Umjetnost je najkraći put da se poruka odgovornosti utisne u svijest

KotorArt Don Brankovi dani muzike, koji se uprkos logističkim, organizacionim i finansijskim teškoćama realizovao, ušao je u završnicu. Organizatori su uložili maksimalan napor da se i ove godine festival održi, zbog kontinuiteta, ali i da bi pokazali da je i u doba pandemije, uz poštovanje epidemioloških mjera bezbjednosti, moguće održavanje koncerata i kulturnih manifestacija.

Na koncertu “Betoven, vječna inspiracija”, svečanom zatvaranju XIX KotorArt Don Brankovih dana muzike sinoć je na Trgu ispred Katedrale Sv. Tripuna nastupio Crnogorski orkestar mladih pod rukovodstvom maestra Tomislava Fačinija.

Premijerno je izvedena narudžbina KotorArta, kompozicija „Beethoven 2020“ crnogorskog kompozitora Aleksandra Perunovića i djela Ludviga van Betovena u obradi za gudački orkestar. Koncert, koji će poslužiti i kao proslava predsjedavanja Savezne Republike Njemačke Savjetom Evropske unije, realizovan je uz partnersku i sponzorsku pomoć Ambasade Njemačke u Crnoj Gori.

Tomislav Fačini, dirigent, kompozitor i pedagog, priliku da umjetnost upražnjava, a ne samo konzumira, ima tokom cijelog ljeta. Na početku karantinskog perioda i opasnosti od virusa kovid 19 napisao je kompoziciju “Dobro jutro” koju su u svojim kućama snimili muzičari HRT-a. Nakon popuštanja epidemioloških mjera dirigovao je ansamblima HRT-a, sa maestrom Ivanom Repušićem organizovao je koncert povodom primopredaje hrvatskog predsjedavanja Savjeta Evropske unije Njemačkoj, a angažovan je i kao savjetnik muzičkog programa Dubrovačkih ljetnjih igara.

Ovo je Vaše drugo gostovanje na KotorArt Don Brankovim danima muzike. Kakve Vas uspomene vežu za prethodni nastup, za 2009. godinu, Kotor, Crnu Goru?

Još uvijek imam, a i nosim plavu majicu KotorArta. To znači da su uspomene lijepe i dugotrajne, a majica kvalitetna, baš kao i program Festivala, koji nastoji i uspijeva opravdati tešku zadaću kontinuiteta života kulture u gradu koji upravo od kulture i istorije živi, a, kao i svi takvi gradovi, živeći od svoga nasljeđa, prijeti da ga iscrpi i razori. Umjetnost je najkraći, ali i najlomljiviji put da se ta poruka odgovornosti, koju uvijek iznova treba obnavljati, utisne u svijest sviju nas.

Na zatvaranju Festivala premijerno ste izveli djelo “Beethoven 2020” crnogorskog kompozitora Aleksandra Perunovića, čime KotorArt nastavlja sa tradicijom festivalske porudžbine. Kakvo je Vaše mišljenje o savremenom stvaralaštvu, s obzirom na to da ste dobro upoznati sa novim djelima hrvatskih kompozitora koja rado podržavate i promovišete?

Kako god izvođačke umjetnosti bile u prvom planu što se javnosti tiče, ja mislim da je kreativna umjetnost ipak ona prema kojoj struka mora voditi posebnu brigu. Bez prava na procjenu ili osudu, u istorijskom trenutku u kojoj nemamo najbolji ili gotovo nikakav odnos prema “svojoj” umjetnosti, umjetnosti vlastitog vremena - na struci je da sa velikom pažnjom premijerno izvodi i podstiče savremena djela, pazeći da ih dobro predstavi publici. Naime, kako su trenutni uslovi umjetničke scene, kao nikada do sada, vještački polarizovani na zabavni i umjetnički žanr, što dovodi do hermetičnosti s jedne, odnosno idiotizacije druge strane, potrebno je da se taj najvitalniji nerv kulture kao društvene sile, svim naporima postavi ili ostavi na onom mjestu koje mu pripada, a s kojega ga istiskuju razna druga “punila”.

Ove godine, kada cio svijet obilježava 250 godina od rođenja Ludviga van Betovena, neizostavan dio skoro svakog koncerta prestavljaju djela ovog velikana. Koje kompozicije ste izveli sa Crnogorskim orkestrom mladih?

Na programu koncerta bile su “Sonata za klavir u c-molu, op. 13 (Patetična)” i “Velika fuga op. 113”, oba djela u obradi za gudački orkestar. Još sam kao školarac, svirajući Patetičnu, i pomalo negodujući nad tim naslovom, zamišljao kako bi ona zvučala orkestrirano, doduše za simfonijski orkestar. Ali, činjenica je da su mnoga Betovenova djela svojom univerzalnošću i zamišljajem zvuka, kao i velikim dramaturškim potencijalom, sasvim zamisliva i prenosiva i u druge zvučne kombinacije. Raduje me što sam i to konačno isprobao!

Šta za Vas, u periodu kada je Hrvatska završila šestomjesečni period predsjedavanja Savjeta Evropske unije, predstavlja „Oda radosti“, koja je, kao sastavni dio četvrtog stava Betovenove IX simfonije, tokom prošlosti podvrgnuta različitim kontekstualizacijama, a od 1985. predstavlja zvaničnu himnu Evrope?

