Nijemi svjedok prošlosti nas posmatra i opominje
Miroslav Miro Šuković za “Vijesti” najavljuje svoju samostalnu izložbu u kolašinskom Centru za kulturu koja će biti otvorena sjutra
Izložba slika Miroslava Mira Šukovića biće otvorena sjutra u Kolašinu, u holu Centra za kulturu u 20 časova. Umjetnik će se predstaviti s 25 radova rađenih kombinovanim tehnikama na papiru, kartonu i platnu. Polovina postavke je nastala ove godine, a neki radovi su i iz ranijeg perioda.
“U Šukovićevom stvaralaštvu nameće se jedno pitanje na koje on pokušava odgovoriti kistom, odnosno pokretom i bojom – kako zapravo naslikati čovjekovu dušu? On to radi redukovanim bojama, uglavnom neutralnim nijansama, na crnoj ili bijeloj, a ponekad i crvenoj podlozi. Na nekim slikama uočavamo driping (slikarska tehnika u kojoj boja sponatano kapa ili se sliva na platno). Upotrebom te tehnike, koja obično biva rađena crvenom ili crnom bojom, Mirove slike podsjećaju na čovjekovu dušu koja krvari, odajući nam ton stalne patnje. Pored dripinga, uočljive su i oči na njegovim figurama, koje su naslikane tako da iz njih izbija vapaj, kao da traže ruku spasa u ovom izopačenom svijetu. Ovakvu stravičnu vrstu ljepote Šuković je naslikao snažnim pokretom kista, u jednom dahu, momentu nadahnuća, bez prethodne pripreme, odnosno skice”, zapisala je Marija Saičić u tekstu koji se nalazi u propratnom katalogu izložbe.
Saičić je istakla da posmatrajući Šukovićeve slike svaki posmatrač osjeti uzbuđenje - “njegovi radovi kod svakog izazivaju nešto; neovisno da li je to radost ili patnja - pred Šukovićevim radovima niko ne ostaje ravnodušan”. Šuković je rođen u Bihaću 1977. godine, a živi, radi i stvara u Kolašinu i Podgorici. Član je Udruženja likovnih umjetnika Bosne i Hercegovine.
Do sada je imao veliki broj samostalnih izložbi, a učestvovao je i na mnogim kolektivnim. Dobitnik je nagrade Cetinjskog likovnog salona „Trinaesti novembar” 2015. godine. On za “Vijesti” bliže najavljuje izložbu, ističući da je umjetnost u kriznim vremenima neophodna, a svim čitaocima kratko poručuje: “Volite se”.
S obzirom na cjelokupnu situaciju, koliko će se ova izložba razlikovati od dosadašnjih, a s druge strane, koliko je baš u ovakvim trenucima umjetnost neophodna?
Mislim da je umjetnost u kriznim vremenima važna zbog otkrivanja novih puteva i otvaranja novih pogleda na život. Umjetnost bi trebalo da rekonstruiše nas i našu stvarnost.
U Vašim djelima preovladava motiv ljudske figure, ja bih rekla i obrisi te figure, a upravo tako se posmatrač povezuje s radom i tumači ono što ste željeli da prikažete. Kako biste Vi predstavili, opisali svoje radove?
U centru mog interesovanja je čovjek. Preko ljudske figure predstavljam određena egzistencijalna stanja. U ljudskim figurama i likovima sakupljam, kako moja, tako i psihološka i duhovna stanja moje okoline. Moji radovi nastaju kao plod portage za duboko skrivenim, iskonskim dimenzijama ispod sloja vidljivog. Oni su neraskidivo u vezi s iracionalnim, podsvjesnim, mističnim. Na mojim radovima prikazujem čovjeka u ogoljenom stanju. To je na neki način moja introspekcija.
Šta čovjek kojeg Vi stvarate govori, čemu svjedoči? Primijetila bih da je nekada stavljen upravo u kontekst bezvremenog svjedoka sa svojim i okolnim (često “patnim”) stanjima?
Čovjek na mojim radovima je čovjek savremenog svijeta koji je istovremeno i čovjek prošlosti. On je opterećen vječitim i svevremenim pitanjem smrti. On je nijemi svjedok prolaznosti, koji nas posmatra i šalje opomenu. Nekad je predstavljen kao svetac, nekad kao grešnik, avet, demon, čovjek doveden na nivo groteske. To je čovjek melanholije, straha, muke, bijesa, ali i čovjek koji nikad ne gubi vjeru u dobro.
Za svoja djela birate neutralne boje, tamnije, zemljane, a rekla bih da dominiraju crna i bijela. Da li se i u tome možda krije neka simbolika, ako uzmemo u obzir njihov kontrast ili, u zavisnosti od percepcije, čitavu paletu nijansi koja se između njih nalazi, ili ako povežemo s tamom i svjetlošću, možda i s jin-jangom itd?
Koristim paletu zemljanih pigmenata, tu su crna, bijela, crvena. Ove boje najbolje izražavaju stanja koja želim prikazati. Zagasitim tonalitetom boje prikazujem mučna i teška psihološka stanja, a svjetlijim i čistijim tragam za čistotom ljudske duše. One simbolizuju svjetlost, tamu i dobro i zlo u nama samima i oko nas. One simbolizuju sveopštu tišinu i pomjeraju granice vidljivog.
Citiram dr umjetnosti Jelenu Šalinić-Terzić koja je napisala o mom radu: “Pasivnost hromatske uzdržanosti daje diskretnu, ali konkretnu snagu sudaru crvenog i crnog. To je kontrast koji ističe zaumnost portretisanog Čuda doživljenog intimno i stvarno. Slikom gospodari paleta zemljanih pigmenata, jer zemlja jesmo i u nju ćemo se vratiti”.
Kako na Vas, kao umjetnika, utiče čitava situacija s pandemijom virusa korona, da li su neki planovi odloženi, da li je inspiracija splasnula ili upravo buja, a s druge strane, šta nam to život i planeta govore?
Za ovu godinu bila je zakazana izložba u Beogradu koja je, nažalost, otkazana. Takođe, imam problem povratka slika iz Beograda s prošlogodišnje izložbe. Što se inspiracije tiče - nema nekih značajnih promjena. A na pitanje da li nam planeta ovim nešto poručuje, odgovoriću citirajući Paskala: “Vječita tišina tih beskrajnih prostora užasava me”.
Bolje i uznemirenost i nelagoda nego ravnodušnost
Kako Vaši radovi nastaju, da li je to trenutak kada Vas platno i unutrašnji osjećaj pozovu ili sjednete i čitav proces krene? Razmišljate li o reakcijama publike i onome što želite da probudite kod posmatrača?
Unutrašnji poriv je glavni pokretač stvaralaštva. To je proces stvaranja vođen intuicijom i spontanošću koji mora biti podređen čistoj likovnosti. U procesu stvaranja ne razmišljam o reakcijama publike jer je to prevashodno moja potreba da se izrazim i na taj način pronađem svoje oslobođenje. Moja umjetnost je moja vjera. Nadam se da moji radovi neće nikoga ostaviti ravnodušnim, makar izazvali osjećaj nelagode i uznemirenosti.
( Jelena Kontić )