Babnik za "Vijesti": Sve je počelo ubistvom novinara

“Doba suše”, roman slovenačke spisateljice Gabriele Babnik je savremeni portret ljudske duše, prikaz najtananijih sentimenata koji govore o vječnoj usamljenosti čovjeka okruženog ljudima. “Doba suše” pripovijeda nesvakidašnju priču o ljubavi. Ana je šezdesetdvogodišnja dizajnerka iz Slovenije. Ismael ima dvadeset sedam godina i dolazi iz Burkine Faso, gdje je odrastao na ulici, često kao žrtva zlostavljanja. Njihovi svjetovi su naizgled odvojeni nepremostivim jazom koji tvore godine i boja kože, ali most među njima čini neutaživa žeđ za ljubavlju i bolna usamljenost slijepa za društvene razlike. U doba suše, oko njih ali i u njima samima, dvoje ljudi pronaći će istinu sa kojom se nije lako suočiti. Roman “Doba suše” ovjenčan je Evropskom nagradom za književnost, a nama je dostupan u izdanju Vulkana.

Gabriela Babnik (1979) je slovenačka spisateljica, prevoditeljka i književna kritičarka. Magistrirala je na Univerzitetu u Ljubljani - odsjek književnost. Do sada je napisala tri romana.

Rođeni ste u Gepingenu u Njemačkoj, studirali u Ljubljani, a potom odlazite u Uagadugu, u Burkinu Faso. Možete li nam ukratko reći nešto o tim vašim selidbama?

- Moja prva selidba, iz Njemačke u Ljubljanu, bila je neplanirana sa moje strane. Moji roditelji su bili gastarbajteri i odlučili su da se nakon određenog vremena vrate “kući”. Tada sam imala dvije nedjelje. Do današnjeg dana, nekoliko puta sam se pitala šta bi bilo da sam ostala. Da li bih bila pisac? Da li bih pisala na njemačkom? Možda. Što se tiče mog putovanja u Afriku, u jednom trenutku pročitala sam knjigu odlične slovenačke putnice Sonje Porle, “Crni anđeo, moj čuvar”, koja je u dvadesetprvoj otputovala u Ganu, a kasnije u Burkinu Faso, Mali, Niger itd. Neki kažu da je to žudnja za lijepim životom, ali u mom slučaju to će biti mnogo više od toga. Ja sam se Afrikom bavila na zapanjujuć način, a takođe me je promijenila u ličnom pogledu.

Magistrirali ste na savremenom nigerijskom romanu, a preveli ste na slovenački jezik i roman Čimamande Ngozi Adiči “Pola žutog sunca”. Čime se danas više bavite, prevodilaštvom ili spisateljstvom? Koji vas od ta dva zanimanja više privlači?

- Prevela sam tri romana Čimamande Ngozi Adiči, jer sam naišla na autorku tokom magistarskog studija u Nigeriji. Njena knjiga “Purpurni hibiskus”, koju sam prevela prošle godine, jednom je ležala na izlazu u dvorištu Univerziteta Ile-Ife. To je bilo prije mnogo godina, kada je autorka bila totalno nova i još nije postala međunarodna zvijezda. Drago mi je što sam mogla da je prevedem, iako je ovo bio izuzetno naporan posao. Kao da idem u fabriku. Sve što radim u vezi sa pisanjem, ne samo prevod, već i književna kritika, prateće riječi, radio drame, radionice kreativnog pisanja i sl., vodi samo do jednoga - moga pisanja. Tako da provjeravam gdje stojim sa mojim romanom, gdje imam dobar pasus i gdje sam iskliznula.

Koliko je boravak u Burkini Faso bio inspirativan za vaše književno stvaralaštvo?

- Burkina Faso ima u zapadnoj Africi poseban status. Prije tri godine, tamo se odvijala revolucija bez krvoprolića. Nakon 27 godina, diktatorski režim Bleza Kompaorea je srušen. Političku situaciju ne samo u Burkini, već, na primjer, u čitavoj zapadnoj Africi, pratim posljednjih godina za dnevne novine. To je poseban žanr, specifičan jezik, i ovakva zamjena registara dobro mi odgovara. Tačno je da moj suprug dolazi iz Burkine Faso i da meni, kao bivši novinar, daje informacije iz prve ruke. Takođe sam uključila i Burkinu u moje pisanje. Ima je u prvencu “Pamučnoj koži”, a kasnije i u “Dobu suše”. Posljednji roman “Intimno” dijelom se odvija u Čadu. Vraćam se u Burkinu novim romanom.

Roman “Doba suše” vjerovatno ste naslovili po suvoj sezoni koja traje u Burkini Faso od kraja novembra do sredine marta?

