Četiri decenije pakla

Došla je jer joj je, kaže, trebao novinar. Čini se da joj je, više od svega, trebao neko da je sasluša. Pustila sam je da priča i slušala, a riječi i suze tekle su same.

Šezdesetčetvorogodišnja Nikšićanka u braku je više od četiri decenije, a skoro isto toliko trpi porodično nasilje.

“Najteže mi je kada mi neko kaže što sam ga tolike godine trpjela. Možda zbog djece, patrijarhalnog vaspitanja, možda zbog nade da se to više neće desiti, da će se i on promijeniti i ostaviti alkohol, da će mi institucije pomoći. Imala sam neku nadu. A godine su prolazile”, priča za “Vijesti”.

Iste godine kada se vjenčala - 1979, prvi put je pozvala policiju. Zbog šamara i psihičkog maltretiranja. I, kako kaže, bila je ponižena što je žrtva.

“Sjećam se da su mi tada u policiji rekli - pa šta, ošamario čovjek ženu, ništa strašno. Jedan od policajaca kaže - lele, Crnogorci. Pitam ga je li to provokacija na moj račun. Drugi put, nakon godinu-dvije, jedan ga policajac pljeska po ramenima i kažu mu - gdje si Crnogorac. Osjećam se poniženom jer, eto, prijavljujem supruga Crnogorca za nasilje.”

Kaže da kada si mlad mnoge stvari ne vidiš, ili ne želiš da vidiš. Tek sada je svjesna nekih momenata koji su joj, još dok je bila u vezi, ukazivali na to da ne treba da bude sa sadašnjim suprugom, s kojim je, samo na papiru, i dalje u braku.

“Živjeli smo 21 godinu kao podstanari. Držala sam i nešto stoke. Posao nijesam mogla da nađem, jer imam samo osnovnu školu. Nikada nijesam htjela rod da uvlačim u ovo, da im budem na teretu, već sam htjela da se sama borim. Računala sam da će se dozvati, ostaviti taj prokleti alkohol koji me uništavao čitavog života. Nikada problema nije bilo kada je bio trijezan. Samo kada bi popio. A pio je često.”

Priča o podstanarskom životu, o sreći kada je prvi put zanoćila u kući koju su ona i suprug napravili, o sastavu kćerke u kome je napisala da joj trebaju i majka i otac, o nemoći da pobjegne od svega. Priča o batinama, psihičkom maltretiranju, o pozivima policiji. I o tome da je i dalje u braku.

“Ponekad sam izbjegla šamare, ali psihičko maltretiranje - ne. Sramota me šta sam sve trpjela i trpim, ali ne namjeravam da ga napustim. I da se razvedemo, živjeli bi u istoj kući, tako da to ništa ne mijenja. Poslije 21 godine podstanarskog života, svoja kuća je veliko. To zna samo onaj ko je prošao sve muke i poniženja podstanarskog života. Ta kuća je moja treća kćerka, ili sin koga nikada nijesam imala. Izgonio me iz privatnih stanova, ostavljao me bez djece, e iz moje kuće neće! Ne može. Nije mi lako, plašim se, ali jednom se mre”.

Priča kako su joj kćerke našle stan, ali da ne želi da “uzima od njihovih usta”. Živi, kaže, da kćerkama i unucima pomogne. Ne bi, priznaje, prihvatila pomoć ni neke ženske kuće ili nevladine organizacije da joj nađu i plate stan, jer “teško je ostaviti nešto što si stekao”.

Govori o sudskim procesima, o njoj nerazumljivim pozivima i presudama, o nesuđenoj medijaciji, jer nije ni znala šta to znači, o tome da neukom teško ko može ili želi da pomogne.

“Sjećam se, dođem u sud, čitaju mi neki papir, a ja ništa ne shvatam. Pitam, mogu li to da mi približe. Kažu mi, to je poslovna tajna. Poslovna tajna za mene, a radi se o meni. Ništa ne potpišem, jer ništa nijesam ni razumjela, a i advokat iz one besplatne pravne pomoći mi je rekao da ne potpisujem to što ne razumijem. Tako se završila ta medijacija. Tek sam sjutradan saznala šta je to.

