Pejaković: Iskustva iz regiona i EU su u prilog banaka

Povodom stava advokata dr Miloša Vukčevića u tekstu "Troškovi obrade kredita nijesu standard ni u Evropskoj uniji", reagovao je Generalni sekretar Udruženja banaka Crna Gore Bratislav Pejaković, čiji odgovor objavljujemo u cijelosti. Rasprava je pokrenute nakon presude Osnovnog suda u Podgorici kojoj je poništen dio ugovora o troškovima za obradu kredita između Vukčevićevog klijenta i Podgoričke banke.

Sud u presudu navodi da Banka može da naplati samo stvarne troškove i obavezuje Banku da iznos troškova za obradu kredita od 200 eura vrati klijentu. Banka ima pravo žalbe Višem sudu.

"Olakšavajuća okolnost i za vaš i za moj stav, a trebalo bi i za sud, je što raspolažemo iskustvima iz EU i regiona. Naravno nijeste naglasili koliko je presuda u Crnoj Gori bilo u korist banaka. Pitanje troška je krucijalno. Iskustva iz regiona i EU su u prilog banaka, pa je želja moje reakcije bila da se klijenti poštede troška, kako materijalnog tako i vremena koje je nenadoknadivo, a to se zove oportunitetni trošak, odnosno da se može vrijeme korisnije potrošiti. Poštujem stav u uređenju odnosa klijent advokat da sami postavite, ali je čudno da to pravo koje sebi ekskluzivno dajete želite da odnos klijent banka osporavate. Prisutno je angažovanje advokata pro bono, ili bez nadoknade iz više razloga, pa je upitno po vašoj analogiji za banke zašto bi neki klijent vama plaćao za argumente koje ste već predočili u konkretnom slučaju koji ste dali u javnost? Mora li se baš svako ročište, i ono koje se odloži, da se naplati? Da li je to načelo savjesnosti i poštenja, narušavanje ravnoteže prava i zloupotrebe slabije strane?

Banke naplaćuju nadoknadu za obradu kreditnog zahtjeva samo kreditima koji su odobreni, dok advokat može tražiti nadoknadu za svoje angažovanje i kada izgubi slučaj. Imamo li slučajeve gdje su ogromni troškovi sudskog postupka pali na same klijente? Prikažite koliki je trošak spora konkretnoga, u odnosu na 200,00 eura nadoknade koja je osnov tužbe. Međutim poštujem princip i sve što nije u redu da se ispravi, ali na čiji račun?

Kao prvo ne bih potcjenjivao klijente u smislu njihovog znanja i položaja u odnosu na banke. Ko je u prednosti, strana koja je dobila pare na račun, ili strana koja treba da naplati potraživanje u slijedećih 20 godina? Samo punoljetni građani mogu da pristupe kreditnom zaduženju, po zakonu odgovorne osobe i vrlo su uporni i argumentovano nastupaju da bi dobili kredit od banke. Greška je službenika banke ukoliko odobre kredit nekome ko za to ne ispunjava uslove, ali uz ne odobrenje po zahtjevu idu intervencije privatne, ili pritisak javnosti kao i u poslednjem javljanju regulatoru gdje su većina žalbi na račun banaka u smislu da nijesu htjele da odobre drugi moratorijum. Međutim u obimu kreditnom od preko 3 milijarde eura, i stotine hiljada zadovoljnih klijenata, broj, a posebno struktura zamjerki je zanemarljiva.

Čudno je napisati advokate, da banka ima pravo naplate troškova bankarskih usluga po osnovu kreditnih poslova, ukazati da regulator definiše efektivnu kamatnu stopu u okviru koje su i naknade, pozivati se na Zakon o obligacionim odnosima u tumačenju izvučenog iz konteksta, ali prenebregavate član 3. da strane u obligacionim odnosima su slobodne da svoje odnose urede po svojoj volji, a čl.13 istog Zakona odnosi se na to da mogu urediti drugačije, ako iz pojedine odredbe ovog Zakona, ili njenog smisla ne proizilazi što drugo, dok članom 1169. koji u pogledu forme i sadržine u stavu trećem ukazuje da Ugovorom o kreditu utvrđuje se iznos, kao i uslovi davanja, korišćenja i vraćanja kredita. Treba da znate da je nadoknada jednokratna, po odobrenju se samo naplaćuje, dok se kamata naplaćuje do naplate zadnjeg anuiteta koji u sebi sadrži glavnicu i kamatu. Da li sugerišete, vaše forme radi, da se nadoknada naplaćuje procentualno kao kamata tokom cijelog perioda naplate i do 20 godina? Da li bi subvencionisana kamata za hiljadu plus program bila 2,99% na godinu, ili viša, ili bi to bio dodatni trošak državi? Mislim da se klijenti ne bi složili.