- Da, “Doba suše” takođe znači štetnu, odnosno suvu sezonu. Na neki način, pejzaž je samonosivi lik u “Dobu suše”. Sagorela trava, leteći flamingosi kojima se perje zapalilo, kada seljaci pale polja, ispucale usne, pustinjski vjetar itd. Ovim sam željela reći da se odnos između Ane i Ismaela ne mogu dogoditi, ili ako se mogu desiti, oni idu svojim putem.

Roman “Doba suše” govori o ljubavnoj vezi Ane dizajnerke stare 62 godine iz srednje Evrope i dvadesetsedmogodišnjeg Ismaela iz Afrike. Koliko je ova zanimljiva priča istinita? Ili, koliko ste u njoj eksperimentisali sa mogućnostima fikcije?

- “Doba suše” je potpuna fikcija. Prije toga, napisala sam roman “U visokoj travi”, koja ispituje tipično slovenačko okruženje. Recimo traumatsko okruženje. I zato što su se neki u njemu prepoznali, takođe me je čekala tužba, onda sam napisala roman koji nema nikakve veze sa stvarnošću. Ana je Ana Karenjina, Ismael je potpuno izmišljen lik. Bila sam inspirisana djecom koja žive na ulici. Djelimično, tu je i doprinos romana Filipa Rota - “Umiruća životinja”, gdje jedan stariji čovjek uzima mlado žensko tijelo, i sa njim pokušava da prevaziđe smrt. A ja sam uradila suprotno - starija žena sa mladim muškim tijelom pokušava da prevaziđe smrt. Samo u ovom segmentu roman je autobiografski: Ana je umjetnica koja radi očuvanja prostora svoje kreativnosti čini nešto strašno. Neka vrsta Medeje ili tako nešto. Kada sam pročitala esej Renate Salecl o tišini ženskog zadovoljstva, rekla sam da tačno o tome govori “Doba suše”. O nedostatku ženskog zadovoljstva. Istorijski gledano, stvaraoci su uvijek bili muškarci. Ovaj put sam napravila subverziju tog muškog stvaralačkog pogleda. Nije ni čudo da je engleski prevodilac Rawley Grau (Istros Books) rekao da je “Doba suše” feministički roman i da u njemu čuje klasičnu muziku.

Zbog čega Ismael, junak iz vašeg romana “Doba suše” dolazi u Evropu?

- Ismael nikada ne dolazi u Evropu jer umire ranije. Pošto se zakomplikuje trgovina ljudskim organima, u jednom trenutku daju mu goreći lanac oko vrata (auto guma koja gori). Ana prima njegove bilješke, pošto je Ismael dijete sa ulice, naučio je da postepeno piše: crtanjem slova u pijesku, slušanjem radija itd... Njegova majka je bila ludača koja ga je već u najranijem djetinjstvu napustila. Kasnije morao je da sazrijeva kako je znao i umio. U drugoj polovini romana, vidimo ga kako na svojoj pisaćoj mašini kuca svoj roman, koji se zove “Ponovo more”. Naravno, ovo je naslov romana Reinalda Arenasa, kubanskog autora koji je oduvijek bio vrlo kritičan prema Markesu. Ismaelove bilješke konačno prima Ana i završava ih. Iako izgleda da je ona centralni heroj, to je stvarno Ismael. I da odgovorim na vaše pitanje - Ismael je tip emigranata koga vidimo iza španske ograde. Želi da ode u Evropu, ali mu nije dato, jer se njegovo predivo završava tragično.

Ismael je bio momak u najboljim godinama, koliko je dobar seks mogao nadmašiti usamljenost gospođe Ane, dame u sedmoj deceniji starosti, koliko je ovo dvoje ljudi samo seks mogao učiniti srećnim?

- Naravno, na neki način, pokušala sam sa ovim romanom da komentarišem seksualni turizam koji vidim u Africi, ali to je, kako sam rekla, samo jedna priča. Veza između Ane i Ismaela je nemoguća, pa je zato i takav naslov - doba suše. Kakav bi to odnos bio, ja vas lijepo pitam? Žena od 62 godine i čovjek od 27 godina? Riječ je o tome da je na početku uspostavljen stereotip, ali kasnije par počinje da se približava i čak može da se zaljubi.

Zbog čega je za vas veza Ane i Ismaela bila toliko inspirativna? Da li zato što ovo dvoje ljudi predstavljaju dva različita svijeta ili je bila dominantnija tema ljubavi koja se mogla ostvariti između njih?

- Neki čitaju ovaj roman kao odnos Evrope i Afrike. Istorijski gledano, ovo je vrlo složena priča. Ali neću staviti te riječi u moja usta.

