Čokoladna bajka iz Gornjeg Polja

Porodica Reizl iz Zagreba prije dvije godine je otvorila fabriku čokolade i za kratak period uspjela da osvoji domaće, ali i sladokusce iz Japana, Australije i Austrije...

Aneta i Zoran Božović iz Gornjeg Polja, iz okoline Nikšića, nadaju se da će i njima biti dovoljne dvije godine da polako osvoje tržište. Iako su proizvodnjom čokolade, za sada isključivo crne, počeli da se bave u najnezgodnije vrijeme - koronavirusa, ne namjeravaju da odustanu jer, kako reče Zoran - jedna od najlakših stvari je odustati, a oni nijesu navikli da se povuku bez borbe.

“Taman smo krenuli, uzeli mašinu, dogovorili se sa kompanijom koja uvozi čokoladu iz Italije, otvorili firmu, izlili prve table i pojavi se koronavirus. Nasta blokada. Ali, nas je život lomio i nikada se nijesmo predali. Tako je bilo i ovoga puta”, priča Zoran.

“Stoji mašina, stoji sirovina, stojimo i mi. A opet, nijesmo mislili da je kraj sa našom idejom”, dodaje Aneta i otkriva kako je čokoladna priča došla sasvim slučajno, kao slamka spasa za nju i Zorana.

Imala je infrakt, spasila je, kako kaže, doktorica Lea Riger, ali je morala da zaboravi na posao trgovca kojim su se ona i suprug godinama bavili.

“Poslije infarkta smanjena mi je radna sposobnost i više to nije bila ona Ana koja može sve da radi. Morali smo malo da prikočimo, da nađemo nešto laganije, suptilnije. Tražila sam posao i sa Biroa su me uputili na poslovnu rehabilitaciju, da procijene kolika mi je radna sposobnost. U razgovoru sa njima shvatila sam da mogu još da radim, da sam za neke poslove sposobna. Oni su mi dali vjetar u leđa”, kaže jedina “čokoladna” majstorica u gradu pod Trebjesom.

Rođak im je pozajmio aparat za topljenje čokolode, kupili su sirovinu i krenuli sa poslom.

“Ništa nijesmo znali o pravljenju čokolade, ali zahvaljujući Internetu - naučili smo ono osnovno. Ostalo se uči u hodu. Našli smo crnu čokoladu staru četiri godine koja je ostala ljudima koji su nešto mislili da rade, ali nijesu imali volje. Čovjek koji uvozi tu čokoladu kazao nam je da možemo da je konzumiramo, iako je prošlo četiri godine, ali mi smo odlučili da nam posluži za učenje”, priča Zoran.

Ne samo za učenje, dodaje Aneta, nego i za degustaciju, jer teško je čokoladi odoljeti, bila stara četiri dana ili četiri godine.

“Obožavam čokoladu, a najviše onu zdravu, crnu. Oduševila sam se kada smo tu prvu čokoladu izlili u kalup i vidjeli kako lijepo izgleda. Nijesam mogla da odolim, a da je ne probam i svu smo je na kraju pojeli. Uopšte nije teško raditi, pogotovo ako to radite sa ljubavlju. Morate biti precizni, pomalo i perfekcionisti. Kad joj date adekvatne uslove, ljubav i pažnju, tada ona pokaže svoju ljepotu”, sa osmijehom kaže Aneta, vlasnica istoimene kompanije.

Dok Zoran objašnjava proces proizvodnje čokolade, da je za seriju od dva kilograma potrebno osam sati samo da se izlije, Aneta se prisjeća prvog kupca, ali i cvjećara iz Bijelog Polja koji je odlučio da aranžmane koje pravi “zasladi” njenom čokoladom.

“Preko ograde sam komšiji Milenku Neriću, bivšem fudbaleru, odnijela da proba čokoladu i on je odmah uzeo stotinu komada za lokal koji drži. On je moj prvi kupac. Uvijek sam govorila da ko je sportskog duha - mora biti i dobar čovjek. Nijesam pogriješila. Onda se javio drug moje kćerke, koji drži cvjećaru u Bijelom Polju i koji je odlučio, kada je vidio čokolade, da ih stavlja u cvjetne aranžmane koje pravi. On mi je bio odskočna daska u poslu i to me pokrenulo. Ne mogu opisati taj osjećaj. Čovjek se davi, ne zna šta će i odjednom se pojavi slamka spasa. Od tog novca sam mogla da poručim novu italijansku čokoladu i nastavim sa poslom”, priča Aneta.