Betovenova IX kao himna EU... Čitava je EU amblematika u stvari jedan vizual, lišen simbola. To su puki znakovi, baš pravi proizvod savremenog duha. Isto tako, ultimativna birokratizacija ima slabe veze s Betovenom, a kamoli Šilerom, koji je izbačen iz igre. Moglo bi se s jedne strane reći: himna ljudskom zajedništvu, kvalitetan kompozitor... ili, forma bez sadržaja. Mislim da je na svima nama, da se borimo da prevlada ovo drugo. Samo da se dogovorimo oko sadržaja, a da on ne bude samo novac!

Kao dirigenta, privlače Vas različita djela, stilovi i žanrovi - ostvarili ste više prvih savremenih izvođenja hrvatskih starih majstora, a sa horom HRT-a objavili ste CD sa obradama tradicionalnih hrvatskih božićnih pjesma. Raznovrsnost, prije svega, ili potreba/želja za novim zvucima, izazovima?

Dirigentskom me pozivu prvenstveno privukla fascinacija svijetom zvukova. Istina, svaki (dobar) instrumentalist razmišlja i o drugim instrumentima dok svira, nastojeći udahnuti mnogo boja i života u svoj. Pjevači razmišljaju artikulacijski instrumentalno, a instrumentalisti teže raznovrsnosti i velikoj modulaciji intenziteta koju ima ponajprije glas. Također, traženje i pronalaženje univerzalnosti ideja koje su tako bogato i raznovrsno progovarale kroz razne epohe, te fascinacija brojnošću načina na koji se to ostvaruje, to je pravo blago ovog poziva. Specijalizacija je savremeni ideal, ali ja se u tome ne nalazim, premda sam svjestan njenih prednosti. Možda je davanje naglaska određenim poljima rada dovoljno. Jedino sva ta raznovrsnost rađa stalno nove, međusobno povezane angažmane.

Na koje veze mislite?

Da nisam bio čest gost Dubrovačkog orkestra, ne bih se latio Dubrovačkih ljetnjih igara. Ili, naopako, da nema ansambla “Antiphonus”, ne bih imao afinitet za razvoj katedre za horsko dirigoranje, a da nije toga, ne bih se prihvatio rukovođenjem Hora HRT. Jer, zbog mladih koje treba oblikovati kako bi sve te (za nas) novotarije zaživjele, je na žalost, ili na sreću, sve povezano.

U prethodnom periodu vidjeli smo da su umjetnost i kultura, kao i mnogo puta ranije, bile prve koje su uticale na jačanje duha među ljudima, a sada su, zahvaljujući novim tehnologijama dostupne više nego ikada. Da li je, možda, to prilika da vlast više vrednuje kulturu i umjetnost, da uvidi njihov značaj?

Tehnologija je neutralna. Ona širi sve, bez kriterija. Upravo nam to razotkriva pravu narav svijeta. Naime, nezamislivo je veći udio lošeg, često i nezamislivog, što je očito posljedica materijalne prirode u koju se petlja nekultivisani um. Naravno, u nekoj utopijskoj varijanti, to bi bio pravi alarm da se shvati koliko je kultura važna... Samo, i vlast je poprilično “sa ovoga svijeta”. A ako je s onoga, onda je isto toliko koliko je i Ero.

Kako ste proveli period karantina, ograničenog kretanja, samoizolacije, online nastave... Kako ste ove godine, u doba korone, proslavili rođendan?

Online nastava mi je teško pala. Dirigovanje je nemoguće tako predavati, osim tehničkih vježbi i teorije. Ostalo vrijeme sam puno boravio u prirodi, nas je ovdje malo, a šume puno, bavio sam se i kreativnim poslovima, pa i do sada netaknutim žanrovima (vidi https://youtu.be/rUZhdm3qjw4). Rođendan sam proveo s prijateljima, u brdima, a nas je ovdje zapravo više iznenadio zemljotres. Korona, pa zemljotres, iza koga je odmah pao snijeg…svi su očekivali da su sljedeći skakavci.

Tomislav Fačini, dirigent, obrazovanje je stekao na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Kao šef-dirigent Hora HRT-a vodi ciklus “Sfumato”, u okviru kojeg je dirigent i domaćin vodećim imenima svjetske horske scene, a s ansamblom “Antiphonus” cikluse “Triade i Trinitas”, na kojima izvodi italijanske madrigale, muziku kasnog srednjeg vijeka, savremenu hrvatsku i svjetsku vokalnu muziku, rane opere, duhovna i vokalnoinstrumentalna djela. Snimio je kompakt-disk za HRT sa horovima i solo popijevkama Vatroslava Lisinskog, autorski CD “Mir, zlato, tamjan”, zatim sa “Antiphonusom” kompakt-disk “Ne le tue braze, glazba hrvatskog seicenta”, a za Dubrovačke ljetne igre prvi hrvatski nosač zvuka sa sedam simfonija Luke Sorkočevića izvedenih prema rukopisu i na autentičkim instrumentima. Pedagoškim radom bavi se na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje predaje horsko dirigovanje, dok je kao gostujući profesor predavao na Akademiji “Sibelijus” u Helsinkiju, na Univerzitetu Hjustona itd. Gostujući je dirigent Dubrovačkog simfonijskog orkestra i savjetnik za muzički program Dubrovačkih ljetnih igara.

( Nataša Đačić )