”Priča da je muž zbog porodičnog nasilja osuđivan na mjesec zatvora, da mu je jednom bila izrečena zabrana da tri mjeseca ne smije da joj priđe, ali da se toga nije pridržavao, da je skoro godinu živio van kuće, ne zna gdje i s kime, da su ga više puta slali na odvikavanje od alkohola, ali da je pijan odlazio i pijan se vraćao.

Priča ona, a ja i dalje ćutim, jer vidim da joj trenutno, umjesto dijaloga, više odgovara monolog. Ona priča, a mene nešto steže u grudima...

“Sada je njemu krivo što ja imam svoj dinar. Čuvam djecu i on mrzi tu porodicu. Volio bi da me svi odbace, da niko sa mnom ne kontaktira. Kćerke su me podržale u ovom poslu, jer više od pola dana budem odsutna. Dođem kući i maltene samo prespavam. Nikada se, kada se otrijezni, nije izvinio zbog toga kakav je i šta od njega trpim. Nijedno maltretiranje nijesam zaboravila. Opraštala sam, ali više ne mogu ni da oprostim.”

Prije mjesec je ponovo zvala policiju i zaboljelo ju je što je u holu morala da čeka duže od sat. Zna, kaže, da nije jedina koja ima probleme, ali očekivala je više razumijevanja od onih koji treba da je zaštite.

“Bila sam se zaklela da ih nikada više neću zvati. Ali, kao kada se davljenik hvata za pjenu, tako i ja - nemam za koga nego za policiju. U holu čekam sat i niko mi se ne obraća. Kaže mi policajac da nijesam jedina. Nijesam jedina, znam, ali kod inspektorke koja je trebalo da me primi nije bilo nikoga, jer je žena koja je bila prije mene, pola sata ranije završila i otišla. Gledaju me kao budalu što sam tu, a iskreno ni ja ne znam šta tu radim.”

Iz policije su kazali da je morala da sačeka dok službenica ne završi postupanje po već započetom predmetu druge oštećne stranke, kao i da je njen suprug sproveden u posebnu prostoriju.

“Nakon preduzetih aktivnosti po prethodno prijavljenom događaju, inspektorka je, u namjeri da postupi po prijavi, obaviještena od strane službenika da je oštećena samovoljno napustila službene prostorije, te da je odbila da popuni obrazac za primanje prijave. Nakon toga policijska službenica je obavila razgovor sa suprugom koji je tom prilikom izjavio da između njih dvoje nije bilo nasilja u porodici. Napominjemo da je tokom cijelog boravka u službenim prostorijama Centra bezbjednosti Nikšić, oštećena imala pruženu kontinuiranu zaštitu, samim tim što se nalazila u službenim prostorijama.“

Nije, kaže ona, htjela da popuni obrazac jer je bila previše povrijeđena. “Inspektorka mi je čak rekla da nije bila upoznata da je stranka čeka. Čudila se što sam tu. Čudila sam se i ja i otišla. Garantujem da nijesam jedina koja zbog alkohola supruga trpi porodično nasilje. Nailazila sam ja i na dobre ljude, koji dobro rade svoj posao i koji bi mi pomogli. Ali, ima ljudi koji rade samo da otaljaju taj posao i idu kući. Na kraju, ne želim ni što sam trpjela. Nešto znam, nešto sam vidjela i saznala kako ponešto funkcioniše. Na svojoj koži sam osjetila i učila. Samo neka su mi zdravo djeca i unuci. To su moje dike”.

Kaže da mnogi znaju kroz šta prolazi, ali da ne shvataju zašto to i dalje podnosi. Ne zna, kaže, ni ona. A možda i zna.

“Bila sam podstanar 21 godinu, a čini mi se da sam isto toliko bila i najamnik. Ne može niko da shvati kakav je to osjećaj, kada nakon toliko godina takvog života, uđeš u svoju kuću koju si ti stvarao, u koju si uložio toliko znoja, ali i suza.“

Onda je došao red na mene da pričam. Pričala sam o životu dostojnom čovjeka, o kćerkama koje je vole i pate zbog nje, o tome da im je potrebna majka i baka, da mora prihvatiti pomoć najbližih jer predugo je bila žrtva. Ali, najviše sam pričala o njoj. Da je ona vrednija od svih kuća ovoga svijeta, da nasilje ne smije da trpi, da mora da ode i počne da živi, jer, čini mi se, da nikada i nije “živjela“. Pričala sam o jakoj ženi spremnoj da se bori, o snazi koja na momente zaiskri u njenim očima...