Pozivate se na sud Pravde EU koji je zaključio u vezi nadoknada, da banka ne treba detaljno da navodi izvedene troškove, ali u kontekstu vašeg reagovanja u Vijestima, djeluje kao argument protiv banaka gdje izdvajate hipotekarne kredite, što nije realno.

Tražili ste da vam se pojasni koji su to stvarni troškovi obrade kredita. Vrlo je kompleksno za novinski članak, gdje i Evropski sud pravde ukazuje na nepotrebnost istog, što ste i citiralli u vašem reagovanju, ali eto pokušaću opet iako je u mom prethodnom reagovanju dato prilično detaljan opis. Kamatna stopa bi trebala da pokrije troškove regulatorne, troškove rizika, operativne troškove, troškove depozita depozitara, ali i troškove prema Fondu za zaštitu depozita, a sjutra punjenje i Fonda za sanaciju, gdje imate i externe revizore i vanredne kontrole i troškove kao stres test, ili AQR koji čeka banke na jesen, ali i IT upodobljavanja troškovi softwera i hardwera, zaštite od prevara kako u platnom prometu, tako i kreditnom, trošak osiguranja bančinog poslovanja kod prevarnih radnji klijenata, ili eksternih upada, gdje ne treba zanemariti troškove naplate kredita u problemima, ali niti obuku ljudi u bankama gdje jedan seminar u inostranstvu košta preko 3.000 eura. Nije ukupna suma depozita raspoloživa za banke, jer se kroz instrument obavezne rezerve izdvaja procenat koji služi kao osiguranje za likvidnost i to je trošak, ali obavezujući i prihvatljiv za banke. Svaka stavka od navedenih ima veliki broj izvedenica. Ponavljam, kamatna stopa se naplaćuje tokom cijelog perioda plasmana, a nadoknada je jednokratna i treba da podrži troškove tekućeg poslovanja, jer imate slučaj kao aktuelni moratorijumi gdje da treba plasirati uz grace period od 12 mjeseci, a nema naplate ni nadoknade, kamate niti glavnice, a tekući troškovi, porezi i doprinosi se moraju redovno plaćati.

Racionalnost je nametnula da se nadoknada vezuje za iznos isplaćenih sredstava na račun klijenta, jer ukoliko bi ulazili u detalje i pobrojavanje strukture, od ročnosti, cijene izvora sredstava do rizika raznih i eksternih troškova koje sam naveo, gdje bih u ovom kontekstu apostrofirao troškove u naplati loših kredita gdje se angažuju sami uposlenici banke, sudovi, izvršitelji, advokati, troškovi oglašavanja, a gdje je raspoloživi kolateral nedovoljan za pokriće potraživanja i slično, bilo bi tumačenja od prekomjernog opterećenja jednog dijela klijenata, do beznačajnosti troška za druge klijente. Ko je taj ko može da izmjeri rizik transformacije kratkoročnog depozita u dugoročni kredit? Banke to rade na zadovoljstvo klijenata, ali kako kvantifikovati na pojedinačan slučaj? Koja to branša plasira svoj proizvod po prosječnoj kamatnoj stopi od 5% na godišnjem nivou i na dvadeset godina? Koja je branša iskazala društvenu odgovornost na nivou bankarskog sistema?

Nisam slučajno citirao stav iz Srbije kao susjedne države na koju ste se ugledali u pristupu ovoj materiji gdje se ukazalo “Očito je da se ovde predmetnom presudom stvara pravna nesigurnost kod rešavanja ovih slučajeva, stvara negativna klima prema bankama i podstiču nerealna očekivanja”.

Ovim završavam javnu polemiku, ili razmjenu argumenata koja smatram da je od koristi za javnost, ali ipak postoje sudske instance, gdje ne očekujem ishod mimo preovladavajuće međunarodne prakse. Reagovanje je dobronamjerno u cilju transparentnosti rada banaka, i jačanje povjerenja u bankarski sektor, ali i zaštite klijenata od nepotrebnih troškova. Srdačan pozdrav", generalni sekretar UBCG mr Bratislav Pejaković.

( Goran Kapor )