Srbija nadohvat ruke, a ipak daleko: Mještani traže otvaranje graničnog prelaza
500 stanovnika živi u MZ Savin bor, a tamošnju školu pohađa 120 đaka, što je poazatelj da život nije stao u tom seoskom kraju
Meštani petnjičke Mjesne zajednice (MZ) Savin bor zatražili su od nadležnih u državi da što prije donesu odluku da se iznad sela Kruščica, u dijelu Pešterske visoravni, otvori granični prelaz prema Srbiji.
Ocjenjuju da je riječ o korisnoj inicijativi, čijom bi se realizacijom dao puni doprinos razvoju Bihora, ali i čitavog sjevera Crne Gore.
“Nas sa Srbijom razdvaja samo administrativna granica i ništa drugo. Odavde do Tutina je udaljenost ista kao do Petnjice”, kaže stanovnik Kruščice i bivši odbornik u Petnjici Zaim Ličina.
On dodaje da se uspostavljanjem državne granice na ovom području lokalno stanovništvo suočilo sa svakavim problemima, jer im je onemogućen slobodan prolaz ka teritoriji Srbije.
“Zato je potrebno u što kraćem roku otvoriti granični prelaz na Pešterskoj visoravni, kako bi se stanovništvu iz pograničnog pojasa omogućilo da iz ekonomskih, rođačkih i susjedskih odnosa nesmetano prelazi granicu”.
Mještani podsjećaju da se Savin Bor prema granici sa Srbijom prostire na dvanaestom kilometru od Petnjice i da je jedno od rijetkih sela na sjeveru koje se može pohvaliti da još ima jaka poljoprivredna i farmerska gazdinstva.
Iako je riječ o planinskom mjestu na više od 1.200 metara nadmorske visine, u MZ Savin bor živi oko 500 stanovnika.
Da život u kraju nije stao ukazuje i osnovna škola na Savinom Boru koja sa područnim odjeljenjima broji više od 120 učenika.
“Važno je napomenuti da se naši planinski katuni graniče sa teritorijom Srbije, zato bi uspostavljnje graničnog prelaza prema Tutinu dalo dodatni stimulans mještanima da još više rade jer bi na lakši način svoje proizvode mogli da plasiraju u Srbiji. Prije svega u fabrikama i na tržištu u Tutinu”, kaže Ličina.
Naglašava da je to najkraća veza do susjednih gradova.
Mještani ne zahtijevaju da to bude neki skupi granični prelaz.
“Mala kućica sa rampom bi bila dovoljna. Mi smo prirodno upućeni na taj kraj, do kojeg sada moramo da idemo okolo-naokolo, preko Rožaja i prelaza Dračenovac, što je nerealno kada nam je ovdje prečicom sve nadohvat ruke”.
( Tufik Softić )