Htjeli su, kaže, da naprave čokoladu da mogu svi da je jedu - i dijabetičari, oni koji poste, ali i oni kojima je to slatkiš bez koga ne mogu. Pored čokolada, prave i bombonjerice, a najdraža pohvala im je izraz oduševljenja na licu zadovoljnog kupca.

“Linija kreativnosti je dobro došla u bilo kom poslu, pa tako i u ovom. Čokolada, vino i cvijeće, uvijek su pun pogodak da nekoga obradujete. Zato još uvijek tragamo za idealnim pakovanjem, jer nas situacija sa koronavirusom u tome ograničava. Za sada smo se odlučili za staklo koje je uvijek otmeno, kao i za kutije koje smo mogli da nabavimo. Kada vidite pakovanja inostranih bombonjerica, to je ono što vas prvo privuče. Nije njihova čokolada ništa ukusnija od moje, ali imaju mogućnost da to ljepše upakuju i bolje izreklamiraju”, objašnjava Aneta i dodaje da je uvijek voljela jake, hrabre žene.

Priča da su suprug i ona - tim, da sve rade zajedno.

“Ovo ne radimo da bi trenutno zaradili novac, već želimo da ovo postane dugovječno, da starija kćerka koja je zainteresovana da ovo nastavi, to i uradi, da čokolade iz Gornjeg Polja traju i budu dio porodične tradicije”, kaže žena koja čokoladne delicije degustira uglavnom kada završi sa poslom. Zoran ističe da su svjesni da ne mogu da se takmiče sa jakim brendovima, ali da se nadaju da će kupci znati da cijene domaći proizvod.

“Teško je da budete konkurencija Milki, Soko Štarku, Krašu, Pioniru. Ne možemo da prodajemo u velikim marketima jer nemamo ni toliku količinu, zato smo bazirani na cvjećaru u Bijelom Polju, prodavnice zdrave hrane i kućnu dostavu. Treba da se ugledamo na strance koji nas uče o značaju domaće hrane i domaćih proizvoda. Oni upravo to traže kada dođu u Crnu Goru”, kaže Zoran i dodaje da vode računa o svakom detalju jer žele da ono što naprave bude stalno.

Nadaju se da će u kući, pored radionice koju planiraju da prošire, otvoriti i adekvatnu prodavnicu čokolade.

Aneta poručuje da čak ni tada ne bi voljela da budu “roba široke potrošnje”, već da njihove delicije stižu do istinskih hedonista.

"Nekako, sve čega ima puno - izgubi draž. Želim da kada neko ode u prodavnicu pita - da nemate slučajno Anetinu čokoladu”.

Unuke će dobiti svoje čokolade

Anetina crna čokolada je obogaćena organskim voćem iz njihove bašte, ali kažu da se prilagođavaju i tržištu, pa tako imaju bombonjerice sa višnjom, malinom, orahom, lješnikom, kajsijom, šljivom, kao i sa kokosom i karamelom.

“Višnja je favorit kod kupaca, ali je brzo prati malina. Planiram da napravim i čokolade sa imenima unuka - Nikolija, Petra, Darija i Marija. One moraju lijepo izgledati, biti veoma ukusne, a sa tehnolozima ću se konsultovati po pitanju specifičnih ukusa. Namjeravamo da pravimo i mliječnu, bijelu i Ruby čokoladu”, kaže Aneta.

Kad može Mocart, mogu i Petrovići

Božovići kažu da namjeravaju da njihova čokolada postane brend koji će pomoći u promociji Crne Gore.

“Prijavili smo se na konkurs Ministarstva kulture sa idejom da naše bombonjerice dobiju pakovanje dinastije Petrović, gdje bi išla i jedna knjižica sa osnovnim podacima o svakom vladaru. Nijesmo prošli, ali to nas nije obeshrabrilo. Proći će na nekom sljedećem konkursu, ili ćemo u svojoj režiji to uraditi. Ako je Mocart mogao da dobije svoju čokoladicu, zašto ne bi mogli i Petrovići”.

( Svetlana Mandić )