“Doba suše” je šarena tapiserija, prepletena elementima dva različita svijeta, dva potpuno različita života, ali, u ovu knjigu je upleteten i realizam afričke političke scene. Možete li nam pojasniti ovu dimenziju priče?

- Ja sam uključila politički dio jer me je fascinirala priča o ubijenom novinaru Norbertu Zongou 1998. godine. Ubili su ga na putu do njegovog imanja. Prvo su ga upucali, a kasnije ga bombardovali. Razlog? Pošto je istraživao ubistvo vozača brata predsjednika Fransoa Kompaorea, koji je u Parizu uhapšen prije par mjeseci. Dok Kompaoreu za vratom visi atentat na Tomasa Sankarea, mali predsjednik, kako su ljudi nazvali Fransoa Kompaorea, stoji iza ubistva Norberta Zongoa. Dvojica dječaka koji su se našli na pogrebnoj procesiji ubijenog novinara (njegov trup su simbolično nosili pet kilometara) su mučena i potom su bačeni na deponiju. I ovdje, bila sam fascinirana imidžom beskrajnih deponija. Što se tiče preprodaje ljudskih organa - ovo je strašna priča. Na primjer, pronašla sam precizne cijene za pojedine organe u romanu “Graceland” Krisa Abanija. Čovjekova glava navodno vrijedi 300 eura.

Vaš prvi roman “Pamučna koža” osvojio je nagradu Best First Book na slovenačkom sajmu knjiga 2007. godine. Taj roman, koliko znam, nije preveden na naš jezik pa bi bilo dobro da ga Vi predstavite u najkraćoj formi.

- “Pamučna koža” je ispripovijedana glasom Afrikanca, koji se seli u Ljubljanu. Naravno, zbog ljubavi. Znaš kako oni kažu za Slovenke... malo se šalim. Ukratko, moj tamni lik je čitalac Bodlera, nosi Lewis, flaširan parfem, ali se i dalje u Sloveniji zanimaju sa kog je drveta pao. Što mu se nije moglo dogoditi u Parizu. Po ovom romanu, napisala sam i svoju prvu radio dramu koja je nominovana za prestižnu Prix Italije. Kada su neke dame na radiju čitale roman i slušale radio dramu, vjerovatno su plakale. Na kraju, kažem čitaocu, po uzoru na Faulsa, da postoje dva kraja - srećan i nesrećan.

Kod nas Južnjaka obično se kaže da su Slovenci, poput Njemaca, radni ljudi, da nemaju vremena za posao koji ne donosi konkretnu korist, profit. Zato vas moram pitati: koliko se danas u Sloveniji čita beletristika, obzirom da od toga čitanja malo ko ima vajde?

- Statistike pokazuju da su Slovenci puno čitali, naravno zahvaljujući izuzetno visokom kvalitetu sistema javnih biblioteka, i skoro da ne kupuju knjige. Vjerovatno u zimskim mjesecima čitaju više, ali stvarno pričam ovdje napamet, a manje na proljeće. Ali to je tako, da bismo imali urbanu kulturu - čitanja i razmišljanja - moraćemo da se izborimo.

Čega se obični čovjek u Sloveniji danas najviše plaši, bolesti, gubitka posla, Boga…?

- Mislim, gubitka posla. Moja prijateljica Nataša Velikonja, odličan pjesnik i aktivista, došla je do oslobađajućeg refrena: “Ako nemamo posao, mi ćemo ga pročitati”...

Pjesnici i tematizovanje tabu teme

Vaš drugi roman “U visokoj travi” ušao je u uži izbor za nagradu Kresnik 2010. godine. Kako je ta knjiga prihvaćena od strane slovenačkih čitalaca?

- Kao što sam rekla, “U visokoj travi” je čista poezija.

U roman sam uključila pjesme Jehude Amihaja ("Kada ste nježni sa mnom, sve teške industrije prestaju da rade”), Tomasa Transtremera, koji je inspirisao moj prvi roman: ne radi se o stvaranju razlika, ali tražim sličnosti sa mojim pisanjem – poput slikanja boja na školskim crtežima. Kako je publika prihvatila moj drugi roman? Vrlo lijepo. Mislim da sam ovim romanom pokušala da pokažem kako mogu da pišem o nečemu drugom osim o Africi.

Ali ovdje sam tematizovala temu tabu - silovanje, slovenačku uzdržanost, guranje pod tepih, socijalizam, narandžaste sprave za kuhinju, fiće, fabrike, tekstilne radnike, jedna takva je bila moja mama, itd.

Roman sam napisala u Africi, jer sam se u to vrijeme pitala šta je za mene Evropa? Slovenija? Posebno posljednje - polje visoke trave.

Takođe sam shvatila da sam ja, putnik gore ili dolje, tipična Evropejka.

( Vujica Ognjenović )