Slušala je, ali čini se da mnogo toga nije čula.

“Da je muško, k’o što nije, on bi jednom za svagda završio sa mnom.“

Za nepunih pet godina 9.177 prijava zbog porodičnog nasilja

Za posljednjih nepunih pet godina, zaključno sa 31. julom ove godine, policija je podnijela 1.349 krivičnih prijava zbog porodičnog nasilja.

“Broj registrovanih krivičnih djela nasilja u porodici ili porodičnoj zajednici je 1.275, s tim da je registrovano i 126 krivičnih djela koja se dovode u vezu s porodičnim nasiljem. Izvršioca ovog krivičnog djela, muškog pola, bilo je 1.260, dok je njih 150 ženskog pola. Broj oštećenih lica muškog pola je 504, a ženskog 1114“, navodi se u odgovoru Uprave policije.

U naznačenom periodu podnijeto je i 7.828 prekršajnih prijava zbog prekršaja iz Zakona o zaštiti od nasilja u porodici.

“Kada je riječ o izvršiocima ovih prekršaja, njih 6.764 su muškog, a 1.753 ženskog pola. Žrtava ženskog pola je bilo 5.605, a muškog 3.616“, kazali su iz policije.

Skoro trećina krivičnih djela i prekršaja zbog nasilja u porodici prijavljena je i procesuirana na teritoriji Podgorice, nakon čega slijedi Nikšić...

Nasilje u porodici u Nikšiću raste iz godine u godinu

Prema podacima Centra za socijalni rad, u opštini Nikšić u posljedjih pet godina bilježi se značajan porast prijavljenih slučajeva nasilja u porodici. Od 2016. do avgusta ove godine, Centru za socijalni rad u Nikšiću prijavljeno je 1.160 slučajeva nasilja u porodici.

U 2016. godini bilo je 100 prijavljenih slučajeva, godinu kasnije 143, dok je 2018. bilo skoro dva i po puta više slučajeva nego godinu ranije - 348. Prošle godine Centru za socijalni rad podnesena je 361 prijava, a do avgusta ove godine 208.

“Nasilju su najčešće bile izložene supruge, vanbračne supruge, bivše supruge, djeca, zatim roditelji, sestra, brat. Kad je u pitanju zlostavljanje i zanemarivanje djece, kao zlostavljači najčešće se pojavljuju najbliži srodnici - u najvećem broju slučajeva majke su zlostavljale ili zanemarivale djecu, zatim su to bili očevi. Kao počinioci nasilja najčešće su prijavljivani suprug, vanbračni suprug i bivši suprug, slijede sinovi i braća“, kazao je direktor Centra za socijalni rad Zoran Vukićević.

Prema njegovim riječima, Centar u svim postupcima nasilja u porodici, žrtvama obezbjeđuje “tačnu, pravovremenu i razumljivu informaciju o zakonskim pravima i postupanjima centara za socijalni rad, zaštitu i pomoć u skladu s nadležnostima, usluge neodložne intervencije (24h dnevno) u cilju osiguranja bezbjednosti, povjerljivi razgovor, materijalnu pomoć, ukoliko ispunjava uslove, smještaj u sklonište, prihvatilište, ustanovu socijalne i dječije zaštite, savjetodavne i socijalno-edukativne usluge, pomoć i posredovanje kod ostvarivanja prava na besplatnu pravnu pomoć, povjerljivo lice iz Centra za socijalni rad i pripremu i pratnju na sud“.

“Nemoć, sramota, zbunjenost, strah od osvete, krivica, preispitivanje sebe, traganje za sopstvenom odgovornošću, prihvatanje ‘etiketa’ koje nasilnik nameće žrtvi, poistovjećivanje slike o sebi s onom koja je od strane nasilnika nametnuta… Sva ova osjećanja i razmišljanja nekada zaustavljaju žrtvu da potraži stručnu pomoć i napusti krug nasilja. Zbog toga je veoma važno raditi na prevenciji i edukaciji kako bi se žrtve osnažile da prijave nasilje i potraže stručnu pomoć.“

( Svetlana Mandić )