada je nekome trebalo da se nešto nacrta, napravi za školu, nikada nije bilo pitanje ko će to da uradi. Podrazumijevalo se da ću to ja uraditi”.

Iako ju je brat nagovarao da slika, kreira, da se bavi stvarima koje joj idu od ruke, nije ga poslušala. A onda se, kako reče, “desio” život. “Kada su djeca porasla, odlučila sam da se posvetim sebi. Počele su da me ‘svrbe’ ruke i morala sam da ih uposlim, da nešto radim. Znala sam da će to biti nakit jer je, po mom mišljenju, na tržištu falio. A meni je falilo da to što nosim bude samo moje, a ne uniformisano”.

Uzela je očev alat, tešku bakarnu žicu i počela da “mota”. Za noć je napravila sedam prstena.

“Tri godine prije toga od sestrične sam dobila na poklon prsten iz Francuske koji je bio izrađen od žice. Oduševila sam se jednostavnošću i njegovom lakoćom i pomislila šta bih sve napravila da imam takvu žicu. Ali, takve žice kod nas nije bilo. Kada sam napravila tih sedam prstena, naredne večeri sam ih, poslije probe hora, pokazala prijateljicama. Bile su oduševljene i počele da traže prstenje za njih. Mojim radovima se oduševila i sestra koja je u inostranstvu. Poslala mi je žicu i tako je to krenulo”.

Za izradu nakita Tamara koristi nerđajuće, lagane, antialergijske žice, koje kombinuje sa perlama i poludragim kamenjem. Njen nakit je neobičan, poseban, a ljepota stvaranja se ogleda u tome što nikada nije napravila dva ista prstena

Izrada nakita, smatra Tamara, nije došla odjednom.

“Mislim da sam se cijelog života pripremala za to. Prvo sam pravila prstenje, a onda stidljivo ‘ubacila’ i minđuše, jer kako ih ne nosim, nijesam znala da li će se to ženama dopasti. Nakon toga počela sam sa izradom narukvica, ogrlica… Jedva sam stizala da napravim, kolika je potražnja bila. Drugačiju sam žicu koristila od ove sada, bilo je i mnogo manje repromaterijala, ali i mnogo manje znanja i umjeća. Kada pogledam fotografije nakita iz tog početnog perioda, ima stvari kojima nijesam zadovoljna, ali i onih za koje mi se čini da to sada ne bih umjela da napravim”, iskrena je Tamara.

Prvi urađeni nakit je uglavnom poklanjala i onda je njena rođaka Nataša odlučila da prekine tu praksu - kupila je prsten i sa tom kupovinom krenula je prodaja, učešće na sajmovima, ali i Tamarina mjesečna evidencija prodatog nakita.

"Dešavalo mi se, posebno prvih godina, da se spremam za sajam i da gomilu prstenja ostavim sa strane, jer sam mislila da to nije dovoljno dobro da bih prodala. Jednom prilikom je došla moja sestrična i kada je vidjela tu gomilu prstenja koje sam odložila, sve je to lagano vratila nazad, a ja upravo te komade prve prodala. Kada bih sljedeći put krenula da odvajam neki komad nakita, sjetila bih se nje, vratila sve nazad i, kao po nekom pravilu, to prvo prodala".

Za izradu nakita, Tamara koristi nerđajuće, lagane, antialergijske žice, koje kombinuje sa perlama i poludragim kamenjem. Njen nakit je neobičan, poseban, a ljepota stvaranja se ogleda u tome što nikada nije napravila dva ista prstena.

Dok stvara, pusti neki video na teme koje je interesuju, a za muzičku podlogu pobrine se sin Petar. Iako Petrov muzički izbor ne bude uvijek po ukusu mame rokerke, ne buni se. Dok je sin okrenut ka sportu, kćerka Sara je naslijedila umjetničke gene. Voli da slika i to joj ide od ruke.

“Ovo nije posao, ovo sam ja. Nikada ne odlučujem šta ću da pravim. Često i ne budem svjesna da sam već počela da se igram sa žicom i perlicama. Kao što nijesam unaprijed planirala kada ću početi da se bavim izradom nakita, tako ne znam ni koliko ću to dugo raditi. Znam da će to biti sve do onog trenutka dok me to bude ispunjavalo i da ću prestati onda kada postane obaveza”, zaključuje Butorovićeva

Prstenje je njen zaštitni znak

Tamara priznaje da je nakit sastavni dio nje, da sebe ne može zamisliti bez nekog prstena, ali i da nikada ništa sebi namjenski nije napravila. “Dok radim desi mi se da znam da taj komad nakita neću prodati, da sam to ja i da to moram ostavim sebi. Priznajem da sam najviše vezana za prstenje. Ali, dešavalo se da žene traže to što sam ostavila sebi, pa je jedna gospođa, sa kojom sam ‘vodila bitku’ uspjela da izađe kao pobjednik, da skine lančić s mene i kupi ga”, sa osmijehom kaže dama za koju je nakit završna “glazura” koja osobi daje potpuni sjaj.

“Najdraže mi je kada muškarci priđu, gledaju nakit sa zanimanjem i oduševljenjem. To mi baš bude drago, jer su oni toliko suptilni kada je nakit u pitanju. Cijenim i njihove sugestije i njihove pohvale”.

( Svetlana Mandić )